Pages

11 October 2008

Ekonomisti i ideolozi

Sudbina tržišnih ekonomista je da stalno budu označavani kao ideolozi. Ako ste levičar, ili samo loš ekonomista, možete izjaviti da državna konrola cena nije štetna ili da su državna preduzeća jednako efikasna kao privatna – i ako vam neko nešto i prigovori, sigurno vam vam neće prigovoriti ideologiju. Ali ako izgovorite empirijski sasvim dobro potvrđenu opservaciju da je privatni sektor efikasniji od državnog, onda ste u opasnosti da budete nazvani pukim ideologom i optuženi za dogmatizam.

Ja se od optužbi za ideologiju ne bih branio, jer mislim da je ideologija u ekonomiji neizbežna. Ovo nije opšte prihvaćeno mišljenje među ekonomistima -- naprotiv, ekonomisti širom teorijskog spektra, od neoklasičara do austrijanaca, tvrde da je ekonomija čisto neutralna nauka, oslobođena normativnih stavova i ideja. Možda i jeste moguće tako izbeći ideologiju ako radite irelevantna istraživanja, kao recimo Steven Levitt – lepo, zanimljivo, ali irelevantno i bez blage veze sa temom ekonomije. Ali ako zađete u suštinska pitanja, a pitanje svih pitanja je koja je opravdana uloga države u ekonomiji, ideologiju ne možete izbeći.

Recimo svako protivljenje državnoj intervenciji bazirano je na dve pretpostavke: prvoj da političari i birokrate pre svega gledaju svoj sopstveni, a ne nekakv opšti interes; i drugoj da čak i kad bi htela da uradi sve najbolje, vlada nema sposobnosti ni znanja da to uradi. Centralizovana državna intervencija je ograničena ne samo motivaciono, nego i saznajno.

Sa druge strane, svako ko predlaže državnu intervenciju implicitno pretpostavlja potpuno suprotno -- da postoji nekakav zajednički, opšti interes koji se može definisati, da vlada zna šta je to što je najbolje za sve nas, da su političari i birokrate dobročinitelji koji zaista hoće da urade sve najbolje za zemlju, i na kraju, da oni poseduju prave informacije i znanje kako da to urade. Pogledajte kako je dvojici visokih državnih birokrata u Americi predato u ruke 700 milijardi dolara. Šta stoji iza te ideje, ako ne pretpostavka da ova dvojica i njihovi ljudi imaju ne samo najbolje namere, nego i superiorno znanje o tome šta treba uraditi – iako se vrhunski ekonomisti po medijima i blogovima ubiše pokušavajući da otkriju šta su stvarno uzroci krize i raspravljajući koja su moguća rešenja.

Sada ako razmišljate sa pretpostavkom da će tržišni akteri, pojedinci i firme, spontanom interakcijom, na osnovi svojih informacija i ličnih motiva sami sebi uspeti da nađu rešenje, onda vas proglase za ideologa. Ali ako pak implicitno prihvatite da je država deus ex machina koji će rešiti problem iako vas njeni dosadašnji rezultati stalno demantuju, onda ste neutralni ekonomista.

Ideologija se dakle, u većini pitanja, ne može izbeći. Ona je uvek u početnim pretpostavkama koje često i nesvesno podrazumevamo. I kad mislite da je nemate, da ste umereni ili u sredini, uvek razmišljate sa nekim skupom početnih pretpostavki od kojih vam zavisi krajnji zaključak.

1 comment:

Unknown said...

Slavisa, bez sve sale i vredjanja, ovde si zaista dobro preneo neke stavove s kojima se vredi sukobiti, tako da sam ti iskreno zahvalan, citao ti ovo ili ne. Nebitno je, jer ce svakako posluziti za diskusije na drugom terenu. Ovo skoro da lici na saradnju! To su stavovi koji se inace mogu cuti okolo ili nalezu na opstu fascinaciju ekonomijom i ocekivanja koja se vezuju za trziste. U svakom slucaju je podsticajnije od skoro svega sto se moze cuti od lokalnih antikapitalistickih aktivista, koji se podavise u opstim mestima ili makar oni koji jos nesto i rade. Dobro, nacin na koji je to meni bilo podsticajno sigurno ti se nece svideti, ali zaista nemam nameru da zajebavam.


