Pages

03 February 2011

Nauka u Srbiji

Pogledajte odličan članak u novom Vremenu. Iz članka:

Verovatno najsumorniji mogući podatak o srpskoj nauci je onaj da je prosečan broj publikacija po istraživaču manji od jednog rada na dve godine.

Vezano za to, iz budžeta za 2011. godinu, Ministarstvo nauke će za specijalizovane usluge (čitaj - plate državnih istraživača) potrošiti 10,35 mlrd dinara, ili oko 100 miliona evra. Budući da se godišnje u Srbiji objavi oko 4.000 naučnih radova, to znači da jedan prosečan naučni rad košta srpskog poreskog obveznika oko 25.000 evra. 

21 comments:

Paranoid Android said...

Da li u te specijalizovane usluge spada i gradjenje naftne platforme od 20mil evra na Novom Beograd koja bi trebala da predstavlja "centar za promociju nauke"?

Anonymous said...

Instituti, fakulteti...

Kvaziprojekti.

Ministarstva!

Plaćanje NVO (nevladinog) sektora od strane vlade...

Koliko ukupno to košta?

Rutkowski said...

Bar 50% naučnog kadra,na univerzitetima u Srbiji, ne bi smelo da predaje na istim, jer imaju manje od 3 objavljena rada u toku cele BLISTAVE karijere. Ali mislim da je to jedna od mnogih crnih rupa u ovoj državi, tako da...

Željka Buturović said...

s jedne strane, cinjenice je da u tom smislu jako puno zaostajemo, ali s druge strane je, po meni, i cinjenica da malo koji naucnik ima dovoljno vrednih ideja da bi mogao da produkuje vise od jednog rada na godinu-dve. bar u psihologiji, redundansa je ogromna, gomilaju se studije bezvrednih efekata povezane sa samo uskim fragmentima literature.

odavno je poznato da ogromnu vecinu naucnih radova niko ne cita (provlacila se prica da prosecan apstrakt procita 10 ljudi a rad samo jedan). tako da, ne znam, pomalo sam ambivalentna prema pojmu naucne produktivnosti - kad bi se pisanje radova finansiralo iz privatnih dzepova mislim da bi ih bilo za nekoliko redova velicine manje. x puta sam videla ljude sa milionskim grantovima za koje sam spremna da stavim ruku u vatru da iz svog dzepa ne bi dali ni 10,000 dolara za bilo koju od studija na koje trose stotine hiljada dolara tudjih para.

Marko Paunović said...

Pise u ovom linkovanom tekstu na sajtu CPPS-a da prosecan srpski clanak bude citiran dva puta. Ne bih se uopste iznenadio da u proseku 1,5 od ta 2 citata predstavlja "samocitiranje", kada autor u svom tekstu citira svoje bivse radove.

Zvonko M. said...

Већина њих се "игра науке" зато што деценијама нису имали никакве додирне тачке са тржиштем и практичном применом било чега што раде. Попут деце која немају никакву одговорност за своје активности, а подразумевају да их одрасли издржавају.

Anonymous said...

Наравно, не треба сметнути с ума да је најплаћенији лик у земљи (на јавним расходима), неки фудбалер, кошаркаш или тренер каквог ка-ка, фк...

Ту је култура!

А цена 'леба се одређује одлукама власти.

Када се све узме у обзир, Србија је држава 'леба и игара, те се, сходно томе поставља питање:
Да ли игре могу надоместити несташицу 'леба? Да ли ћемо бити ти који ће ући у историју по том преседану?

Karijes said...

Dosta je to kesa potroseno. Mislim da je jedan od razloga zasto se u Srbiji ne pise vise radova to sto stariji profesori slabije znaju strane jezike. Time im je teze da kradu materijale. Mislim da ce novije generacije pisati vise radova samo zato sto je prevodjenje postalo jeftinije i mnogo bolje znaju engleski. Samo copy - paste u google translate. Sistem ovakav kakav jeste nece nista promeniti nabolje.

@Rutkowski

Mislim da to da li ce neko predavati i biti profesor na univerzitetu ne sme da zavisi od toga koliko ima objavljenih naucnih radova. Ako neko hoce da predaje i neko hoce da ga slusa, onda tu nema problema. Sistem koji to zahteva neki broj od profesora je los, i taj parametar ne sme nigde da postoji, niti u pravilnicama, niti u nasim glavama, bar u mojoj ne stoji.

@Zeljka

Kada bi se radovi finansirali iz privatnih izvora bilo bi ih mnogo vise i bili bi mnogo kvalitetniji. Tada bi se cenili dobri radovi, i oni koji su sposobni oni bi pisali takve radove, oni koji nisu sposobni ne bi posali radove uopste. Jasno je da finansiranje iz bilo kog izvora i po bilo kom kriterijumu osim privatnog kapitala ne moze doneti pomak u nauci.

@CP$AHE

Pa ti si opet zalutao, odakle ti sad ta otrcana fraza "leba i igara". Kave to veze ima sa sirom. Skroz si promasio temu, opet. Ali bitno je da ti nesto pises.

Željka Buturović said...

