Pages

28 May 2009

O jugonostalgiji

Odličan tekst Jovane Papan, objavljen na sajtu NSPM-a.

Оно што је типично за носталгију, па и за југоносталгију, јесте да се најсветлији примери из прошлости упоређују са најцрњим из садашњости. Тако су у СФРЈ „сви били запослени“, иако је 20% радне снаге идући трбухом за крухом завршило у туђини, „стандард је цветао“, иако се економски проблеми сматрају за једно од најкрупнијих семена раздора, и „сви су се волели“, иако се та љубавна прича завршила у општем маскру. С друге стране, када се оцењује данашњица, онда се закључује како, за разлику од некад „нема достојанства“ – иако данас ниједно дете не мора да слуша приче из председниковог детињства и пева песмице о њему, „нема слободе“ – мада нико због испричаног вица не завршава на принудном летовању, и „нема људскости“ – мада се, рецимо, због неколико испребијаних наркомана читава Србија подигла на ноге.


23 comments:

grh said...

jesam li ja jedina kojoj je uzasno tesko da cita taj font (sa kurzivom) koji si stavio?

(inace odlican tekst)

Ivan Jankovic said...

Marko, pisac se zove Jovana, ne Jelena. :)

Marko Paunović said...

Pa Jovana i pise... :)

Aleksandar Stevanović said...

Dobar deo jugonostalgičara ne žali za tom zemljom, nego činjenicom da su u vreme SFRJ imali 20-30 godina, a sada ih sustižu srednje i pozne godine.

Srdjan said...

Ako nista drugo, zale za dozivljajem i psihickim iskustvom svoje mladosti, koju danashnjica NEMA, i ono sto ima... blagi je uzas.

Zale za sadrzajem, mogucnostima i mirom - a danashnjica je opet tu zatajila.

Ima i preterivanja, no, ima i istine!

Marko Paunović said...

Sasa, to i ja mislim... Ne zale oni za "plavim Jadranom", vec za Dalmatincima i Dalmatinkama. :)

Lighthouse said...

Dobar članak J.Papan. Posebno mi se sviđa objektivan odnos prema "današnjici", koji manjka mnogima koji (opravdano) kritikuju izneverene nade od 5. oktobra.

Mada, ne vidim šta je po sebi loše u tome što neko žali što više nismo u zajedničkoj državi sa Slovencima, Hrvatima, Makedoncima itd. Niti vidim išta loše u tome što neko drugi to pozdravlja. Niti u tome što je poneko ravnodušan.

Loše je što se olako amnestira sistem u toj državi i njeni tadašnji vladari. Loše je što se kasniji užasi, iz 1990-tih, upoređuju sa relativnim blagostanjem i opuštenošću sredinom 1980-tih, a ne sa 1945, ili, da ne idemo tako daleko, sa 1973. u Beogradu (koliko se današnjih četrdesetogodišnjaka seća, ili je spremno da mi poveruje, da je u jesen te godine sovjetski film dominirao na ekranima TV Beograd, a Zabela bila krcata disidentima?) ili 1981. u Prištini (po par godina zatvora za grafit "Kosovo republika", ili za slušanje Radio Tirane).

J.B.Tito je oteo sve moguće slobode 1945, a onda je neke na kašičicu vratio, ili su vraćene tek neposredno posle njegove smrti, pa treba li da ga sad slavimo zbog toga?

Gavrilo said...

Жал тзв. југоносталгичара за тзв. југославијом исто је што и жал наркомана за временом кад је добијао бесплатан, чист хероин. У питању је, дакле, врста дроге, са које ће скидање, очигледно, мало дуже потрајати...

Lighthouse said...

Ponavljam, razumem žal za Jugoslavijom. Šta je loše u tome što neko žali što na putu od Trsta do Soluna prolazi 5 (od skoro, doduše, "samo" 4) a ne 2 granična prelaza, sa sve ukucavanjem u kompjuter i štambiljanjem pasoša, za neke i nepremostivim problemom viza? Što na tom putu ima najmanje 6 puta da svrati do menjačnice, a ne samo dvaput, ili još bolje nijednom?