SLAVISA TASIC: "Sada ako razmišljate sa pretpostavkom da će tržišni akteri, pojedinci i firme, spontanom interakcijom, na osnovi svojih informacija i ličnih motiva sami sebi uspeti da nađu rešenje, onda vas proglase za ideologa."


Sve bi to bilo lepo da ne pravis uvek istu kardinalnu gresku: ti od trzista ne vidis drustvo. Ti svet vidis kao trziste i SAMO kao trziste, na kojem ljudi i firme nesto raduckaju i trguju. Ali, to nije ovaj svet u kojem zivimo. Ne bilo koji, nego konkretno ovaj, zarazen virusom Moci, dominacije, kontrole, itd. I trzisni akteri teze dominaciji. Oni sami o trzisnoj aktivnosti cesto govore kao o "ratu", a mnogi teze dominaciji koja je sustinski politicka. Situacija uopste nije tako idilicna ili, ako se drzimo tvoje slike, cisto trgovacka (i to na malo).

Trziste je jedno od glavnih sredstava kojim se ta dominacija uspostavlja i odrzava. To je nacin da se pod kontrolom drzi ono sto je ljudima potrebno za zivot. Pristup je strogo uslovljen, u-cenjen, sto se prvobitno postize cistim nasiljem (prilicno nespontano). Nemoguce je razdvojiti trziste od politike i potrebe da se drustvo drzi pod kontrolom. Aktivnosti i ponasanje trzisnih aktera uvek imaju sire, drustvene posledice. Odluke na samom trizistu su cesto politicke; primenjuju se razni rezoni, ne samo ekonomski. A odluke i dilovi najvecih aktera cesto nasilno i vestacki (opet nespontano) menjaju uslove sitnijim ribama, ali i u celom drustvu. I to je diktat. Svi smo vezani za trziste, hteli to ili ne (toliko o "slobodi" koja tu caruje). Prema tome, trziste je drustvena, odnosno politicka, a ne striktno ekonomska kategorija. Ono je deo neceg sireg, ali je i samo po sebi diktat, oblik nasilja, sto je opet politika.

Ti u shvatanju trzista polazis od sirove analogije s nekom firmom. Firma koja rezonuje ekonomski uspesnija je od firme koja bi da izigrava Crveni krst ili hipi komunu. To je ziva istina. Na toj analogiji pociva cela ta libertarijanska prica, makar u verziji za javnost. Ali, trziste nije firma. To nije tako ogranicen fenomen, koji se donekle moze posmarati izolovano. Trziste ne mozes posmatrati kao zaseban univerzum, zbog njegovih posledica, koje stalno deluje na drustvo. Ali cak ni na nivou firme ne primenjuju se uvek cisto ekonomski rezoni. Sve puca od "ekonomski neracionalnih" odluka i poteza. Svuda se vodi nekakva politika, svuda se pokusavaju ublaziti ili odstraniti politicki problemi izazvani drasticnim razlikama u polozaju ljudi, nezadovoljstvom, raznim frustracijama, ambicijama, itd. Imas i druge proizvoljnosti, sve na osnovu necijeg licnog ukusa (u politici zaposljavanja, tretmanu zaposlenih, troskovima).

