O vlaškoj magiji i liberalizmu

Sjajan post na Agro gerila blogu. Jedan citat, a vezano za emisiju u kojoj se kritikuje vračarenje i traži da ga država zabrani:

To je jedno kompletno pakovanje koje dobijamo od progresivne elite koju predstavlja ova emisija. Oni ne samo da veruju da su obični ljudi po prirodi glupi i infantilni, već to dopunjuju verom da se takva dijagnoza jednostavno može rešiti dobrim pravnim normama. I to je onaj složeniji tip sujeverja koji intelektualci rado upražnjavaju. Ne veruju racionalnosti ljudi po pitanju najobičnijih ekonomskih transakcija, ali veruju njihovoj racionalnosti kada biraju one koji će da im donose zakone. Za razliku od običnog vernika koji pretpostavlja postojanje višeg entiteta od koga je on potpuno odvojen, sujeverni elitisti smatraju taj svezanjući i svemoćni entitet nije odvojen od običnog čoveka, već da je to baš taj čovek koji je pride dobio političku funkciju. Čovek je iracionalan u vođenju svojih ličnih privatnih poslova, ali kada se udruži sa drugim takvim ljudima i donese pravnu normu koja reguliše privatne poslove individua, onda je taj kolektiv racionalan?

Svakako pročitajte ceo post, a evo još jednog citata.

Novinarke dalje u emisiji primećuju da su zahvaljujući Republičkoj radiodifuznoj agenciji magovi i vidovnjaci izbačeni sa elektronskih medija u Srbiji (osim kablovske valjda?), ali onda sa indignacijom utvrđuju da takva praksa ne može da se primeni na štampane medije jer postojeća regulativa nije dovoljna. Da, glupače jedne, to se zove sloboda govora i to je ona ustavna kategorija koja vam omogućava da radite to što radite. Jer ako vi mislite da ste jači i zabranite im da rade ono što rade, onda ja ne bih ni prstom mrdnuo kada bi vaši protivnici postali jači i jednostavno vam zabranili da se dalje bavite novinarstvom.

Goran Karadžić iz Republičke radiodifuzne agencije tu takođe sa žaljenjem konstatuje da i oni nisu baš svemoćni što se toga tiče jer, eto, dok oni napišu prijavu prekršajnom sudiji, pa dok sudija postupi po njoj, pa postupak dok se završi, to može da potraje ohoho od kršenja dispozocije do izricanja sankcije. Nije mu dovoljno što su im dali izmišljeni posao nego, kaže čovek, bilo bi praktičnije da je to sve lepo u njihovim rukama. To se, gospodine, zove podela vlasti i isto je jedna ustavna, normativna kategorija. Jedno telo donosi pravnu normu, drugo postupa po njoj, treće utvrđuje sankcije za njeno kršenje. Verujem da bi bilo najpraktičnije kada bi se sve tri oblasti spojile u funkciju jednog čoveka ili neki kolektivni organ sačinjen od vrlo pametnih ljudi sa doktoratima prestižnih univerziteta, ali istorijske okolnosti su takve da je to nemoguće. Pre dva veka je pobedila kontrarevolucionarna struja u društvenim naukama i uveli su kontrolu i ograničenja vlasti kao normu. Da su pobedili progresivci, svet bi sigurno bio lepše mesto bez vidovnjaka, astrologa i glupih ljudi koji nerviraju pametne novinare i druge stručnjake.

Ron Paul o džamiji na Menhetnu

Citat iz teksta:

It is repeatedly said that 64% of the people, after listening to the political demagogues, don’t want the mosque to be built. What would we do if 75% of the people insist that no more Catholic churches be built in New York City? The point being is that majorities can become oppressors of minority rights as well as individual dictators. Statistics of support is irrelevant when it comes to the purpose of government in a free society—protecting liberty.

Demokratija

Poznata je Čerčilova izreka da je "Demokratija najlošija forma vladavine, ako izuzmemo sve ostale". Neki ljudi ovu rečenicu shvataju kao odbranu demokratije, odnosno tumače da je demokratija najbolji mogući oblik vladavine.

Dejvid Fridman kaže:

Mislim da je očigledan zaključak tog citata, mada to nije zaključak koji većina ljudi iz njega izvlači, da su svi oblici državne vlasti prilično loši i da zato treba izbegavati državno donošenje odluka, koliko god je to moguće.

Superheroji

Pre par dana smo komentator Nemanja i ja imali raspravu vezano za post Staljinizam u obrazovanju. Nemanja je, između ostalog, rekao:

Nedostaje nam jedan vizionar, koji će potezima u sadašnjosti proizvesti ogromne "dividende" u bližoj budućnosti.

Danas Don Budro linkuje na članak Tomasa Fridmana, u kojem on kaže da su nam za poboljšanje kvaliteta obrazovanja potrebni superljudi. Komentar Dona Budroa:

Relying on the intervention of superheroes is indeed one way to go. A far better way, however, is to introduce consumer choice and competition. Although much more mundane than the prospect of altruistic action heroes sweeping in to teach our children, giving parents choice (say, through tuition tax credits) will spark the many ordinary men and women working in K-12 schools to work harder and more creatively to educate their students.

We successfully rely upon consumer choice and competition rather than super heroes to keep the likes of supermarkets, restaurants, and hardware stores ever-dedicated to serving their customers well. Let’s do the same with schools.

Na pomolu nova kriza

... a nude se i eksperti da reše problem tržišta koje ne percipira kako treba retkost neobnovljivog izvora.

Ja bih smesta zabranio i da se prikazuje "Up" zbog njegove katastrofalne poruke...

Čistka na Catou

Jedan od razloga zašto sam postao vremenom vrlo skeptičan prema libertarijanizmu je njegovo postepeno udaljavanje od klasičnog liberalizma i približavanje socijal-liberalnim levičarenjima. Kao vrlo rečit, paradigmatski znak ove dekadencije libertarijanizma meni je figuriralo prisustvo osoba zvanih Brink Lindsay i Will Wilkisnon, otvorenih levičara, na važnim mestima na prestižnom Cato Institutu. Oni su se proslavili između ostalog svojim pisanijima u kojima predlažu sintezu libertarijanizma i socijalizma, i preporukama da zagovornici slobodnog tržišta treba da se "modernizuju" tako što će da prihvate više državnog intervencionizma. Činjenica da ih Cato ne samo toleriše, nego Lindsaya drži na mestu drugog čoveka zaduženog da rukovodi istraživanjem (!), a Wilkisnona kao promentnog člana, meni je signalizirala da je sam Cato kao institucija preuzet od strane levičara.

Ali, prva dobra vest odatle posle mnogo vremena. Lindsay i Wilkinson su (konačno) otpušteni. Ili su se sami povukli. To ne znamo tačno, ali znamo da ni jedan od njih više nije na Catou: Lindsay je postao član Kauffman fondacije, a Wilkinsonu takođe prestaju sve dužnosti 15 septembra i on postaje bloger u Economistu. Drago mi je za obojicu, a još više za Cato, koji je konačno smogao snage da izbaci ovu dvojicu štetočina napolje. Zanimljivo je da Reason magazin donoseći ovu vest, hvali i dalje dvojicu socijalističkih vedeta, posebno njihovu novu koautorsku knjigu "Free market progresivci" (!?). Mogli su oni da ih prime, ako ih već toliko vole.

Što se tiče samog odlaska ove dvojice sa Catoa, nije do kraja jasno da li se radi o izbacivanju i ideološkoj čistki, kako spekuliše levičarski Slate (nadam se da je tako), ili su sami otišli. U prvom slučaju, to bi dokazivalo da je Cato svoj libertarijanski poziv konačno počeo ozbiljno da shvata. Ako su otišli sami, to bi značilo da nisu zadovoljni atmosferom, da ne nailaze na dovoljno razumevanja na svoje ideje, što je takođe dobro.

Iako ne polažem mnogo na aktivnosti Beltway libertarijanaca generalno, dobro je da posle isterivanja big government konzervativca Davida Fruma sa American Enterprise Instituta, padaju još dve levičarske glave u Catou, i to iz ideoloških razloga. Kao svaki dobar organizacioni lenjinista pozdravljam uvek energičnu i odlučnu idejno-političku diferencijaciju.

Moldbug, Birtheri

Mencius Moldbug o Obaminom sertifikatu rođenja. On predlaže da se napusti izraz "birther" (koji Obamine pristalice, ali i mnogi PC DC "konzervativci" i "libertarijanci") koriste za one koji misle da Obama treba da pokaže svoj izvod iz knjige rođenih, i da se umesto njega usvoje termini "sealer" za one koji smatraju da taj izvod treba da ostane zapečaćen, i "opener" za one koji veruju da treba da bude otpečaćen i pokazan.

Svi ste vi nasilnici

Državni sekretar za ljudska i manjinska prava, Marko Karadžić kaže u tekstu za prošli NIN:

Da li ste se zapitali da li vaša zastakljena terasa predstavlja nasilje? Ako mene pitate - da, predstavlja. To je klasičan vid nasilja gde bez ikakvog reda i plana radimo protiv estetike i arhitektonskih planova.