Ne razumem, ipak, one koji žale za Jugoslavijom a ispisuju parole EU=kukastikrst ili NeuEU. TA vrsta jugonostalgije je problem.

Aleksandar Boskovic said...

Dobar i zanimljiv tekst. Naravno, Lighthouse, u pravu ste, tzv. "jugonostalgičari" žale ne samo za prostorom već i za vremenom - najčešće 1980-tima, kada se moglo putovati, kulturna scena je bila sjajna (new wave dovoljno dobar da o tome piše NME), snimali su se zanimljivi filmovi, objavljivale knjige...

Pošto se sećam tog vremena (mada nemam nikakav sentimentalni odnos prema njemu), meni je fenomen "jugonostalgije" zanimljiv i kao nešto što srećem kod ljudi koji su suviše mladi da bi ga pamtili - npr. i na ovom sajtu je nedavno bio jedan zanimljiv post o Branimiru "Džoniju" Štuliću, jednoj od pravih ikona jugonostalgije...

Jedan važan aspekt koji Jovana ne pominje (zbog mladosti, pretpostavljam) jeste i ekonomski - većina ljudi koji pamte to vreme smatraju da su živeli bolje (imali su više), a ne samo kvalitetnije.

BluesRocker said...

Vrlo lep članak, i uopšte nije tendenciozan (iako je sa NSFM :) )

"Тако су у СФРЈ „сви били запослени“, иако је 20% радне снаге идући трбухом за крухом завршило у туђини"

Tada je bilo 3,5 zaposlenih na 1 penzionera, danas 1,5. Inače, od 90. godine niko nije otišao u inostranstvo niti sada neko odlazi?

"„стандард је цветао“, иако се економски проблеми сматрају за једно од најкрупнијих семена раздора"

Koji ekonomski problemi? Ja se sećam samo ekonomskih problema nakon raspada Jugoslavije (dok se još nije prodavao porodični nakit i od toga živelo).

"и „сви су се волели“, иако се та љубавна прича завршила у општем маскру."

Kao da su ljudi spontano prešli iz stanja ljubavi u mržnju i vađenje očiju. Sloba i Tuđman su imali državnu televiziju (ratno huškačku) i apsolutnu kontrolu medija i nije bilo teško zavaditi ljude.

"С друге стране, када се оцењује данашњица, онда се закључује како, за разлику од некад „нема достојанства“ – иако данас ниједно дете не мора да слуша приче из председниковог детињства и пева песмице о њему

Možda zato što sadašnji predsednik nije spavao u šumi i rizikovao život da bismo danas DOSTOJANSTVENO živeli u slobodi?

"„нема људскости“ – мада се, рецимо, због неколико испребијаних наркомана читава Србија подигла на ноге"

Ljudskost bi bila da se narko dileri hapse a ne da budu sponzori stranaka, da se iskoreni narkomanija a da se u ustanovama za lečenje stvarno trude da pomognu bolesnicima a ne da ih kljukaju kojekakvim lekovima. U takvom jednom stanju lopata je očajnički pokušaj kad ne pomaže ništa drugo.

Ljudskost je i da neko ne mora da pojede svoj prst da bi ostvario radnička prava.

Marko Paunović said...

Cekajte bre ljudi, negde 1987., mi smo u skoli pevali "Nase su patike od sedam milja, u buducnost Tito nas salje...". A on mrtav vec 7 godina!

Kako to moze da bude "bolje" od bilo cega?

Ili, sletovi... Ja klinac od 6 godina, pravim od sebe budalu sa zutim narukvicama od tila, slaveci rodjendan coveku koji je mrtav vec 3 godine!

Cela ta bajka oko bratstva i jedinstva se zavrsila takvim krvoprolicem, da mi stvarno nije jasno kako neko moze za bilo cime da zali... To je kao da se posle razvoda, koji se zavrsio tako sto su se deca medjusobno poubijala, a muz i zena zavrsili nepokretni u invalidskim kolicima, muz sedi pored prozora i razmislja "a bas smo se voleli pre 20 godina..." Pa ako ste se voleli, sto ste se poubijali?

