Pages

17 December 2014

Još nešto o Rusiji

Mnoge stvari u ruskoj ekonomiji su široko poznate i stanu u nekoliko ključnih reči: nafta, gas, oligarsi, korupcija. Jedan političko-ekonomski problem na koji se retko ukazuje pažnja je inkorporacija elita. Patrimonijalizam ide van usko finansijskih tokova; država kontroliše intelektualne elite uključivanjem istih u sistem. Sav novac ide odozgo, iz naftno-gasne slavine, u sektore od akademije do kulture i medija. Samo ponekad je kontrola direktna, najviše u slučaju medija. U drugim oblastima državna ruka ne davi nego hrani i elite joj se same priklanjaju.

Pre par godina je Medvedev, u nezapaženoj vesti, objavio listu svojih spoljnih savetnika. Ono što je meni zapalo za oko je da je samo na toj jednoj listi bilo sigurno 30-40 imena. Među njima su bili i mnogi pošteni akademski ljudi za koje znam da su imali vrlo malo ili bukvalno nikakvog dodira sa Medvedevim. Ali kad vas premijer proglasi savetnikom, ako vam uz taj status kaplje neki novac praktično ni za šta, i još ako znate da cena odbijanja saradnje može da bude visoka, nije pametno mnogo se buniti. Sada dodajte "savetnike" svih drugih funkcionera, konsultante preduzeća poput Gasproma, i imate sliku. Stvari delom tako funkcionišu i u Srbiji i u drugim zemljama (konsultanti Telekoma ne prestaju da se bune protiv privatizacije), ali u Rusiji je sa tolikim parama koje dolaze odozgo to mnogo izraženije.

Problem je samo što za tu vrsti patrimonijalizma treba para, a Rusija sada polako ostaje bez njih. Putin je imao sreće kao malo koji političar u 21. veku. Čim je došao na vlast cene nafte su skočile i ostale na visokom nivou sve do sadašnjeg pada. Sa ovom vrstom ekonomske krize, padom cene nafte i posledičnim padom budžetskih prihoda i rublje, karakterističnom za Rusiju u skorijoj prošlosti, on se još nikad nije suočio. Da je Jeljcin ranih 90-ih, kad je Rusija tokom nekih godinu i po stvarno pokušavala da izvede reforme, imao tako povoljnu cenu nafte neke istorija bi danas izgledala drugačije.

4 comments:

Lazar Antonić said...

Ja bih rekao da se tu pre radi o klijentelizmu nego patronizmu, i kod nas i kod Rusa. Razlika je u kolicini - u klijentelizmu kupujes znatno vise ljudi - cele grupe. Npr. penzioneri, drzavni sluzbenici i slicno. Patronizam moze da funkcionise u autokratskim rezimima gde je dovoljno da potplatis elitu - ali kada redovno ides na izbore treba platiti siru podrsku. Fukuyama bas o tome pise u novoj knjizi Political Order.

Anonymous said...

Zašto pretpostavljas da savetnici prihvataju posao iz straha,sam si rekao da su u pitanju lake pare a možda imaju ideju i da mogu nešto da promene. Jedno je kompromitovati se radeći za Komunističku Partiju, Medvedev i Putin nisu komunisti koliko god da je ruska i naša kultura kolektivisticka. Jel se Radulović kompromitovao kad je ušao u Vladu bivšeg radikala? Pa taj deo Vučićeve biografiji je sam mnogo gori od bilo čega što su Medvedev i Putin ikada uradili. Uostalom u USA jeste skroz obrnuta situacija,firme(naročito banke) kupuju svoje političare,mogu da izguraju bilo šta od zakona,po čemu je to moralnije? Deluje mi da su bar u Evropi, Nemačkoj bar znam,što se tiče toga dosta morlniji od USA i RF,ali je u Nemačkoj svaka vojno inmperijalisticka ideja supresovana sistematski(skoro svaki dan može se na TVu videti neki dokumentarac o reperkusijama nacipsihopatologije). Sa druge strane i u RF i USA postoji ta kultura veličine nacije,sa različitim idealima,ali grandioznim anyhow

Slaviša Tasić said...

Nisam rekao da je iz straha, uglavnom nije ali ne treba iskljuciti. Niti sam raspravljao o moralu, samo kazem kako funkcionise drzava.

Speaker said...

A nije li čak i moralnije kada firme, koje su privatni entiteti, i nisu dužne da slede nikakvu drugu logiku osim vlastitog profita, pokušaju da kupe političara, pa ako je na prodaju, uspeju u tome i završe posao, one to bar rade za vlastite pare, dok demagoške ljige nikakav svoj novac nikada i nisu zaradile, one samo otimaju jednima, da bi kupovale glasove i poslušnost od drugih?