Od kada je rad "protiv estetike i arhitektonskih planova" klasičan vid nasilja? Klasičan vid nasilja mora da podrazumeva upotrebu sile nad nekom osobom. Bespravno zastakljivanje terase nije nasilje, a svakako nije klasičan vid nasilja. Možda u nekom alternativnom univerzumu, u kojem i zgrade imaju neotuđiva prava.

Ali, zanimljivije mi je to što on izgleda ne bi nasiljem smatrao "rad protiv estetike", kada bi postojao neki red i plan. Nije problem ako se napravi odvratna zgrada, ako je u nekom urbanističkom planu.

Željka vs Brut

Željkina kolumna u Politici iznosi tezu da je uobicajena percepcija Amerikanaca kao sebicnih i materijalisticki orijentisanih pogresna, i da je sila koja tamo stvara prosperitet zapravo idealizam i skromnost. Americki bogatasi nisu poznati po raskosi i rasipnistvu nego po intelektualnoj disciplini, kreativnosti ali i dobrocinstvima. Srbi treba da se ugledaju na Amerikance i u tom pogledu, skromnosti i pomaganju siromasnima. Zeljka navodi primere Bill Gatesa i Warena Buffeta kao arhetipskih americkih binizsmena.

Komentator TR Brut pise na facebooku kao komentar Zeljkinog teksta:

Ono što mene iritira u trenutnoj modi hvaljenja altruizma i solidarnosti bogataša, njihove hrišćanske skrušenosti i milosrđa, a sve na fonu "okajavanja greha" njihovog bogatstva, jeste da ona ignoriše činjenicu da su ti ljudi - vođeni svojom sebičnošću i pohlepom za zgrtanjem para - pomogli, nahranili, obukli, usrećili milione ljudi, da su upravo uspešni biznismeni VEĆ "odužili svoj dug zajednici" (B. Gates) i da stotine Majki Tereza i humanista nikad neće svojom vrlom solidarnošću i dobročinstvom da nahrane, obuku i udome ni približan broj ljudi. Zato je nakaradna i amoralna sva ta pohvala solidarnosti i povika na pohlepu i egoizam.

Šišanje usisivačem

Verovali ili ne, postoji uređaj koji vam omogućava da sami sebe vrlo precizno ošišate. Zove se Flowbee i preti da ostavi milione frizera bez posla.

Ne znam da li je tip na slici i brkove sredio Flowbee-jem.

Glavni konkurent je Robocut.

Odbrambeni rat

B92:

"Nenad Krstić u nameri da nekako okonča ovaj sukob i zaustavi ogromnog Skorcijanitisa, stolicom je udario Janisa Burusisa."

Staljinizam u obrazovanju

Još jedan odličan članak Miodraga Kostića za Akter, ovoga puta o domaćem visokoškolskom obrazovanju:

Tako, kad nekome date monopol, da ne mora nikome da odgovara za kvalitet proizvoda i usluga, desi se ovo što se našem visokoškolskom sistemu desilo, da imaju loš proizvod, i da još uz to može sebi da dozvoli da maltretira svoje kupce. Šta mislite, ako im se dozvoli da budu još nedodirljiviji i neosetljivi na tržište, da li će se to odraziti većim ili manjim kvalitetom njihovih usluga? Da li će njihovi kupci biti zadovoljniji? Dok god država daje pare fakultetima da studentima pružaju usluge za čiji kvalitet ne moraju nikome da odgovaraju, a ne studentima na ruke da oni sami odaberu gde će studirati, imaćemo ovu jadnu situaciju. Šta ćete kad nam je ekonomija (bar deklarativno) u kapitalizmu, a visokoškolsko obrazovanje u socijalizmu (čak staljinizmu). Kad, kao na Zapadu, svi fakulteti budu na slobodnom tržištu visokog obrazovanja, kad studenti budu mogli da biraju profesore (a ne profesori studente), i kad rezultati rada i prava konkurentna prednost budu merilo uspeha, znaću da smo na dobrom putu.

Advokati kao humanitarci

Lobiranje je proces kojim grupe koje imaju zajednički interes utiču na donošenje zakona. Advokati u Srbiji su odličan primer. Uspeli su da ubede vladu Srbije da je advokatura naučna delatnost:

Kada to kažem, mislim na to da smo radili sve kako bismo izašli iz oblasti turizma, prodaje robe, usluga, s obzirom na to da advokatska delatnost nije komercijalna.

Nije, takoreći radi se o humanitarnoj disciplini. Lekari bez granica i advokati.

Jednakost pred zakonom bi bar advokatima trebalo da bude jasan koncept. Ne kažem da su advokati iznad zakona, ali izgleda da su ostale profesije ispod. Sa druge strane slažem se da advokati ne bi trebalo da uplaćuju pazar svaki dan, ali mislim da je to komplikacija za sve struke. Advokati dobijaju bolji tretman jer su bolje organizovani od pekara ili taksista. U ovom slučaju jedina uteha su mi vicevi o advokatima.

Istorija uvođenja autorskih prava

Marko je u prethodnom postu ukazao na način na koji su autori u srednjem veku štitili svoja autorska prava i malo me je zbunio. Koliko je meni poznato zaštita autorskih prava je uvedena kao instrument cenzure. Naime vlada u Engleskoj u šesnaestom veku, ubrzo pošto je štamparska presa počela da se koristi (Gutenberg 1440.), je imala potrebu da na neki način kontroliše sve veći broj publikacija. Rešenje je bilo prilično originalno i svelo se na public private partnership. Kruna je izdavala dozvole takozvanom cenzorskom esnafu da štampaju materijale pod uslovom da vode računa o sadržaju materijalu koji se štampa. Neka vrsta državnog monopola. Nisu se zaustavili samo na štampi. Esnaf je imao pravo da konfiskuje nelegalne štamparije i knijge ali i da ih spaljuje. Sve knjige su morale da budu registrovane, a nijedna nije mogla da se registruje bez odobrenja cenzora.

Autorksa prava nisu uvedena da bi zaštitila autore ili kreativnost. Autori tu vrstu zaštite nisu tražili. Naprotiv, uvedena su zbog cenzure. Tadašnje države su polagale pravo na cenzuru isto koliko i danas države polažu prava na izgradnju puteva. Od uvođenja autorskih prava su profitirali isključivo država i izdavači. Stotinak godina kasnije, pošto je vlada prestala da cenzuriše knjige, izdavači su bili u problemu. Kao i svaka druga grupa koju promena zakona preti da otera u bankrot organizovali su lobi kojim bi zaštitili privilegije. Došli su na genijalnu ideju da zahtevaju da se autorima dodele isključiva prava na raspolaganje svojim delima, znajući da autori neće imati izbora već da prepuste štampanje i distribuciju postojećim izdavačima. Rezultat je bio donošenje takozvanog Statute of Anne 1709. kojim se štite prava autora. Izvori ovde i ovde.

Autorska prava ne treba mešati sa privatnom svojinom. Privatna svojina je neotuđiva a autorska prava su vremenski ograničena, zakonom. Nažalost ti zakoni su podložni promenama. U Americi je u poslednjih četrdeset godina to pravo produžavano 11 puta. Poslednji put 1998. takozvanim Miki Maus zakonom kojim se autorska prava produžavaju na 95 godina od objavljivanja dela. Walt Disney Inc. je i dalje zaštićen bez obzira što je Walt Disney postao popularan upravo obradom dela braće Grim. Već sam ranije pisao o tome (ne mogu da nađem link) pa da ne davim previše.

U svakom slučaju, Markov primer me je zbunio jer možda ukazuje na mogućnost da su autori želeli da zaštite svoja prava, u onom smislu u kome ih danas posmatramo, još u trinaestom veku. Ipak, kada malo bolje pogledate"kletve" može da se zaključi da su se odnosile ne na kopiranje dela već na krađu odnosno na plagijarizam (if anyone should steal it). Meni se ne čini da su kletve bile uvod u autorksa prava kakvim ih danas poznajemo.

Koga više zanima tematika može da posluša interesantno predavanje Lawrencea Lessinga (Stanford i Harvard) na temu autorskih prava.

Zaštita intelektualne svojine u srednjem veku

Pitanje - da li su i kako srednjevekovni autori štitili svoja prava?

Odgovor je zanimljiv - kletvom! Naime, na Got Medieval blogu piše da su mnoge knjige počinjale kletvom poput:

In the name of the Father and the Son and the Holy Spirit, Amen. In the one thousand two hundred twenty-ninth year from the incarnation of our Lord, Peter, of all monks the least significant, gave this book to the [Benedictine monastery of the] most blessed martyr, St. Quentin. If anyone should steal it, let him know that on the Day of Judgment the most sainted martyr himself will be the accuser against him before the face of our Lord Jesus Christ.

Ili:

Should anyone by craft of any device whatever abstract this book from this place may his soul suffer, in retribution for what he has done, and may his name be erased from the book of the living and not recorded among the Blessed.

Brown is new Green

Pročitajte tekst o VW bubi koja ide na metan proizveden od ljudskih fekalija.