"Kada bi se radovi finansirali iz privatnih izvora bilo bi ih mnogo vise i bili bi mnogo kvalitetniji."

zasto mislis da bi ih bilo mnogo vise?

ja recimo mogu da se zakunem da bi u psihologiji bilo mnogo manje radova. koga to zanima? i sami ljudi koji ih pisu povremeno priznaju da eto, ni njih to ne zanima niti bilo cemu sluzi.

Anonymous said...

@karijes.

Jeste skretanje sa teme, ali ako tražimo najbesmisleniji trošak, taj trošak je u "podršci" klubovima. Veliki trošak.

Fraza. Otrcana fraza za otrcanu državicu.

Anonymous said...

Što se radova tiče, bez "podrške" ministarstva, njihov broj bi opao značajno što i nije tako loše. Kome su potrebni kvaziprojekti?

Slaviša Tasić said...

Gledanje samo broja radova nam još i ide na ruku, jer važnije je kakvi su i gde se objavljuju. Pretpostavljam da je najveći deo toga u nekim domaćim časopisima koji su nekako dobili SCI akreditaciju.

Anonymous said...

Hih.
Pa pola se i ne objavljuje. Koji indijanci...

Karijes said...

@Zeljka

Hm. Mnogo mi je tesko da objasnjavam nekom socijalisti zasto je to tako, ali mi je mnogo teze da to objasnjavam ovde, onim sa kojima donekle slicno mislim.

Bio sam jutros u pekari kod mene u kraju, ono je ludnica. Tamo ima svega, hlebova 15 vrsta, peciva raznoraznih velicina, oblika i ukusa, jogurti skoro svi. Privatna naravno. Ne vidim razliku.

Primera je puno kako se nauka isplati ako se finansira iz privatnih izvora. Mislim, ja to ne mogu ni da predvidim sta bi se sve desilo i gde bi to zavrsilo da drzava ne finansira naucne radove. To niko ne moze tacno da predvidi, jedino je sigurno da bi bilo bolje.

Ja se recimo bavim pokerom, imam svoj sajt o pokeru i imam jos jedan u izradi. Da bi ljudi dolazili tamo i citali nesto, moram da objavljujem neke tekstove koji se ticu strategije pokera. E sad ja sednem pa napisem nesto, i to je neka nauka. Znaci, tu ja vidim svoj interes da objavljujem naucne radove. Bolji radovi znace vise citalaca, vise citalaca znaci vise para za mene. Ovo ne mora da vazi samo u ovom primeru, nego i u mnogo drugih oblasi.

Recimo neki doktor smisli neki novi nacin lecenja neke bolesti. E sad on onda objavi neke naucne radove u vezi sa tim. On time zeli da stavi na proveru svoju tezu, zeli da dobije podrusku strucne javnosti da to radi, da upozna ljude sa tim sto radi. Eto razloga zasto bi on i njegova klinika objavljivali naucne radove.

Neki arhitekta projektuje nesto sto je specificno samo za njega, racimo krive prozore. Onda on pise nauce radove, vodi se naucna diskusija o teme. On to mora da radi ako hoce da svoju ideju promovise i da ima profit od te ideje.

Na primer Prokopijevic je napisao knjigu Konstitucionalna ekonomije i on ima interesa da pise radove na tu temu. Na taj nacin konstitucionalna ekonomija dolazi do nacunih krugova i do studenata. Nakon toga se uvodi ovaj predmet na privatne fakultet, ljudi ga zovu da predaje. Nakon nekog vremena se na fakultetima otvaraju smerovi Public choice, a mozda i fakulteti koji ce samo da se bave ovom naukom. Pa onda da bi neko tamo bio asistent ili profesor napise neke naucne radove da pokaze da je dorastao da tamo predaje.

Recimo neka opstinska uprava hoce da poboljsa svoju organizaciju. I oni onda moraju da citaju naucne radove da vide ko sta nudi. Neko ce mozda da napise nekoliko radova na tu temu jer smatra da ce tu mocu da zaradi neki dinar. Nakon toga ce neko da napise nesto drugo, bolje i jeftinij i da preuzme posao ovom prvom. Naucnici se na trzistu za svoj posao bore svojim radovima.

Ako neka naucna disciplina ne nadje interes na trzistu, sta ja tu mogu. Odnosno, bas me briga. Pa ni opancari vise ne postoje.

Mnogo ja nacina da se privatno finansiraju naucni radovi. Sam naucnik finansira svoj rad, odnosno napise bez nadoknade; Preduzece gde taj naucnik radi; Fakultet gde predaje; Privatna firam naruci neki rad. Nemam pojma, odnosno, niko to ne zna.

U ovom sistemu koji imamo sad mnogo je tesko uci u naucne krugove, predavati na fakultetu ili bilo sta drugo. Ali kad se jednom tamo udje uspeh je zagarantovan, sta god da radite.

Slaviša Tasić said...

Karijes,

Stvar je malo drugačija. Radovi se i sada mogu finansirati iz privatnih izvora, a i finansiraju se. Državno finansiranje stvara dodatne radove, njihovu hiperprodukciju. Kao i bilo koja subvencija, to stvara višak i nastaju radovi koji nikome ne trebaju.