Taj mali raj, u kojem dobrocudne firme i pojedinci gledaju svoja posla i spontano postizu harmoniju (pohlepa kao cudesni malter koji povezuje drustvo, a ne ono sto ga po definiciji dezintegrise), moze se samo zamisliti, kao i toliko drugog sto je donekle zamislivo, ali nemoguce. Evo, vidim fon Hajeka na biciklu, sa slamnatim sesirom, kako naglo skrece u neki jarak. Ali, to moze biti samo pocetak neke kratke price, fikcija, a nikad stvarnost. Pored toga, sve je i paradoksalno: kada bi trziste moglo postojati bez politicke moci (Vlasti), onda ne bi bilo faktora neophodnog za masovnu radnu i energetsku mobilizaciju - sto bi znacilo produkciju i cirkulaciju nekih sasvim drugacijih stvari i vrednosti. To znaci da ne bi bilo prinude; ljudi bi bili slobodni. Zasto bi slobodni, neucenjeni ljudi toliko radili, gomilali, zabranjivali nesto jedni drugima, cuvali toliko toga jedni od drugih, vodili nekakve knjige? Mozda neki i bi, ali to opet ne bi licilo na bilo sta iz ma koje do sada razvijene libertarijanske utopije. Najzad, tamo gde nema slobode pristupa svemu sto je neophodno za zivot, o pravoj slobodi nema ni govora. Ali, ako to ostavimo po strani, cisto demonstracije radi, mora se racunati na to da bi ukupan obim radne i energetske mobilizacije/ akumualcije bio drasticno manji od sadasnjeg. Samo vlast i ucena mogu postici da taj nivo ne padne. Slobodni ljudi ne rade ovoliko i imaju drugacije ciljeve. Sta bi proizvodili i cime bi trgovali oni kojima bi jos bilo do trgovine, kao sto je nasa?

U pravu si za drzavnu regulaciju, to je veciti izvor korupcije. Ali, zar je "drzava" u tome sama? Drugo, ingerencije "drzave" variraju od zemlje od zemlje. U zemljama visoke deregulacije besmisleno je povlaciti ostru podelu na privatno i drzavno. Privatni sektor ima potrebu za celim nizom servisa i uslova, koji su komercijalno neisplativi, a nuzni, o cemu smo vec pricali. Uticaj privatnog sektora na institucije i personal "drzavne uprave" je stalan, enorman i svesno "suzdrzan", u smislu da niko ne zeli da se bakce tim adminstrativnim i jos nekim krupnim poslovima o svom trosku, pre svega u VREMENU. I tu se vidi kako izdvajas trziste iz konteksta u kojem jedino moze da postoji. Tacno je: u DEMOKRATIJI, svaka budala moze doci na poziciju da utice na ekonomiju ili da profitira na osnovu funkcije. Ovde kod nas, preizbodni libertarijanci postaju postizborne birokrate i uzurpatori iz upravnih odbora i komisija. Ali, to samo ukazuje na realni, politicki kontekst u kojem trziste jedino moze da postoji. Jedino sto je nivo TE vrste korupcije i mesanja u nekim zemljama manji, a negde veci. Opet, tamo gde sve KOSTA, korupcija se podrazumeva. Od nece tacke, ne vredi se zaliti. Svi gledaju da zarade, jer je to uslov opstanka, kriterijum prestiza, uspeha, moci, itd. Svi su "korumpirani", sto doslovno znaci "iskvareni", izobliceni stalnim imperativom "zaradjivanja". Afirmises taj ambijent i mentalitet iz sve snage, a onda se zalis na njihove posledice.

Uglavnom, ti svet vidis kao trziste i samo kao trziste, a drustvo u kojem zivimo se prosto ne moze redukovati na taj aspekt. Tu je uvek i politicka moc, dominacija, taj zajebani virus, na koji smo, u nasoj kulturi, izgubili imunitet (ne sasvim, doduse). Ako ne zelis Vlast (tu vrstu diktata), onda ces morati malo vise da rizikujes da bi je odstranio ili sveo na neki servis po svom ukusu, pa da svi, koji to hoce ili misle da bi za tim bilo potrebe, na miru raduckaju i trguju. Nema ajkula, nema velikih i opasnih zveri, nema strateskih igara i ratova, sve lepo i fino. Ali, nesto mi govori da ti takvo sukobljavanje s Vlacu nije na kraj pameti. Ti se bavis modelom, koji ima neke veze sa stvarnoscu, ali premalo da bi ikada proradio. Ti idealizujes i apstrahujes trziste, a apstrahovati nesto znaci odvojiti ga od njegovog realnog konteksta. Razmisljas kao kabinetski ekonomista, a to u ovoj stvari prosto nije dovoljno.