Kad smo već kod ljudskih fekalija, ovde možete pročitati vrlo zanimljiv tekst o ocu Stivena Levita, autora Frikonomiksa, poznatim kao Dr. Fart:

In his 40-year career, Levitt has seen only two patients (both men) who farted upward of 140 times a day, but these extraordinary cases were lactose-intolerant individuals and, once dairy products were cut out of their diets, they returned to the normal range of acceptability. "These two were the biggest farters of my career. One of them complained that his sex life had been ruined by his chronic farting," Levitt says.

Dobar blog

Skrećem pažnju na vrlo zanimljiv blog Market Urbanism, koji se bavi libertarijanskim pristupom temama poput gradskog saobraćaja, parkinga, stanovanja, zemljišne politike i slično. Evo kako autor objašnjava kako je blog nastao:

Growing up in suburban Chicago, I felt there was something inefficient about the land patterns and transportation of the suburbs. When I discovered urbanism in freshman architecture/planning coursework, the concepts made sense, despite the paternalistic bent of the professors who advocated urbanism. Thus, I became conflicted between my urbanist instinct and my free market instinct. Through study and practice of building and infrastructure design and construction, economics, planning, development, and urban economics I came to the realization that our problems with sprawl, congestion, and automobile dependency were the result of socialistic economic planning of our transportation system and land use, not due to market failures as many urbanists proclaim.

Market Urbanism examines how market forces and property rights enable complex, yet vibrant and economically robust communities and regions to emerge through the “spontaneous order” of the land use and transportation marketplace. When left to market forces, as opposed to intervention, land use patterns and transportation systems reflect a society that is economically and environmentally more efficient and just than when imposed in a top-down fashion by government.

Pogledajte sledeće postove - o poreklu podele grada na zone, o mogućem ponovnom uvođenju privatnih autobusa na ulice Njujorka, o sistemima masovnog saobraćaja. A, ako želite da isprobate kako izgleda upravljanje saobraćajem iz perspektive centralnog planera, probajte igricu Gridlock Buster.

Cvrčak i mravi

Nova Vlada Slovačke, sastavljena od reformista sa početka 2000-ih, odbila je da učestvuje u paketu pomoći Grčkoj. Slovačka je desetak godina sprovodila tržišne reforme i ispunjavala uslove za ulazak u evrozonu, dok je Grčka trošila i falsifikovala budžetske podatke da bi prikazala ispunjenje kriterijuma evrozone. Slovačka još uvek ima dosta manji dohodak po stanovniku od Grčke, ali je po planu EU, koji je prihvatila prethodna vlada, trebalo da učestvuje u spasonosnom paketu.

Ova odluka je, prvo, znak zrelosti. Neslaganje sa Briselom znači da je nova vlada očigledno prerasla provincijski kompleks od kojeg neke da-ih-sada-ne-imenujem-ali-svi-znamo-ko-su istočnoevropske zemlje još uvek pate. Ako se zdrav razum kosi sa direktivom iz Brisela, izaberite zdrav razum. Da su toliko pametni, EU političari ne bi na prvom mestu doveli svoje zemlje u dužničke krize.

A drugo, ovakva nova slovačka vlada je sama po sebi dobra vest i još jedan pokazatelj da je severoistok danas najzdraviji deo Evrope. Nije zapadna Evropa, nego Češka, Poljska, a posebno Slovačka i tri baltičke zemlje, primeri na koje se treba ugledati. Zapadni deo EU još održava nekakav standard samo po sili inercije.

Deregulacija saobraćaja

Iz vrlo, vrlo zanimljivog članka u New York Timesu:

To make communities safer and more appealing, Mr. Monderman argues, you should first remove the traditional paraphernalia of their roads - the traffic lights and speed signs; the signs exhorting drivers to stop, slow down and merge; the center lines separating lanes from one another; even the speed bumps, speed-limit signs, bicycle lanes and pedestrian crossings. In his view, it is only when the road is made more dangerous, when drivers stop looking at signs and start looking at other people, that driving becomes safer.

Deregulacija železnica

Retko se viđa ovako jasna slika. Ovo je kretanje cena i produktivnosti američkih teretnih železnica pre i posle njihove deregulacije.

Nevidljiva ruka

B92 prenosi da nevidljiva ruka upravlja kursom dinara. Na stranu što to nije sasvim tačno jer ima i vidljive ruke NBS, evo nekih drugih detalja o čuvenoj metafori.

Fraza "nevidljiva ruka" tržišta se obično uzima da znači tržište reguliše neku stvar tako da sve bude u redu. Po ovom ustaljenom tumačenju fraza znači da nema potrebe za regulacijom jer tržište već samo najbolje reguliše cene i efikasno alocira resurse.

To je dobra ideja, ali Adam Smith nije na to mislio u originalnom tekstu. Mislio je na svoju drugu poznatu propoziciju (mada ne i originalnu), da sebični interesi vode društveno korisnim rezultatima. Smithova nevidljiva ruka ne osigurava efikasnost tržišta, nego dovodi do toga da samozainteresovano ponašanje pojedinaca na tržištu donosi nenameravanu korist i svima ostalima. Dakle nevidljiva ruka je na istoj liniji kao i drugi poznati Smithov citat, onaj koji kaže da večeru ne dobijamo od pekara i mesara zato što su dobrodušni već zato što su sebični.

Možemo biti sigurni u to, jer ovu najpoznatiju ekonomsku frazu svih vremena Adam Smith u svom celom opusu pominje samo jedan jedini put.

Leica vas čini lepšim

Razmišljate o novoj kameri? Birajte pažljivo. Neke kamere vas čine atraktivnijim od drugih. U klasi "idiota" Lajka je šampion. Još interesantnih činjenica o fotografijama i kamerama (npr. vlasnici I phonea imaju više seksa od vlasnika blackberryja i androida) možete naći ovde.

Osiguranje od razvoda

Razvod u Americi je često skup. Čuo sam za momka koji je radio dva posla da bi platio ženi studije prava. Pošto je diplomirala razvela se, zadržala kuću i redovno mu mesečno ispostavlja račun za alimentaciju. Momak je morao da se preseli kod roditelja jer mu oko pedeset odsto primanja odlazi na alimentaciju. Ona se naravno uselila kod drugog tipa, koga je upoznala u školi, i koji zarađuje četiri puta više od njega. Ne venčavaju se, između ostalog, jer neće da izgube alimentaciju. Ipak, ne očajavajte, rešenje je na pomolu. SafeGuard Guarantee nudi osiguranje od razvoda.

Za 16 dolara mesečno dobijate 1,250 dolara osiguranja u slučaju razvoda plus 250 dolara dodatnog kredita godišnje. Problem negativne selekcije (ne znam za osiguranje sa više izraženim problemom) je rešen tako što u prvih tri ili četiri godine ne možete da naplatite polisu.

Racionalni Slaviša bi rekao da mu se više isplati da sam štedi umesto da plaća polisu. Tačno. Ali čak ni racionalni Slaviša ne može da garantuje da mu žena neće uzeti i tu specijalnu ušteđevinu u slučaju razvoda. Ta vrsta usluge košta. Znači, ako ne želite da živite sa roditeljima posle razvoda (setite se zašto ste otišli na prvom mestu), ne očajavajte. Tržište je našlo rešenje i za taj problem.

PS
Povremeni sporazumni razvod, svake četiri godine na primer, može da predstavlja i odličan dodatni izvor prihoda (oko 1,200 dolara po polisi umanjeno za četvorodišnji trošak alternativa).

Levičarsko odrastanje

Na letovanju sam, pored Autostoperskog vodiča za galaksiju, čitao i Hitch-22, autobiografiju Christophera Hitchensa. Još je nisam završio, a prilično je zanimljiva.

Elem, Hitchens je studirao na Oksfordu krajem 60-ih, kada je dosta učestvovao u organizovanju raznoraznih levičarskih aktivnosti, kojih je tada tamo dosta bilo. Evo jednog zanimljivog dela, sa 104. strane:

We didn’t grow our hair too long, because we wanted to mingle with the workers at the factory gate and on the housing estates. We didn’t “do” drugs, which we regarded as a pathetic, weak-minded escapism almost as contemptible as religion (as well as a bad habit which could expose us to a “plant” from the police). Rock and roll and sex were OK. Looking back, I still think we picked the right options. The general atmosphere of intellectual promiscuity and “Third World”romanticism didn’t grab us all that hard, either. If there were any two pseudo-intellectuals who really defined moral silliness in that period, they were Herbert Marcuse and R.D. Laing. The first had come up with the lazy concept of “repressive tolerance” to explain how liberalism was just another mask for tyranny, and the second was a would-be shrink who believed schizophrenia to be, rather than a nightmarish yet treatable malady, a social “construct” imposed by the ideology of the family. It so happened that the best critiques of both these frauds (as well as a stringent essay against the marijuana “culture” titled “Flowers of Decay”) had been written for the annual Socialist Register by my new comrade Peter Sedgwick, who was a qualified expert in mental health as well as in the difference between frantic Frankfurtian illusion and stubborn material reality. So how lucky I was to have been initiated, if that’s the word I want, by someone who was a trained and hardened skeptic about the worst of the Left as well as an advocate for the best of it.