I taj argument "mogli smo da putujemo"... Koliko je ljudi zaista negde putovalo? Putovala je beogradska elita, ostali su isli u kampove po Hrvatskoj, sto mogu i danas da rade. U Paraliju i danas moze da se ide, grupnu vizu moze da dobije svako. A u Trst ne moze tako lako, ali sada farmerke mozes da kupis i u Beogradu. :)

Ne sporim da je radnicima EI Nis ili Zastave tada bilo bolje, ali im je bilo bolje na racun svih koji nisu tamo radili. Mogli bi i sada da uvedemo carine od 300% na automobile i televizore, pa da im bude isto ko nekad...

Lighthouse said...

Marko,

Za nekog ko pripada liberalnom think tanku, zastrašujuće bagatelišete značaj otvorenih garnica, slobodnog protoka ljudi i roba, itd. Nije samo "beogradskoj eliti" i njihovoj strasti za putovanjima odgovaralo što je bilo manje granica, manje viza, a veće tržište (onoliko koliko je tržišta uopšte bilo). Mogli ste da tražite posao posvuda na tržištu od 20+ miliona ljudi, s relativno malo ograničenja da nudite svoju robu ili usluge, da slično kupujete. Današnja CEFTA jeste dobra stvar, ali ono je bilo jedinstveno tržište, uz ponovljenu ogradu, s izvesnim republičko-pokrajinskim ograničenjima. Nemojte, Marko, upadati u zamku da sloboda navodno pogoduje samo imućnima a da sirotinja od nje nama ništa. Naprotiv, ko ima para snalazi se uvek dobro, čak se neki od njih i sigurnije osećaju dok još nismo u EU, ali baš za sirotinju veliko tržište, analogno kao i imovinska prava, znači doista mnogo!

Marko Paunović said...

Kazete da je vise slobode bilo u SFRJ nego danas?

Nije bilo nezavisnih medija, nije bilo dozvoljeno osnivanje politickih stranaka, bio je zabranjen uvoz kafe, po farmerke je moralo da se ide u Trst, razvijali smo domacu kompjutersku industriju, pa je i uvoz kompjutera bio zabranjen... Strani automobili i televizori su bili nedosanjani san. Sta tu znaci "vece trziste", kad je to trziste bilo zatvoreno, kakav "slobodan protok roba"?

Jedno gde je zaista bilo vise slobode je putovanje po svetu, ja samo kazem da je to trivijalna stvar u poredjenju sa svim ostalim stvarima, jer pogadja samo neke, a nedostatak politickih i ekonomskih sloboda je pogadjao sve.

Dejan said...

"Mogli ste da tražite posao posvuda na tržištu od 20+ miliona ljudi..." - Pri cemu se prijava za posao pocinjala sa "Rodjen sam u radnickoj porodici ili porodici postenih intelektualaca, a clan sam SKJ od 19..." Moralno-politicka podobnost je bila stavka koja je potpuno otvoreno stajala u oglasima za posao u brozna vremena. Mogu da razumem da se mladi toga ne secaju, ali u ostalim slucajevima rec je o selektivnom pamcenju. S druge strane, ni sad ne cvetaju ruze i sto ima napretka kao da je gotovo slucajno procurelo u Srbiju pre nego da je trudom ostvareno (cast izuzecima).

Dejan said...

Usput, Jovana, koliko god da je pozitivna pojava u srpskoj blogosferi, gotovo nikad ne uspeva da izbegne NSPM-melos ("...због неколико испребијаних наркомана...") Daleko je u Srbiji Sunce i istinski libertarijanizam, cak i kod Jovane, u kome je biti korisnik droge ili gej - OK, a ne nesto sto se izgovara gotovo kao psovka.

Slaviša Tasić said...

"Jedno gde je zaista bilo vise slobode je putovanje po svetu"

Pa čak i to ograničenje ne dolazi od režima iznutra nego spolja. Nije Srbija gora od SFRJ nego je svet od onda promenio kriterijum. I danas kad bi imali diktaturu tipa SFRJ usred Evrope takva zemlja bi bila pod strogim viznim režimom, a ne bi je uopšte uključivali ni u trgovinsku integraciju.

Lighthouse said...

