Stoga je po mom sudu jedini zaključak koji je prosečni čitalac, ne mnogo verziran u finese ekonomske teorije, mogao da stekne iz cele te gužve oko Kejnza i Hajeka, bio da je "debata" zapravo o državnom intervencionizmu: Kejnz je za više državnog intervencionizma a Hajek za "slobodno tržište". I to je sve.
Međutim, to nije sve. Kejnz i Hajek su 1930ih godina raspravljali o nečem mnogo fundamentalnijem od toga. Rasprava se odnosila na visoko apstraktne probleme teorije kapitala i novca ali je imala direktne implikacije za ekonomsku politiku. U toj raspravi Hajek je kritikovao Kejnza zbog gledišta koja su danas opšteorihvaćena u mainstream ekonomiji, od kejnzijanaca, monetarista do politički korektnih "Austrijanaca", poput Selgina i Larry Whitea. Kad pratite tu debatu, postaje vam jasno zašto je Milton Friedman svojevremeno rekao da smo "svi kejnzijanci" - ne samo zbog prihvatanja makreokonomije, već isto tako i zbog shvatanja kapitala i ekonomskog procesa kojeg moderni monetaristi dele sa Kejnzom (a koji Hajek odbacuje u "debati" sa njim).
"Debata" je počela Kejnzovim objavljivanjem knjige Treatise on Money 1931, koju je dugo pripremao i koja je predstavljala pokušaj razvijanja teorije novca i kapitala na osnovama Maršalove teorije. Knjiga je bila najavljivana i iščekivana kao Kejnzov magnum opus. Onda je Hajek napisao dugačak odgovor na nju, objavljen u časopisu Economica, uz Kejnzov odgovor. Na kraju je Kejnz napustio svoju teoriju, i rekao da on više ne veruje u to što piše u knjizi.
Šta je suština Hajekovih prigovora? Najpre, tu je klasični argument da agregati koje Kejnz koristi ne doprinose ništa rasvetljavanju uzročno-posledičnih odnosa. Nije reč samo o striktno makroekonomskim stvarima poput zaposlenosti i inflacije, već još i više o kapitalu, profitu i faktorima proizvodnje. U oba slučaja, agregatne definicije pojmova sprečavaju njihovo razumevanje:
an explanation of the causes which make investment more or less attractive should form the basis of any analysis of investment. Such an explanation can, however, only be reached by a close analysis of the factors determining the relative prices of capital goods in the different successive stages of production—for the difference between these prices is the only source of interest. But this is excluded from the outset if only total profits are made the aim of the investigation. Mr. Keynes’s aggregates conceal the most fundamental mechanisms of change.
Problem sa Kejnzom je što on po Hajeku nema nikakvu teoriju kapitala, što kapital razume kao neki mitološki agregatni fond, a ne skup heterogenih i nesavršeno zamenjivih dobara. Proizvodnja se dešava momentalno, a profit je jednostavno razlika između prihoda i troškova u datom trenutku. Proizvodanja nije kretanje dobara od stadijuma sirovina ka međuproizvodima do finalnih dobara, koji podrazumeva vrlo osetljivu ravnotežu relativnih cena na mnogim međustadijumima. Računaju se jedino cene originalnih faktora i potrošačkih dobara. Proces proizvodnje je automatski, jednom kad se polazni faktori specifikuju. Nema preduzetništva, nema neizvesnosti, nema vremenskog faktora. Sve ide kao po algoritmu. Dixit Hayek:
Keynes treats the process of the current output of consumption goods as an integral whole in which only the prices obtained at the end for the final products and the prices paid at the beginning for the factors of production have any bearing on its profitableness...(but)Profits cannot be explained as the difference between expenditure in one period and receipts in the same period or a period of equal length because the result of the expenditure in one period will very often have to be sold in a period which is either longer or shorter than the first period.
Kao što je lako videti, ovo nije napad samo na Kejnza nego i na celokupnu modernu teoriju kapitala koja polazi od iste pretpostavke kapitala kao homogenog "fonda". Isto tako to je kritika teorije proizvodnje kao automatskog procesa transformacije faktora proizvodnje u finalna dobra, koji jednako prihvata Čikaška škola kao i kejnzijanci.