A ovde možete pročitati Hitchensov intervju za Reason iz 2001. godine, u kojem govori kako su na njega uticale libertarijanske ideje da prestane da bude socijalista. Između ostalog, u tekstu govori o ideji moguće "simbioze" levičara i libertarijanaca, makar po pitanju Rata protiv droge. Jedan zanimljiv citat sa kraja intervjua:

Marx’s original insight about capitalism was that it was the most revolutionary and creative force ever to appear in human history. And though it brought with it enormous attendant dangers, [the revolutionary nature] was the first thing to recognize about it. That is actually what the Manifesto is all about. As far as I know, no better summary of the beauty of capital has ever been written. You sort of know it’s true, and yet it can’t be, because it doesn’t compute in the way we’re taught to think. Any more than it computes, for example, that Marx and Engels thought that America was the great country of freedom and revolution and Russia was the great country of tyranny and backwardness.

Egenmäktigt förfarande

Za to je optužen čovek u Švedskoj koji nije više mogao da čeka u bolnici da mu zašiju ranu, pa uzeo konac i iglu u ruke i zašio je sam. Bolnica je podnela prihavu za neovlašćeno koriščenje bolničke imovine:

"I first went to the health clinic, but it was closed. So I rang the medical help line and they told me that it shouldn't be closed, so I went to emergency and sat there," the man named only as Jonas told the newspaper.

After an hour-long wait in a treatment room, he lost patience and proceeded to sew up his own wound.

"They had set out a needle and thread and so I decided to take the matter into my hands," he said.

But hospital staff were not as impressed by his initiative and have reported the man on suspicion of criminal dispossession (egenmäktigt förfarande) for having used hospital equipment without authorization.

Čisto da ne bude zabune, bolnice u Švedskoj su državne.

Kako me je spasao Neša Adamović

Stigao sam malo pre iz Crne Gore. Pored toga što sam kod Užica pokupio nemačkog stopera na putu ka Indiji (ide iz Sarajeva, a uz put planira da obiđe Balkan, Tursku, Iran i Pakistan, a ako bude imao problema da uđe u Iran, onda planira da ide preko Iraka) koji mi je poprilično pojasnio istoriju nemačkih religijskih podela (upravo je magistrirao istoriju i etnologiju u Frajburgu), jedina zanimljiva stvar koja mi se na putu desila je kada me je zaustavila crnogorska policija.

Inače, od Kotora do Bijelog Polja sam video najmanje 12 patrola, u proseku otprilike jedna na 20 km. Pošto nisam nigde žurio, vozio sam natenane, preslušavajući propuštene epizode Econtalka i slušajući neke CD-ove za koje sam odavno mislio da sam ih izgubio. Elem, vozim 65 km/h, negde između Podgorice i Mojkovca (ili beše Kolašina?) zaustavlja me pandur. Kaže - jel znaš kolko si išao, kažem - "Znam, oko 65 km/h, baš sam pogledao kada sam video da ste uperili u mene radar". Kaže on "A ne, Marko, vozio si 84, evo pogledaj radar, on ne laže. Nego, jel znaš koliko je ovde ograničenje?" Kažem, "nisam siguran, valjda 60" (iskreno, nemam pojma, ali je bio pravac sa isprekidanom linijom, koliko može da bude ograničenje kada je dozvoljeno preticanje?). Kaže "Ne paziš Marko, mnogo si se opuštio, ograničenje je 40. Sada moraš u Podgoricu, kod sudije za prekršaje, mi ti privremeno oduzimamo dozvolu, ti čim platiš, dođi da ti vratimo. Nećemo da ti pišemo da si vozio 84 tamo gde je dozvoljeno 40, za to je velika kazna, nego ćemo da ti napišemo minimalnu, vidim da si dobar momak."

I, šta čovek da radi? Prosto te tera da mu daš mito, da ne gubiš 2 sata u putu i ko zna koliko još kod sudije za prekršaje kog nema teorijske šanse da nađem u nedelju popodne, čak i da poznajem Podgoricu. I još me zeza "Pa šta se čudiš, tako je sad i kod vas." Pomislih - "Pa jeste, kad su iste takve barabe pisale zakon."

Elem, posle još par minuta ubeđivanja (iz kojeg mu je valjda postalo jasno da neću da mu ponudim mito) i mog insistiranja da "neću da se raspravljam, možda radar kaže da sam vozio 84, ali sam ja svojim očima video 65" pita me on "Jeli, jel poznaješ onog Adamovića iz Požarevca, što ima benzinsku pumpu?" Razmišljam - znam samo za jednu privatnu benzinsku pumpu u samom Požarevcu, "Mirko Lazić Petrol", znači sigurno nije vlasnik neki Adamović i kažem "Jel Nenad beše?" A on mi na to kaže "Da - Neša. On i ja smo mnogo dobri". Kažem "Pozdraviću ga kad ga vidim", a on reče "Marko, evo ti dokumenta i budi malo pažljiviji ubuduće".

Da li stvarno postoji neki Adamović i da li sam ja lupivši pogodio ime nije ni toliko bitno. Suština je da si u takvoj situaciji potpuno nemoćan. Koliko sam ja stvarno išao uopšte nije bitno, bitno je šta on kaže. Njegova reč je istina, on mi oduzme dokumenta, a ja mogu da se objašnjavam sa sudijom za prekršaje do prekosutra. Koliko je ograničenje bilo, stvarno ne znam. S jedne strane, ne mogu da poverujem da je ograničenje na pravcu uz dozvoljeno preticanje zaista 40 km/h, jer koja je onda svrha isprekidane linije, koga da obiđeš sa manje od 40, ali, sa druge strane, to u stvari savršeno ima smisla, iz njihove perspektive. Taman izađeš iz 10 km krivina, imaš šansu da obiđeš kamion iza koga se vučeš sve vreme, a on te lepo sačeka. Kada ti objasni da moraš da se vratiš 30 km kroz te krivine, nađeš sudiju za prekršaje u nedelju popodne u sred Crne Gore (a u svim stereotipima ipak ima makar malo istine), platiš kaznu, a onda voziš ponovo istih 30 km, pa i najpošteniji čovek bi rekao "A jel možemo nekako da se dogovorimo, stvarno žurim?"

Ili da probaš da lažeš da poznaješ nekog Nešu Adamovića, ali to ne može uvek da upali.

Inače, sa našim policajcima nisam imao nikakvih problema već nekoliko godina, još ih je Jočić u dobroj meri doveo u red. Ako ništa drugo, makar ti persiraju. Sa crnogorskim policajcima imam problem svake godine. Prošle godine su mi pisali kaznu u Podgorici za nepropisno prestrojavanje. Rekao mi je "Snimila te kamera da si se kasno prestrojio za skretanje u desno." Naravno, pošto sam imao malo dete u kolima, izašao mi je u susret i uzeo keš na licu mesta, da me ne maltretira da idem kod sudije za prekršaje.

Proposition 8 - Tiranija većine

Sud u Kaliforniji je ocenio neustavnim kalifornijskog ustava kojim se brak definiše kao zajednica muškarca i žene, odnosno zabranjuju gej brakovi. Proposition 8 je uveden posle izbora u novembru 2008. Pogledajte rezultate istraživanja javnog mnjenja na wiki sajtu. Skoro sva istraživanja su pokazivala da amandman neće biti usvojen ali desilo se suprotno. Slično kao u Srbiji gde su radikalski glasači potcenjeni u istraživanjima javnog mnjenja to je slučaj i u Kaliforniji sa protivnicima gej brakova.

U svakom slučaju sud je pre par dana ocenio amandman neustavnim. Cela presuda je jako interesantna ali evo su bar meni najzanimljiviji delovi.

• Proposition 8 je u suprotnosti sa XIV amandmanom koji garantuje jednakost pred zakonom.
  
• Država ne sme da stavlja nepopularne grupe u neravnopravan položaj samo zato što su nepopularne.
  
• Tradicija (zajednica muškarca i žene) ne može biti jedina osnova zakona.
• Zadatak države Kalifornija je da tretira sve građane jednako a ne da širi moralna ubeđenja. Moral disapproval, without any other asserted state interest, has never been a rational basis for legislation.

Interesantno je da je sudija Vaughn R. Walker imenovan od strane Ronalda Regana. Nancy Pelosi je tada predvodila koaliciju protiv njegovog imenovanja na osnovu njegove neosetljivosti po pitanju prava homoseksualaca.

More of the same

Komentator Vlada je tražio da se izjasnimo o novom guverneru NBS. Iako je previše rano davati ocene na osnovu jednog intervjua evo šta je meni zapalo za oko.

Dopada mi se što guverner priznaje da je odbrana kursa skupa ali ne deluje kao da će da odustane od "sprečavanja prevelikih dnevnih oscilacija". Kao i Jelašić, poziva se na memorandum Vlade i NBS iz 2008. kojim je ciljana inflacija usvojena kao strategija monetarne politike. Poenta je bila da NBS treba da se fokusira samo na inflaciju a da se ne bavi kurosm, što je bila dobra ideja. Dve milijarde evra kasnije potrošenih na odbranu kursa ovaj memorandum je izgubio svaki smisao. Dobra ideja ali se nije primenjivala u praksi. Šoškić bi mogao to da promeni ali njegove izjave ne ohrabruju. Plaši me i mogućnost destimulacije ili zabrane indeksiranja kredita u stranoj valuti što bi moglo značajno da smanji dostupnost kredita.