Karijes said...

@Slavisa

Pa ne slazem se. Nikako. Finansiranje od strane drzave ne dovodi do hiper produkcije nego do nestasice. Pa sto uvozimo mleko (odnosno hocemo da uvozimo) ako imamo subvecije. Ako ce neko da napise neki rad i za to dobije od drzave 1000e onda on svoju uslugu predavanja na fakultetu moze da smanji za 1000e. A ja koji pisem i ne dobijam od drzave 1000e moram da naplatim svoje predavanje 1000e vise od njega, odnosno, po punoj ceni. Moj motiv za naukom tu prestaje. Ako ja nemam motiva da pisem onda nema hiper produkcije naucnih radova.

Ne vidim zasto je nauka drugacija od fudbala, krompira, automobila ili bilo cega drugog. Mozda je tu moja greska.

Milan Igrutinovic said...

Statistika WoS-a nije preterano relevantna jer obuhvata mali broj domacih naucnih casopisa. Za naucnike iz Srbije su relevantne kategorizacije casopisa koje radi Ministarstvo nauke odnosno njegovi maticni naucni odbori.

Recimo, maticni naucni odbor drustvenih nauka boduje radove u oko 100 domacih casopisa. Sada postoji oko 20 MNO-a za razlicite naucne oblasti i svaka odredjuje "svoju" listu casopisa. Domaci casopisi imaju u proseku 5 do 10 radova, izlaze 2 do 4 puta godisnje. Bodovi koji naucnici skupljaju objavljivanjem u kategorizovanim casopisima su osnovni cinilac uspesnosti naucnog projekta, sto se opet prenosi na finansije tj. platu naucnika.

Nije jedina svrha naucne strategije da naucnici objavljuju svoje radove, nego da se stvori i pristojna baza domacih naucnih casopisa. Svakako, objavljivanje u casopisima sa SCI/SSCI liste nosi vise bodova, ali to nije jedino, pa cak ni glavno merilo "uspesnosti" domace nauke.

Slaviša Tasić said...

Govoriš kao da se radi o državnom monopolu, a ustvari se radi o subvenciji. Kad subvencionišeš krompir ili fudbal (što se u Srbiji i radi), dobiješ više toga od optimalnog. Isto i u nauci, nije problem monopol nego subvencija. Država ne zabranjuje da se radovi pišu besplatno ili da ih neko drugi finansira, samo tome dodaje još i svoje finansiranje. Otuda višak.

Ne samo manje radova, bilo bi i manje "naučnika". U Evropi veliki broj ljudi ide na masterse i doktorate zato što dobije stipendiju. Pa interesuje ih nauka ili ne, bolje je da se za 1000 evra sedi u biblioteci nego da se radi za 1500.

Karijes said...

Ne, govorim o subvecijama, odnosno ne govorim o monopolu. Kad se nesto subvecionise onda ga imam manje. Odnosno, nije bas da ga ima vise. Ima ga onoliko koliko ga ima, ali to ne znaci da je to vise ili manje od onoga sto bi bilo da nema subvencija. Ja mislim, za sada samo mislim da necega ima manje kada se subvencionise.

Svaka drzavna intervencija dovodi do distorzija na trzistu, tada mnogi ne nalaze motiv da se bave time, i iz tog razloga imamo manjak u toj oblasti. Uzmimo subvencije poljoprivrednicima, recimo po hektaru. To dovodi do toga da je malim gazdinstvima isplativo da se bave poljoprivredom. Da nema subvencija to nebi bio slucaj, oni bi prodali svoje male posede. Tada bi ekonomija obima dovela do taga da imamo vise poljopirvrednih proizvoda po nizim cenama.

Ne objasnjavam bas dobro. Jos uvek mislim da subvencije dovode do smanjenja toga sto se subvencionise.

Slaviša Tasić said...

Subvencije su suprotno od poreza. Porezi smanjuju proizvedenu količinu (ili povećavaju cenu), subvencije smanjuju cenu i povećavaju količinu.

U protivnom, ako tvrdiš da subvencije smanjuju proizvedenu količinu morao bi da tvrdiš da porezi povećavaju. Da li bi porez na naučne radove povećao broj naučnih radova?

Ti gledaš ukupan sistem, ukupne efekte podržavljenja pa se zato slika zamaglila. Jer em subvencionišu, em ne dobijaju rezultate.

Kada nauka u Srbiji uopšte ne bi bila subvencionisana, bilo bi još manje radova nego što ih ima sada -- i to bi bilo dobro. Ne bi bilo bespotrebnog troška, a sve što je korisno u nauci se ionako uvozi sa zapada.

Anonymous said...

Ma otkud su to subvencije? Nisu.
Čak i da jesu, gospodine Karijes, one zaista dovode do smanjenja radova ne po obimu, već po kvalitetu.
A nisu subvencije jer koga ti tu "pomažeš"? Korisnika i proizvođača u isto vreme. Pekar jede sopstvene kifle koje mu je platila vrhuška. To je neka vrsta umirivanja "prosvetara" na fakultetima i institutima - hoćeš veću platu - napiši rad.