Ali, za mene je kritična tačka cela rasprave ono gde Hajek izvodi konsekvence za monetarnu politiku iz ovog teorijskog spora. Ako ciklične ekonomske fluktuacije proističu iz poremećaja relativnih cena dobara izazvanih manipulisanjem kamatnom stopom (kako veruje Hajek) a ne nekim deficitom tražnje za finalnim dobrima (kako veruje Kejnz) onda je ključna poenta da je borba protiv recesije bilo sredstvima fiskalne bilo monetarne politike besmislena, i zapravo pogubna. Hajekova ključna zamerka Kejnzu je da on veruje da se štampanjem para može povratiti izgubljena ravnoteža između štednje i investicija. Obratite pažnju:
Mr. Keynes believes that it is possible to adapt the amount of money in circulation to what is necessary for the maintenance of existing contracts without upsetting the equilibrium between saving and investing. But under the existing monetary organization, where all changes in the quantity of money in circulation are brought about by more or less money being lent to entrepreneurs than is being saved, any change in the circulation must be accompanied by a divergence between saving and investing...how can the money get into circulation without creating a discrepancy between saving and investment? Is there any justification for the assumption that under these conditions entrepreneurs will borrow more just to go on with current production and not use the additional money for new investment? And even if they do use it only to finance the increased production, does not even this mean new investment in the interval of time until the additional products reach the consumer?
Ovde nije na tapetu samo Kejnz, ovo je direktna objava rata Friedmanu, novim klasičarima, starim i novim monetaristima, Bernankeu, evropskim bankarima, i svima koji veruju u labaviju monetarnu politiku kao lek za recesiju: treba objasniti kako to ubacivanje novog novca u ekonomiju kroz kreditni sistem može da završi samo u kompletiranju starih projekata, a ne u započinjanju novog ciklusa neodržive proizvodnje? Hajekova kritika odslikava njegovu opštiju ideju da je recesija koristan proces koji ne treba ometati, jer on čisti i likvidira pogrešno učinjene investicije tokom buma i transformiše strukturu proizvodnje na održivim osnovama. Ideja koju deli sa Mizesom, Šumpeterom i drugima, a koja je anatema kako za Kejnza, tako i za Fridmana i njegove sledbenike. Setićemo se da je Friedmanovo objašnjenje Velike depresije bilo da Fed nije štampao dovoljno para dovoljno brzo da spreči depresiju. Setićemo se da se Krugman i Mankiw slažu da je imperativ što više kreditne ekspanzije sada, a možda i negativna kamatna stopa. Setićemo se da je Friedman 90ih tvrdio da je jedini problem u Japanu što njiihova centralna banka nije dovoljno agilna u štampanju para da se izbori sa "deflacijom" i postigne dovoljno visok nominalni GDP. Danas isti refren slušamo u pogledu EU ali i USA - quantitative easing dok ne isplivamo. Sve su to ideje koje je Hajek odbacio u debati sa Kejnzom pre 80 godina!
U tom smislu je Kejnz pobedio u debati, ali ne zato što je ubedio Hajeka, nego zato što danas njegov inflacionizam prihvataju ne samo levičari nego i većina pro-tržišnih ekonomista: to uverenje da kad novčana masa poraste preko kreditne ekspanzije to samo povećava agregate a ne remeti ništa u strukturi proizvodnje. I to je razlog mistifikacije debate Kejnz-Hajek iz 1930ih kroz bespredmentno filozofiranje o "liberalizmu" i "intervencionizmu": orginalna debata pokazuje da u modernoj makroekonomskoj teoriji postoje samo levi i desni kejnzijanci.
13 comments:
Problem je što u depresiji zbog propasti banaka i povlačenja novca u slamarice ume da opadne novčana masa, što onda dalje produbljuje recesiju.
Rani Hayek, kad je sa 30 godina pisao Prices i Production je to propustio. Ali evo šta kaže nešto mudriji Hayek iz 1935:
“any change in the velocity of circulation would have to be compensated by reciprocal change in the amount of money in circulation if money is to remain neutral toward prices.”
"Whether we think that the ideal would be a more or less constant volume of the monetary circulation, or whether we think that this volume should gradually increase at a fairly constant rate as productivity increases, the problem of how to prevent the credit structure in any country from running away in either direction
remains the same."
Ovo je mogao i Friedman da potpiše i niko ne bi primetio razliku.