Čini mi se da neće biti prevelike razlike između njega i Jelašića. Novom guverneru želim puno sreće u narednom periodu. Trebaće mu.

Terenski ekonomista

Dinkić: Pitanje oko koga se digla velika prašina među našim salonskim ekonomistima jeste moj predlog da počnemo da razmišljamo o odmrzavanju plata a kasnije i penzija. Profesorka Popović i Slaviša su po Dinkiću salonski ekonomisti. Ja nisam siguran ni da li je ovo uvreda. Koji su to nesalonski ekonomisti? Naravno u tekstu ni traga o argumentima salonskih ekonomista o dugoročnim posledicama krize već samo bajate fraze o tome kako jedan pronađeni dinar na Trgu Republike stvara lančanu reakciju potrošnje i profita, koja posledično dovodi do opšteg blagostanja vaskolikog srpskog čovečanstva u zemlji i rasejanju.

Da sumiram, zalažem se za agresivno povećanje investicione potrošnje i blago povećanje lične potrošnje koja bi u krajnjoj liniji dovela do većih budžetskih prihoda za samo nekoliko meseci. Investicionu potrošnju dalje ne pominje, ali izvodi zaključak da je veća potrošnja poželjna zbog rasta budžetskih prihoda. To nije tačno. Potrošenih 3,5 milijardi dinara se neće vratiti kroz poreske prihode. Naprotiv, budžet će biti u gubitku. Dinkić tvrdi da je 3,5 milijardi sasvim sigurno beznačajna suma za budžet. Ove godine 3,5 (za četiri meseca povećanja) naredne godine to je dodatnih 11 milijardi godišnje (100 miliona evra) bez obračuna kumulativnog efekta. Ne deluje beznačajno čak ni za daleko bogatije zemlje od Srbije.

Uglavnom, komentatori na B92 nisu naseli. Moj omiljeni komentar je ostavio Čitalac: Od ekonomiste koji obećava do lošeg političara koji daje obećanja.

Moralne posledice socijalizma

Penzioni sistem je jedan od preostalih temeljaca socijalizma u Srbiji. Ceo sitem je državni, ko koliko prima odlučuju političari, ulog je toliki da je postoji i stranka penzionera koja je čak i na vlasti.

Iz ove jedne vesti vidi se sva moralna korupcija koja proizlazi iz ovog penzionog socijalizma i koju dele svi akteri u priči. Iz nje vidimo da penzija nema veze sa ušteđevinom i odlukama koje je neko donosio tokom radnog veka, nego njihovu visinu i primaoce određuju skupštinski poslanici. Umesto da je penzija privatno pitanje koje se rešava između fonda i osiguranika, penzija je javno, političko pitanje, pa se sada svi bavimo penzijom Eve Ras.

Eva Ras sa druge strane prima porodičnu penziju na koju po važećem zakonu nema pravo, ali nam kaže da to nije zbog para nego zbog uspomene. ("Međutim, jednom prilikom objasnila je da primajući penziju svog supruga čuva uspomenu na njega". ) Tvrdi i da je to zbog njenog političkog angažmana. Ne znam da li je to tačno, ali je principu je moguće, jer ko kontroliše novac pokušaće da kontroliše i misli.

Dalje, Vlada Srbije dodeljuje i dodatne, naiconalne, penzije, pa se javnost svađa oko toga ko treba da ih dobije. Ali pored nekakve komisije koja bira dobitnike, političari i samovoljno dodaju druga imena: "Vlada Srbije i mimo odluka komisije svake godine doda po nekoliko imena na ovaj spisak, bez obrazlaganja kriterijuma." A analitičari i komentatori se čak i ne bune zbog ovoga, nego bi samo hteli da oni kreiraju spisak.

Kad od privatizacije penzionog sistema ne bi bilo nikakve ekonomske koristi, trebalo bi je sprovesti makar samo iz moralnih razloga.

Vladajuća klasa

Časopis The American Spectator donnosi odličan tekst profesora Angela Codeville pod naslovom Vladajuća klasa. Osnovna teza je da u Americi postoji vladajuća oligarhija, ili vladajuća klasa kako je Codevilla, "marksistički" imenuje, koja deli zajedničku ideologiju, usađenu obrazovanjem, i zajednički elitizam, prezir prema malom čoveku i uverenost u superiorno "znanje" i spospobnost upravljanja elite socijalnih inženjera i planera. Tekst pokušava da pruži neku vrstu istorijske i filozofske rekonstrukcije kako je postalo moguće da u zemlji u kojoj 70% ljudi podržava kapitalizam vladajuća klasa vlada na osnovu socijalističkog konsenzusa obeju partija. Evo nekoliko isečaka:

Today's ruling class, from Boston to San Diego, was formed by an educational system that exposed them to the same ideas and gave them remarkably uniform guidance, as well as tastes and habits. These amount to a social canon of judgments about good and evil, complete with secular sacred history, sins (against minorities and the environment), and saints. Using the right words and avoiding the wrong ones when referring to such matters -- speaking the "in" language -- serves as a badge of identity. Regardless of what business or profession they are in, their road up included government channels and government money because, as government has grown, its boundary with the rest of American life has become indistinct. Many began their careers in government and leveraged their way into the private sector. Some, e.g., Secretary of the Treasury Timothy Geithner, never held a non-government job. Hence whether formally in government, out of it, or halfway, America's ruling class speaks the language and has the tastes, habits, and tools of bureaucrats. It rules uneasily over the majority of Americans not oriented to government.

Ili opis konflikta između Tea Party i Washington D.C. kompleksa, odnosno vladajuće klase i "seljaka", (ili "kmetova" kako bi rekao Mencius Moldbug)

The ruling class's appetite for deference, power, and perks grows. The country class disrespects its rulers, wants to curtail their power and reduce their perks. The ruling class wears on its sleeve the view that the rest of Americans are racist, greedy, and above all stupid. The country class is ever more convinced that our rulers are corrupt, malevolent, and inept. The rulers want the ruled to shut up and obey. The ruled want self-governance. The clash between the two is about which side's vision of itself and of the other is right and which is wrong. Because each side -- especially the ruling class -- embodies its views on the issues, concessions by one side to another on any issue tend to discredit that side's view of itself. One side or the other will prevail. The clash is as sure and momentous as its outcome is unpredictable.

Tekst je vrlo dug, ali predstavlja po mom sudu najbolju političku analizu američkog sistema od vremena Murray Rothbarda i njegovog teksta Strategija desnice. Štaviše, mislim da u Rothbard pruža komplementarnu dimenziju razumevanju ne samo fenomena dvopartijske zavere protiv "klase seljaka", nego i objašnjenje uloge medija i think tankova u cementiranju te neoaristoraktske vladajuće koalicije. Ali, on mimo dijagnoze, za razliku od Codeville, daje i konkretan politički program šta da se radi, u prethodno linkovanom, ali i u sledećim tekstovima.

Ne treba ni naglašavati da Beltway mafija uopšte nije oduševljena. Ni jedan "konzervativni" medij nije se oglasio, ni Weekly Standard ni National Review, niko (koji obično ne propuštaju da komentarišu sve "novosti" ovog tipa, osim ako se ne odnose (i) na republikanski establišment). S druge strane, D.C. PC libertarijanci Codevillu nazivaju "reakcionarem". Nepredvidivo i nadasve originalno!

Zastrašivanje poreskih obveznika

B92 predlaže poreskoj upravi da organizuje kampanju zastrašivanja poreskih neplatiša. Evo kako bi ta reklama izgledala.

“Tvoje ime je Petar Petrović i živiš u Beogradu. Imaš lepu kuću i lep auto. Lepo živiš. Ono što nije lepo je da državi Srbiji na ime poreza duguješ 112 hiljada 350 dinara. To možeš da rešiš tako što ćeš doći u poresku upravu i platiti porez. Ako to ne učiniš, doći ćemo mi do tebe. Jer Petre, ne zaboravi - mi znamo gde živiš!” Ovo bi mogla da bude reklama srpske poreske uprave, koja je jedna od najefikasnijih u Evropi.

Marko je već imao post na ovu temu. Zaključio je da je ova reklama bila preoštra za Pensilvaniju. U Srbiji bi možda bila i ne primenljiva. Moj najbolji prijatelj ne živi na adresi na kojoj je prijavljen već 15 godina.

Krugman i Srbija

Ministar Dinkić se zalaže za povećanje državne potrošnje, pozivajući se na Nobelovca Paula Krugmana koji nešto slično predlaže u SAD. Dinkić kaže da bi po kejnzijanskom receptu povećanje potrošnje podstaklo tražnju, a preko tražnje domaću proizvodnju u Srbiji.

Ova ideja je pogrešna na čak nekoliko nivoa.

