Pages

17 December 2010

Humano lice globalizacije

Ispod je slika koja pokazuje prijateljstva na Facebooku. Koliko je prekookeanskih prijateljstava bilo do pre samo 20 godina? Do pre 50 godina?

3 comments:

Чокањ said...

Пријатељство?

Lighthouse said...

Ako su i poznanstva, a ne ne znam kako teska prijateljstva, i to je velika stvar. Ja sam sretao puno ljudi s drugih kontinenata, jednom, i onda smo otisli svako nazad svojoj kuci. S njima bih inace mozda razmenio tek pismo dva, email dva, i veza bi se polako gasila pa prekinula. Od pojave FB, mnoga ta poznanstva sam obnovio, a nova zadrzao kao trajna. Imam pojma sta se desava u Keniji, Hondurasu, Pakistanu ili mnogim drugim mestima na Zemlji odakle nasi mediji nista ne javljaju, ili treba guglovati i probijati se kroz sumu i sum informacija. Ovako imam koga da pitam, lako, brzo, i da mi s punim poverenjeem odgovori. Stavise, ne moram da pitam, kad se nesto vazno desava npr. u Hondurasu, moji tamosnji (ili iz okolnih zemalja) FB prijatelji vec pisu ili objavljuju linkove o tome i bez da ih pitam.

Speaker said...

Ne znam, nisam objektivan, ja sam kao klinac želeo da živim u baš ovakvom svetu (to jest, još mnogo luđem i više futurističkom, ali, bože moj, ne žalim se ni ovako :) ), tako da na žalopojke retro orijentisanih likova mogu samo da slegnem ramenima. Mislim da su te žalopojke uglavnom posledica suštinskog nerazumevanja aksioma da je tehnologija samo oruđe, kome mi moramo da damo nekakav ljudski sadržaj i smisao (a on se, za razliku od tehnoloških oruđa i modaliteta, vrlo malo, ako uopšte menja s vremenom), pa, ako u tome ne uspemo, zaista ne treba da krivimo tehnologiju, a, iskreno, rekao bih da su ljudi u nekom procentu uvek bili otuđeni, usamljeni ili opsesivni, i da bih, ako bi trebalo da biram, uvek daleko rađe izabrao da budem usamljen, otuđen ili opsesivan u doba interneta, nego u bilo kom ranijem periodu :)) Lično za FB nažalost nemam previše vremena (dok je bilo novo i držalo me, pre godinu-dve, nekako sam ga nalazio, ali, iako su surove životne konstante već uspele da u tom smislu reafirmišu svoja prava nad mojim tužno dvadesetčetvroročasovnim danom, :) još uvek mislim da je više nego dobrodošlo oruđe za održavanje koliko-toliko stalnog i intenzivnog kontakta sa onih par stotina ljudi u dvadesetak zemalja na nekoliko kontinenata koji mi možda nisu bliski prijatelji (takvih je najviše desetak, i s njima sam, opet delimično zahvaljujući drugim tehnološkim "drangulijama" kao što je Skype, u vezi skoro svaki dan), ali s kojima sam se u nekom trenutku gluvarenja po raznim delovima ove planete makar na neko vreme zbližio i još uvek jedni druge smatramo za drugare. Za sve se prosto plaća neka cena: danas, zahvaljujući društvenim, ekonomskim i tehnološkim promenama u poslednjih dvadesetak godina, mogu da uradim mnoge stvari koje su se kada sam bio tinejdžer činile gotovo nemoguće komplikovanim ili da za manje od dana posetim mesta koja su tada izgledala i u dobroj meri bila nezamislivo daleka ili nedostupna, ali, više nema onog prekasno prepoznanog luksuza da 90% mmojih prijatelja, rođaka i svih ostalih bitnih ljudi živi na tri ili četiri kvadratna kilometra Vračara i centra Beograda, i ne samo u Beogradu (koji je zahvaljujući ratu posebna priča), već i u mnogim gradovima zapadne i centralne Evrope gde su ljudi maltene do juče živeli isto tako (dakle, ogromna većina, naročito onih rođenih u većim mestima, tamo je, možda uz par dužih putovanja, i ostajala čitav život i živela okružena svetom koji je znala od rođenja), došli su u situaciju koja je sedamdesetih i osamdesetih, koliko se ja sećam iz doba kada sam kao mnogo mlađi tamo živeo postojala samo u "globalnim prestonicama" kao London ili Njujork, pa sam se iščuđavao kako su školski drugovi mojih tamošnjih prijatelja u tako velikom procentu bili rasuti od San Franciska do Bombaja, i od Sidnija do Johanesburga. Srbija je, doduše, u tom smislu "preskočila par razreda" (to jest, nije verovatno da bi ni blizu toliko predratne elite danas živelo na svim meridijanima i paralelama da nije bilo devedesetih), ali, ako je to neka uteha, poslednjih godina gledam kako ista sudbina počinje da snalazi ne samo Nemačku, Francusku, ili Španiju, koji bi prirodno bili prvi na redu posle Anglosaksonaca, već i neke od naprednijih postkomunističkih zemalja, poput Slovenije ili Češke, gde mi ljudi sve češće prijavljuju da idu da rade u Šangaj ili da im se drugar preselio u Brazil a sestra u Tanzaniju :)) Meni su, doduše, taj Janez u Vindhuku, Laci u Abu Dabiju ili Honza u Džakarti, još uvek ipak pomalo komični, ali to je, naravno, samo moja intrinzično zlurada priroda, a ti ljudi veselo žive na drugoj strani sveta, strpljivo dube na glavama i redovno prate na FB šta se dešava u omiljenom lokalnom kafiću u svojoj omalenoj evropskoj postojbini koja pred navalom ekvatorijalnih i antipodskih čuda, ipak polako postaje sve bleđa i manja, kao slika u obrnutom dvogledu :)))