Mislim da ste obojca pogresili (propustili pomalo). Hajek je istakao u 4 predavanju Cene i Proizvodnja (deo kada govori o tri kljucna i najcesca slucaja kada je pozeljna promena ponude novca), citao sam Ivanom prevod, da je moguce da recesija likvidira i neke procese proizvodnje koji inace ne bi bili neproduktivni. Takvi procesi se ne slazu sa sa predvidjanjima i strukturom potrosnje zato sto je recesija unistila previse bogatsva, dovela pesimizam i sl. (moje tumacenje je ovo zadnje, ne mogu sa mobilnog opsirnije). Ovaj pasus se u mnogome slaze, kako ga ja razumem sa 12 poglavljen Opste teorije, koja govori o dugorocnom stanju predvidjanja i ocekivanja (mozda sam promasio broj glave.) Tako da bih rekao da je Hajek jos tada istakao da iako najbolje prakticno resenje, zlatni standard i nepromenljiva ponuda novca, iamju svoje nedostatke u posebnim slucajevima pa i u slucaju duboke recesije.
Slavisa,
prvi citat postoji u skoro istom obliku i u Cenama i proizvodnji. Ali je propracen odmah komentarom da je taj projekat nemoguc - kompenzacija usporavanja opticaja povecanjem kolicine novca. Iz razloga koje je opisao i u kritici Kejnza. Nije dovoljno samo kvantitativno nedomestiti efekat opadanja novcane mase, nego i kvalitativno.
"in order to eliminate all monetary influences on the formation of prices and the structure of production, it would not be sufficient merely quantitatively to adapt the supply of money to these changes in demand, it would be necessary also to see that it came into the hands of those who actually require it, i.e., to that part of the system where that change in business organization or the habits of payment had taken place. It is conceivable that this could be managed in the case of an increase of demand. It is clear that it would be still more difficult in the case of a reduction. But quite apart from this particular difficulty which, from the point of view of pure theory, may not prove insuperable, it should be clear that only to satisfy the legitimate demand for money in this sense, and otherwise to leave the amount of the circulation unchanged, can never be a practical maxim of currency policy."
Drugi citat koji si dao cini mi se da ne podrzava tezu o povecanju novcane mase, samo kaze, argumenta radi, da koju god opciju da prihvatimo problem relativnih cena ostaje isti.
Ti si zapravo ovde na Selginovoj liniji, koji tvrdi da je Hajek drasticno promenio misljenje o ovoj stvari. Ali je dobro rekao Skidelski u onoj raspravi: mozda je on promenio misljenje, ali je ta promena bila toliko tiha da je niko nije primetio!
Ivane, upravo sam na taj deo mislio.
Dobro, recimo da se dogodi neka recesija i novčana masa padne za 30%. Šta je Hajekova preporuka u sistemu fiat novca?
Moja tvrdnja je da je njegova preporuka ista kao i Friedmanova. Bez obzira što su relativne cene za njega važnije nego za Friedmana, stvar je da su one u svakom slučaju poremećene, i kad novčana masa pada i kad raste. Ne znam kako ovi novi austrijanci izvode da su poremećaji relativnih cena jednosmerni, ima ih kod inflacije, nema ih kod deflacije.
To nisu novi Austrijanci to je vrlo "stara" Misesova i Hajekova tvrdnja. I Schumpeterova. I Haberlerova. I Machlupova.
Hayek:
"In theory it is at least possible that, during the acute stage of the crisis when the capitalistic structure of production tends to shrink more than will ultimately prove necessary, an expansion of producers’ credits might have a wholesome effect. But this could only be the case if the quantity were so regulated as exactly to compensate for the initial, excessive rise of the relative prices of consumers’ goods, and if arrangements could be made to withdraw the additional credits as these prices fall and the proportion between the supply of consumers’goods and the supply of intermediate products adapts itself to the proportion between the demand for these goods. And even these credits would do more harm than good if they made roundabout processes seem profitable which, even after the acute crisis had subsided, could not be kept up without the help of additional credits. Frankly, I do not see how the banks can ever be in a position to keep credit within these limits.
Daleko od toga da predlaze monetarnu ekspanziju tokom recesije. Naprotiv.
Opet citiraš iz knjige koju je pisao kao tridesetogodišnjak. Evo još jednog primera šta kaže kasnije:
“… a ‘secondary depression’ caused by an induced deflation should of course be prevented by appropriate monetary counter-measures. Though I am sometimes accused of having represented the deflationary cause of the business cycles as part of the curative process, I do not think that was ever what I argued. What I did believe at one time was that a deflation might be necessary to break the developing downward rigidity of all particular wages which has of course become one of the main causes of inflation. I no longer think this is a politically possible method and we shall have to find other means to restore the flexibility of the wage structure than the present method of raising all wages except those which must fall relatively to all others. Nor did I ever doubt that in most situations employment could be temporarily increased by increasing money expenditure.”