Prvo, Paul Krugman jeste dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, za radove o spoljnoj trgovini objavljene pre dvadesetak godina. Ali u međuvremenu je postao redovni kolumnista New York Timesa i u svojim kolumnama je neskriveno politički angažovan. Kao Demokrata, bio je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara Bushove administracije, a sada svoju kolumnu koristi da podrži politike Baracka Obame. Nema ništa sporno u političkom angažmanu javnih intelektualca, ali ga treba imati u vidu kada se sagledavaju predlozi ovakvih autora. Ilustracije radi, Krugman je pre par godina kritikovao Buša zbog budžetskog deficita od 3%, da bi sadašnji Obamin deficit od 12% zvao potpuno održivim. Pošto ekonomija pretenduje da bude vrednosno neutralna nauka, Krugmana je najbolje opisati kao bivšeg ekonomistu i sadašnjeg politički angažovanog intelektualca. Njegove ideje treba staviti u kontekst.

Drugo, Krugmanove kejnzijanske mere nisu dale efekta u Americi. Kada je pre godinu i po dana dizajniran plan fiskalnog stimulusa od čak 800 milijardi dolara, projektovani efekat bilo je brzo smanjenje stope nezaposlenosti i povratak na putanju ekonomskog rasta. To se, međutim, nije dogodilo i nezaposlenost je od onda čak povećana. Obraloženje koje danas daje Krugaman i ostali kejnzijanaci je da je to zato što je kriza bila dublja nego što su prošle godine mislili, da bi bez stimulusa danas stvari bile i još gore i da je stimulus od 800 milijardi čak bio nedovoljan – trebalo je potrošiti još. Ali ako je prošle godine neko i poverovao da se do prosperiteta može stići državnom potrošnjam, danas je sve manje tih. Rejting predsednika Obame je trenutno na najnižem nivou od dana inauguracije. Sve veći deo javosti shvata da se ekonomija nije oporavila zato što su neodgovorna potrošnja i gomilanje budžetskih deficita i državnog duga uneli strah među poslovne ljude i podstakle očekivanja novih poreza koji će biti potrebni da bi se dug otplatio.

Treće, standardni kejnzijanski recept koji Krugman i ostali promovišu u SAD, kao što je Kejns i sam jasno pisao, funkcioniše samo u određenim situacijama. Državna potrošnja je recept za podsticanje tražnje samo u situaciji kada su sredstva monetarne politike iscrpljena. To je takozvana „zamka likvidnosti“, kada su kamatne stope centralne banke već na nuli i ne mogu se dalje smanjivati. Pošto je ekspanzivna monetarna politika tada nemoguća, a ekonomija je u recesiji, poseže se za fiskalnom. Ovo je bilo Kejnsovo prinudno rešenje za Veliku depresiju 1930-ih. Međutim, ideolozi velike države su u međuvremenu zaboravili da je ovo samo iznuđeno rešenje za jednu veoma specifičnu situaciju i od cele teorije preuzeli samo poruku da državna potrošnja vodi privrednom rastu. To ni sam Kejns nije tvrdio.

U Americi su u protekle dve godine kamatne stope blizu nuli i situacija je blizu zamke likvidnosti. To još uvek ne znači da je kejnzijanski recept ispravan – u prethodnom pasasu videli smo da verovatno nije – ali barem su postojali generalni uslovi pod kojima se taj recept predlaže. U Srbiji to nije slučaj. Ako neko baš insistira na podsticanju tražnje, najefikasnije sredstvo za to je monetarna politika.

Četvrto, kejnzijanski recept je dizajniran pod pretpostavkom da nema spoljne trgovine. To je bio slučaj u originalnoj situaciji tokom Velike depresije, jer su početkom 1930-ih najveće zemlje uvele visoke carine. Danas je SAD otvorena za trgovinu, ali je unutrašnja ekonomija toliko velika i zemlja je geografski izolovana da spoljna trgovina čini mali deo bruto društvenog proizvoda (BDP). Dok uvoz čini 17% američkog BDP, u Srbiji je, koja je manje otvorena, zbog veličine i pozicije zemlje taj udeo preko 50%. U situaciji male i otvorne ekonomije, kada je zemlja ekonomski integrisana, kejnzijanski recept menja smisao. Umesto standardnog kejnzijanskog IS-LM modela tada važi Mundell-Fleming model, koji kejnzijanskoj analizi dodaje i uvoz, izvoz i valutni kurs. Ovaj prošireni kejnzijanski model predviđa da kada bi Srbija povećala državnu potrošnju, veći deo efekta bi se prelio u povećanje uvoza. Državna potrošnja bi povećala domaću tražnju, delovala bi i na jačanje kursa dinara, ali bi taj novac velikim delom bio potrošen na uvoz. Stimulisane bi bile privrede okolnih zemalja, a budžetski deficit i dug bi ostali Srbiji. Ovaj problem je stvaran i postoji i u Americi, sa mnogo manjom zavisnošću od uvoza. Čak i Krugman, koji je zagovornik slobodne trgovine, priznaje da se deo američkog stimulusa preliva u inostranstvo (i zbog toga traži od Kine da povisi kurs juana da bi se ovaj efekat ublažio).

Da sumiram, Krugman nije neko čije recepte danas treba nekritički prihvatati; čak i kada bi on bio neutralni ekonomista, nedavna američka politika državne potrošnje se za sada pokazala neuspešnom; čak i da je bila uspešna, sama kejnzijanska teorija preporučuje ovu politiku samo u situacijama kada je velika i trgovinski pretežno izolovana ekonomija u specifičnoj situaciji zamke likvidnosti, što su uslovi koji u Srbiji sasvim sigurno ne važe. Nema nijednog razloga zbog kojeg bi se naši ministri rukovodili kolumnama Paula Krugmana.

Zašto su se crnogorski socijalisti predomislili 2000. godine?

Već jedno 10 godina me "muči" jedno pitanje - zašto 2000. godine Crnogorci nisu napravili Vladu sa SPS-om i JUL-om?

Naime, 5. oktobra je priznata pobeda Koštunici nad Miloševićem, ali je stanje u tadašnjem saveznom parlamentu bilo daleko drugačije. U Veću Republika, u kojem su obe Republike imale po 20 poslanika, crnogorska partija bliska Miloševiću (Socijalistička narodna partija) je imala svih 2o poslanika, jer koalicija oko Đukanovića nije ni učestvovala na tim izborima. DOS je, ako se ne varam, imao samo 11 ili 12 poslanika. U Veću građana DOS takođe nije imao većinu (ne mogu sada da nađem rezultate izbora, ali recimo da je DOS imao 55 poslanika od 120, ili tako nešto).

Ja sam do nedavno mislio da Crnogorci nisu želeli da od njih zavisi i da su prosto napravili koaliciju sa najjačom grupacijom iz Srbije. Međutim, izgleda da nije bilo tako jednostavno.

Naime, pre par nedelja sam imao priliku da razgovaram sa jednim čovekom koji je tada bio poslanik SPS-a u Veću građana. On mi tvrdi da su socijalisti pregovarali sa Crnogorcima i da su se dogovorili da naprave Vladu, da su čak usaglasili i sva "kadrovska rešenja". Dogovor je dakle bio da Koštunica bude predsednik države, ali da saveznu vladu, koja je i inače bitnija od mesta predsednika, čine predstavnici SPS i crnogorskih socijalista. Ovaj čovek mi tvrdi da su socijalisti otišli u Skupštinu uz veru da će biti izabrana ta vlada. Navodno je na početku zasedanja izbio neki problem oko toga ko će da predsedava Skupštinom - Mićunović je seo u fotelju, pretpostavljajući da je najstariji, ali se onda ispostavilo da je neki crnogorski poslanik još stariji. Napravljena je pauza od par sati u kojoj se, iz perspektive čoveka koji mi je to pričao, desilo nešto bitno, pa su se Crnogorci za vreme te pauze predomislili i odlučili da naprave koaliciju sa DOS-om.

Dakle, pitanje je - da li neko zna šta se tada desilo? Jednostavno, zašto su se Crnogorci predomislili?

Porez na šund

Jovana Papan:

U pitanju nije nova ideja - takav porez postojao je i u bivšoj Jugoslaviji, a svi znamo da su kultura i prave vrednosti u socijalističkom raju bujale kao korov.

Ceo tekst je izvanredan.

Ugovor sa Amerikom

Demokratski nacionalni komitet, centrala Demokratske partije u Americi, izdao je propagandni oglas kojim napadaju/kritikuju Tea Parties. Naziv je "Republican Tea Party Contract on America", aludirajući na čuveni Ugovor sa Amerikom (Contract with America), programski dokument republikanaca iz vremena njihove pobede 1994 na kongresnim izborima.