"Kazete da je vise slobode bilo u SFRJ nego danas?"

Ama ne, uopšte to ne tvrdim. Za sva ograničavanja ekonomskih, političkih (i ličnih) sloboda u SFRJ ste apsolutno u pravu, pa to sam ja i rekao kad sam napisao da ne treba olako amnestirati sistem i njegove nosioce u SFRJ. Moja poenta je bila da razumem one koji žale što naša zemlja nije ostala ona "velika" a samo da nam je (bar)današnjeg sistema, a da ne razumem one koji žale za Jugoslavijom a ne žele u EU.

tiki said...

od kad nema Tita i SFRJ jedino gore je u Trstu. Osim dobrog espresa i u komparaciji sa našim odličnog univerziteta "za naš narod" ima puno jeftinijih i boljih mesta širom SFRJ. Ono što oni žale , žale za sinekurom i prividom da nešto rade. Hrpa srednje klase je propala jel stvarno nije bila sposobna nizašta . Ja se zgrozim kad mi kafeđije , taksisti , kamiondžije , fuš majstori i slična "buržoazija iz doba samoupravljanja" kuka za Titovim vaktom. Naime samo tad, oni su mogli bit finasiska elita.Plus krediti od zelenog plana za farbanje vikendice u zeleno.
A i tad se znalo zarakijat i poklat , nego se čutilo o tome.
a o vrednosti znanja dovoljno govori da je šuster Špiljak bio premijer. A tek kako je Branko Mamula trgovao oružjem zavirite u Mladinu.
No zatvoreno tržište imalo je i neke prednosti ,bar za mene, jedan vikend u Trst, drugi u Minken . majice , farmerice , 5.25 diskete, metalke kasete.. Bog da te vidi
a o putovanjima po svetu
pa nemože se više bauštelat u njemačkoj za 15 maraka po satu na crno,nema toga više
umro Brežnjev , prno i bauštel

tiki said...

nego sve te koji kukaju za bivšom državom i blate lik i delo višepartije na čelu sa nekim (stalno se menjaju jebiga)ja bi kaznio po članu 133.
jes bilo je slobode , tad si mogao pričat o prošloj državi ko što oni i sad pričaju.
il kartu za sveti grgur sa sve K 15

Aleksandar Boskovic said...

Marko, Slaviša,

o tome kako ćemo definisati "više slobode" ako se poredi Srbija DANAS i Srbija (kao deo ex-YU) od sredine 1980-tih, ne znam, ali znam da je krajem 1980-tih na gotovo svim izborima tada bilo VIŠE KANDIDATA. U današnjoj Srbiji se čak i za tako nebulozne pozicije kao što je Rektor BU ili dekan, predlaže SAMO JEDAN KANDIDAT, i to se onda naziva "vrhunskom tekovinom demokratije". Ako ništa drugo, za mene su komunisti (kada su oni predlagali samo po jednog kandidata) bar bili iskreniji.

Marko Paunović said...

A u Sartidu uopste vise ne pitaju radnike koga bi voleli za direktora.

passenger,

To sto ima manje direktnog glasanja uopste ne znaci da ima manje slobode.

Aleksandar Boskovic said...

ne, Marko, ovo sam naveo jer mene nervira - samo mislim da bi, kada se meri stepen "slobode" određenih društava, trebalo koristiti i neke koliko-toliko objektivne analize, a ne samo šta neko misli o različitim političkim sistemima. Uz sve nedostatke, ex-YU od 1984/89, definitivno nije isto što i, na primer, 1947/52.

Uostalom, mislim da biste se i Vi i Vaše kolege prilično iznenadili kad biste znali koliko su neke od današnjih perjanica liberalizma u Srbiji lepo živele u socijalizmu, mudro ćuteći, a neke druge, koji su pre dvadesetak godina javno kritikovali taj sistem (poput moje malenkosti), proglašavali za "nezrele", "premlade" i "opsednute zapadom".
(ne, ovo nije pledoaje za orden niti "spomenicu", samo me nervira selektivno pamćenje ove sredine, a definitivno mislim da oni koji nemaju snage da se suoče sa svojom prošlošću nemaju nikakve šanse sa budućnošću...)