Još jasnije je ovo iz intervjua:
“There is no doubt, and in this I agree with Milton Friedman, that once the Crash had occurred, the Federal Reserve System pursued a silly deflationary policy. I am not only against inflation but I am also against deflation! So, once again, a badly programmed monetary policy prolonged the depression”
To je knjiga za koju je dobio Nobelovu nagradu.
U svojim sezdesetim on je pisao poprilicne gluposti - recimo Constitution of Liberty.
Samo da pojasnimo da nije rec o nekoj novoj Austrijskoj teoriji, nego vrlo staroj i originalnoj. Mises nikad nije pravio otakve ispade. To je toliko mainstream stvaru u Austrijskoj teoriji da je prihvataju cak i Haberler i Machlup koji su generalno mnogo meksi i od Misesa i od Hajeka.
Inace intervju pokazuje koliko je on bio nekonzistentan. Bez ikakve revizije teorije, samo je prihvatio politicki korektno glediste. Mi ovde govorimo o teoriji, i sta je Hajekov doprinos teoriji. To svakako nisu intervjui i njegovo politicko dodvoravanje mainstreamu 1950ih i 1960ih, vec njegov proboj koji je napravio 1930ih.
I naranvo da direktno falsifikuje svoja gledista iz 30ih. Nikad nije tvrdio da je "deflacija" nuzna da se razbiju sindikati, nego je davao vrlo sofistikovan argument (citirao sam samo neke formulacije) zasto kreditna ekspanzija, u svim monetarnim rezimima, uvek vodi daljim poremecajima i nikad ne predstavlja resenje za recesiju.
Evo ga iz predgovora Monetary Theory and Trade Cycle:
"To combat the depression by a forced credit expansion is to attempt to cure the evil by the very means which brought it about; because we are suffering from a misdirection of production, we want to create further misdirection—a procedure that can only lead to a much more severe crisis as soon as the credit
expansion comes to an end. It would not be the first experiment of this kind that has been made. We should merely be repeating, on a
much larger scale, the course followed by the Federal Reserve System in 1927, an experiment that Mr. A.C. Miller, the only economist
on the Federal Reserve Board and at the same time its oldest
member, has rightly characterized as “the greatest and boldest operation ever undertaken by the Federal Reserve System,”an operation that “resulted in one of the most costly errors committed by it or any other banking system in the last 75 years.” It is probably to this experiment, together with the attempts to prevent liquidation once the crisis had come, that we owe the exceptional severity and duration of the depression. We must not forget that, for the last six or eight years, monetary policy all over the world has followed the
advice of the stabilizers. It is high time that their influence, which has already done harm enough, should be overthrown."
Toliko o tome da su ga neopravdano optuzili da "zagovara deflaciju i likvidacionizam". U lazi su kratke noge. :)
Pa ja sve vreme upravo to i tvrdim, da se predomislio. Ti si taj koji je citirao Skidelskog da ako se Hajek predomislio to niko nije primetio. Sada vidis da se predomislio i to se nije dogodilo kad je ostareo, nego jos od 30-ih.
Sad ne moras da se slozis sa tim promenjenim stavom, to je vec otvoreno za diskusiju. Ja mislim da je ne samo ispravniji nego i konzistentniji sa ABCT.
Mislim da je bolji opis da je nekonzisztentan, posto je i 70ih godina imao neke skokove nazad u "likvidacionizam". Problem je sto je likvidacionizam mnogo konzistentniji sa ABCT nego inflacionizam za vreme recesije. Ako je recesija proces ozdravljenja od pogresnog investiranja koje je izazvano kreditnom ekspanzijom, koji je smisao onda nove kreditne ekspanzije kao leka za problem koji je prethodno ona sama izazvala? To logicki nema nikakvog smisla.
Mises se celog zivota drzao se toga. Cak i ovi manje radikalni tipovi poput Haberlera i Machlupa misle isto u toj stvari, da ne govorim o Rothbardu. Zato su ovi koji veruju u recesioni inflacionizam (ukljucujuci i Hajeka, u zavisnosti kako je spavao doticnog dana:)) zapravo "neo-Austrijanci". Hajek iz debate za Kejnzom je Austrijanac mejnstrima.
Post a Comment