Ovaj novi proglas bi trebalo da bude plašenje birača ekstremističkim stavovima koje imaju Tea Party kandidati, poput Rand Paula, Sharon Angle i drugih. Međutim, kad pogledate listu stvari za koje američki demokrati optužuju "čajdžije", vidite da je to zapravo jedan sjajan libertarijanski ekonomski program, dosta sličan programu LDP iz 2008, i možda još i bolji i konkretniji. Evo tih grozomornih desničarskih ujdurmi Tea Party:

- Repeal the Affordable Care Act (Health Care Reform) ("Obamacare" - prim, prir.)
- Privatize Social Security (or phase it out altogether)
- End Medicare as it presently exists
- Extend the Bush tax breaks for the wealthy and big oil
- Repeal Wall Street Reform
- Protect those responsible for the oil spill and future environmental catastrophes
- Abolish the Department of Education
- Abolish the Department of Energy
- Abolish the Environmental Protection Agency
- Repeal the 17th Amendment which provides for the direct election of senators

Osim stavke 6 (zaštita ekoloških prekršilaca), što je glupost koju niko ne zagovara, i stavke 5 koja ima element istine ali je namerno tendenciozno formulisana (smanjenje poreza, naime, neće važiti samo za "naftaše" nego i za "ekološki svesne" firme poput General Electrica, Microsofta i drugih velikih donatora Demokratske partije), sve ostalo su zapravo sjajne libertarijanske ideje.

Problem sa ovim oglasom je upravo u tome što je on propagandna fikcija, a ne realnost: kamo sreće da postoji i jedan političar koji bi bio spreman da javno podrži išta od ovoga (osim možda dve najmanje kontroverzne stvari - ukidanja Obamacarea i produžavanja poreskih smanjenja, ali nije jasno do koje mere čak i to uživa nepodeljenu podršku republikanskog establišmenta). Čak i neki političari bliski Tea Parties koji su pominjali nešto od toga ranije, povukli su ili minimalizovali odanost takvim idejama.

Kumulacija funkcija

Uopšte mi nije jasno zašto se podiže tolika graja oko kumulacije funkcija. Zašto poslanik ne bi smeo da bude i predsednik opštine, uopšte mi nije jasno. Odnosno, postoje dva argumenta, ali mi se čini da su oba loša.

1. Ne može dobro da radi oba posla. Možda, ali sud o tome daju birači. Ako je biračima OK da neko pola radnog vremena radi kao gradonačelnik, a pola kao poslanik, meni je tek OK. Na kraju krajeva, neko može za 3 sata dnevno da odradi bolji posao nego neko drugi za 16 sati dnevno.

2. Dolazi do sukoba interesa između lokalnog i nacionalnog nivoa. Vrlo konkretno, ako je Palma poslanik, onda će on da se bori samo za Jagodinu. Tačno, ali šta se tačno menja ako Palma za poslanika postavi svoju ženu, ili šuraka? Odjednom će postati nacionalno svesni i početi na isti način da tretiraju Sombor i Jagodinu? Da li bi se situacija promenila da imamo većinski izborni sistem? Da li bi onda bilo OK da građani za poslanika izaberu postojećeg gradonačelnika? Ako ne, zašto ne?

Moram priznati da mi se čini da iza cele ove histerije stoji stari komunistički koncept "sprečavanja gomilanja funkcija", kada je drug "taj i taj" bio predsenik ovoga, sekretar onoga, delegat tamo i delegat vamo.

Po meni, sukob interesa može da postoji SAMO između privatnog i javnog. Zato ministar finansija ne sme da tezgari kao poreski konsultant, a ministar pravde da radi kao advokat. Ali, zašto ministar finansija ne bi smeo da bude u Upravnom odboru PIO fonda, a naročito ako je spreman da volontira, stvarno nemam pojma.

Za deset godina smo došli od toga da nam uopšte nije smetalo da premijer bude direktor polu privatne firme, a danas bi nam smetalo da premijer bude u UO fonda RZS.

Legalize!

I’m all for legalizing polygamy, because I’m all for legalizing almost everything.

Kaže Steven Landsburg.

Najbrže rastuća religija u istoriji

Peter Berger tvrdi da su to Pentakostalci, jedna od protestantskih denominacija.

Naime, pokret je osnovan početkom dvadesetog veka u Los Anđelesu, a danas ih navodno ima nekoliko stotina miliona širom Severne i Južne Amerike, Afrike i Azije:

Until recently Brazil was quite correctly perceived as a Catholic country. It is still the largest such country in the world, if one counts all those who are nominally Catholic. The new Protestantism has been challenging this Catholic hegemony. As in all the Global South, Protestantism is mostly of the Evangelical variety—characterized by a strong belief in Biblical authority, the importance of a personal (“born again”) conversion experience, the efficacy of prayer and the duty to engage in missionary activity, and, last not least, conservative morals. Pentecostals share all these characteristics, but they add their own defining ones—glossolalia (“speaking in tongues”), spiritual healing, exorcisms and other alleged miracles. And it is Pentecostalism which has been exploding in Brazil and all over the developing societies—throughout Latin America, Africa and parts of Asia (most recently in China).

Koga religija zanima, a naročito one poput mene, koji i dalje ne mogu da pohvataju sve protestantske pokrete, linkovani Bergerov tekst je odličan.

Kad smo već kod religije, pogledajte i govor Christophera Hitchensa, poznatog ateiste.

Šok terapija

Pošto se zaleteo sa dozvolama za privatne frizeraje i taksiste Brat nacije je postao oprezan:

Raul Kastro je, međutim, još pre šest meseci najavljujući ekonomske reforme među kojima je i privatizacija malih trgovinskih radnji, rekao da će reforme biti sprovođene sporo kako bi se izbegle greške.

Govor mržnje

Vrlo zanimljiv esej danskog profesora u National Reviewu o cenzuri govora mržnje. Posebno je interesantan deo o korenima ovog koncepta koji ide otprilike ovako.

Kada su UN sastavljale prvu Međunarodnu konvenciju o građanskim i političkim pravima 1947. godine, prvi nacrt je sadržao zabranu eksplicitnog pozivanja na nasilje. Francuska, Sovjetski Savez i Poljska predložile su da se tome doda i zabrana govora mržnje. Većina zapadnih demokratija, kao UK, Švedska, Australija i Danska protivila se ubacivanju ovog ograničenja slobode govora, a Eleonor Ruzvelt (ne preveliki liberal) je klauzulu nazvala "izuzetno opasnom". Ali većina u UN nije imala razumevanja za njihove argumente. Predstavnik Saudijske Arabije je procenio da je zapadnjačka "vera u inteligenciju ljudi malo preterana". Tako je zabranu govora mržnje u međunarodno pravo uveo skup totalitarnih komunističkih zemalja i diktatura trećeg sveta.

Pola veka kasnije, cenzuru "govora mržnje" i dalje promovišu oni koji, kao nekada predstavnik Saudijske Arabije misle da su prosvećeniji od ostalih -- samo što oni sada sebe nazivaju liberalima.

WSJ

Vuk Jeremić brani Kosovo u Wall Street Journalu.

Inače pretplatu na WSJ možete lako zaobići ako provučete naslov članka kroz Google News. Ako je članak zaključan kopirajte naslov u Google News i onda ga otvorite otuda.

Komplikacije

Bosna je komplikovana država. Toliko komplikovana da, navodno, mora malo da se pojednostavi da bi postala članica EU.

Šta onda reći za Belgiju, koja je jedna od "država-utemeljivača" Evropske unije? Pogledajte prvih par članova belgijskog ustava, na koji mi je pažnju skrenuo Čarls Kroford.

Član 1

Belgija je federalna država, sastavljena od zajednica i regiona.

Član 2

Belgija se sastoji od tri zajednice: francuske, flamanske i nemačke zajednice.

Član 3

Belgija se sastoji od tri regiona: valonskog, flamanskog i Briselskog.

Član 4

Belgija ima četiri jezička regiona: francuski, holandski, dvojezički region glavnog grada Brisela i nemački. Svaka komuna (okrug) Kraljevine je deo jednog od ova četiri jezička regiona.

Dva entiteta (od kojih je jedan podeljen na kantone) i jedan distrikt više i ne deluju tako komplikovano. Makar se međusobno ne preklapaju.

Birokratija

Zašto za običnu bankarsku transakciju u Srbiji treba žrtvovati slobodno popodne i pola krošnje drveta (pretvorenu u dva kilograma papira)? Ko je kriv za taj pakao besmislenih bankarskih procedura? Iznenadićete se, ali za maltretiranje bankarskih klijenata u Srbiji nisu krive banke. Kriva je Narodna banka Srbije. Šta mislite zašto? Zato što oni koji propisuju bankarske procedure (NBS), vas bankarske klijente, s visine i hladovine svojih udobnih birokratskih fotelja, ne vide. A i zašto bi? Za njih bankarski biznis su brojevi i procenti, a ne ljudi. A i zato što smatraju da su nedodirljivi, zato što im se može, a pre svega zato što ne znaju i ne žele da znaju kako je u naprednom svetu. Zato vas i maltretiraju besmislenim procedurama. Dok svuda u svetu klijent postaje prioritet, u Srbiji se i dalje sprovodi bankarstvo s početka devetnaestog veka. Zašto je to tako? Pa zato što Narodna banka Srbije i dalje živi u vremenu „Dange“ i „Stradije“ i Branislava Nušića. Za njih 20. vek još nije ni počeo, a o 21. da i ne pričamo. U stvari, pitanje je da li je za njih uopšte i došao kapitalizam, da li su čuli šta znači reč slobodno tržište, važnost uzajamnog poverenja i ono da je kupac uvek u pravu.

Iz odličnog teksta Miodraga Kostića u Akteru. Hvala Nemanji na mejlu.

Moram priznati da je i za mene bilo otkrovenje kada sam ovo shvatio. Naime, pre jedno 6-7 godina sam otišao u banku u kojoj radi moja drugarica iz osnovne škole. Počela je da lupa neke silne pečate i dala mi je jedno 10 papira da potpišem i ja je pitam "Pa dobro, bre, šta će vam sve to?", ona kaže "Ma ne treba to nama uopšte, ali NBS zahteva." Od tada sam postao znatno manje drčan u razgovoru sa bankarskim službenicima.

Dve stvari koje nisam znao o Drugom svetskom ratu

1. SAD i SSSR su priznale tzv Višijevsku vladu u Francuskoj, koja je nastala nakon okupacije od strane Nemačke i održavale su normalne diplomatske odnose sa tom vladom sve dok nisu ušle u rat.

2. SSSR je objavio rat Japanu tak 8. avgusta 1945. godine, dva dana NAKON bačene bombe na Hirošimu i dan pre bacanja bombe na Nagasaki.

Pola šest

Sjajan komentar na B92 vest o skupštinskom zasedanju o odluci MSPa.

Umesto da o odluci skupština kaže da je primila k znanju odgovor na POSTAVLJENO pitanje, predlaže se skupštini da špekuliše o "sustinškim" pitanjima koja nisu bila postavljena. To je kao ja tebe pitam "koliko je sati", a ti mi odgovoriš "pola šest", a onda ja tebe krivim što mi nisi rekao i da pada kiša iako te ja uopšte to nisam pitao. (Matko).

Keš za krv?

Ministarstvo zdravlja je pozvalo građane da dobrovoljno daju krv. Karakteristično za letnji period, rezerve krvi u Institutu za transfuziju krvi Srbije i drugim centrima za transfuziju krvi u Srbiji su smanjene, a broj davalaca manji je od neophodnog. Logično rešenje bi bilo keš za krv ali to izgleda nigde nije praksa. Jedno od objašnjenja je da bi "profesionalni" davaoci krvi imali motiv da lažu o neophodnim podacima (seksualne navike ili istorija konzumiranja narkotika) i da bi se destimulisali altruistični davaoci. Mislim da se time bavi i Freakonomics i da zaključuju da bi krv bila lošija odnosno da bi bilo manje kvalitetne krvi. Nisam baš siguran da je ta teorija tačna ali je činjenica da krv ne može da se testira na određene bolesti (u Americi na primer ne možete da date krv ako ste proveli 6 meseci u Velikoj Britaniji od 1980 - 1996 zbog takozvanih ludih krava jer još uvek ne postoji test koji otkriva prisustvo u krvi). Moral sa plaćanjem ne bi trebalo da ima nikakve veze jer crveni krst u Americi prikupljenu krv ne poklanja već prodaje bolnicama.

Sa druge strane donacije plazme se plaćaju. Plazma može da se donira dva puta nedeljno i otprilike se plaća 20 za prvu i 40 dolara za drugu posetu nedeljno. Dosta ljudi to koristi kao dodatni prihod. Farmaceutske kompanije koriste plazmu za proizvodnju preparata za tretman hemofilije i opekotina. Za razliku od krvi, nestašica plazme je praktično nemoguća.

Alternativno bankarstvo

Banke, zelenaši, rodbina i prijatelji više nemaju monopol na kreditiranju. Na internetu možete naći nekoliko "peer-to-peer" sajtova koji povezuju ljude koji bi da investiraju i one kojima treba pozajmica. Najpoznatiji sajtovi su Lending Club i Prosper, a ta dva portala ujedno predstavljaju i dva različita pristupa problematici.

Skoro svako može da traži pozajmicu na Prosperu a da li ćete dobiti kredit zavisi isključivo od investitora na sajtu koji odlučuju da li će vam pozajmiti novac ili ne. Prosper je doduše uveo neka ograničenja od skoro poput minimalnog kreditnog skora koji morate da ispunite da bi ste mogli da listirate zahtev. Lending Club se ponaša više kao tradicionalna banka i procenjuje ko može da traži pozajmicu putem njihovog sajta. Za razliku od Prospera oni odlučuju i o visini kamate koju kreditor plaća. Nisam siguran ali čini mi se da Lending Club ima i neki kolateral. Oba sajta nude mogućnost trgovine vašim pozajmicama koje još nisu dospele na naplatu. U poslednje vreme postoji i veliki broj sajtova koje kombinuju ovu vrstu pozajmljivanja sa mikro-kreditima za zemlje u razvoju.

Ova vrsta usluga se nudi od 2005. i prva je počela da je primenjuje firma iz Velike Britanije Zopa. Sve firme su imale tu nesreću da se početak njihovog posla vezuje za globalnu recesiju, mada kako tvrde, investitori su imali manje gubitke nego u alternativnim investicijama. Trenutno je 5,8 milijardi dolara investirano putem peer-to-peer mreža i ta cifra će verovatno nastaviti da raste.

Očigledna mana ove vrste investiranja je negativna selekcija. Ljudi koji ne mogu da dobiju kredit od banaka će pokušati da dobiju kredit alternativnim putem. Sa druge strane, očigledna prednost su niski transakcioni troškovi, koji čine ovu vrstu posla lukrativnom. Standardna provizija za Prosper je 1 procenat dok Lending Club naplaćuje od 2,5 do 4,5 procenata. U svakom slučaju mislim da bi ovo bila odlična prilika za preduzetnike u Srbiji.

Ustavotvorna skupština

Čitam ovih dana ponovo The Moon is a Harsh Mistress, pa sam naleteo na par sjajnih strana. Jeste dugačak citat, ali se nadam da će biti zanimljivo.

Ukratko, ljudska kolonija na Mesecu je proglasila nezavisnost od Zemlje, pa sada drže ustavotvornu skuštinu. Intelektualni vođa pokreta, Bernardo La Paz, drži sledeći govor:

Comrade Members, like fire and fusion, government is a dangerous servant and a terrible master. You now have freedom--if you can keep it. But do remember that you can lose this freedom more quickly to yourselves than to any other tyrant. Move slowly, be hesitant, puzzle out the consequences of every word. I would not be unhappy if this convention sat for ten years before reporting--but I would be frightened if you took less than a year.

Distrust the obvious, suspect the traditional . . . for in the past mankind has not done well when saddling itself with governments. For example, I note in one draft report a proposal for setting up a commission to divide Luna into congressional districts and to reapportion them from time to time according to population.

This is the traditional way; therefore it should be suspect, considered guilty until proved innocent. Perhaps you feel that this is the only way. May I suggest others? Surely where a man lives is the least important thing about him. Constituencies might be formed by dividing people by occupation. . . or by age. . . or even alphabetically. Or they might not be divided, every member elected at large---and do not object that this would make it impossible for any man not widely known throughout Luna to be elected; that might be the best possible thing for Luna.

You might even consider installing the candidates who receive the least number of votes; unpopular men may be just the sort to save you from a new tyranny. Don't reject the idea merely because it seems preposterous--think about it! In past history popularly elected governments have been no better and sometimes far worse than overt tyrannies.

But if representative government turns out to be your intention there still may be ways to achieve it better than the territorial district. For example you each represent about ten thousand human beings, perhaps seven thousand of voting age--and some of you were elected by slim majorities. Suppose instead of election a man were qualified for office by petition signed by four thousand citizens. He would then represent those four thousand affirmatively, with no disgruntled minority, for what would have been a minority in a territorial constituency would all be free to start other petitions or join in them. All would then be represented by men of their choice. Or a man with eight thousand supporters might have two votes in this body. Difficulties, objections, practical points to be worked out--many of them! But you could work them out. . . and thereby avoid the chronic sickness of representative government, the disgruntled minority which feels--correctly!--that it has been disenfranchised.

But, whatever you do, do not let the past be a straitjacket!

I note one proposal to make this Congress a two-house body. Excellent--the more impediments to legislation the better. But, instead of following tradition, I suggest one house legislators, another whose single duty is to repeal laws. Let legislators pass laws only with a two-thirds majority . . . while the repealers are able to cancel any law through a mere one-third minority. Preposterous? Think about it. If a bill is so poor that it cannot command two-thirds of your consents, is it not likely that it would make a poor law? And if a law is disliked by as many as one-third is it not likely that you would be better off without it?

But in writing your constitution let me invite attention the wonderful virtues of the negative! Accentuate the negative! Let your document be studded with things the government is forever forbidden to do. No conscript armies . . . no interference however slight with freedom of press, or speech, or travel, or assembly, or of religion, or of instruction, or communication, or occupation. . . no involuntary taxation. Comrades, if you were to spend five years in a study of history while thinking of more and more things that your governinen should promise never to do and then let your constitution be nothing but those negatives, I would not fear the outcome.

What I fear most are affirmative actions of sober and well-intentioned men, granting to government powers to do something that appears to need doing. Please remember always that the Lunar Authority was created for the noblest of purposes by just such sober and well-intentioned men, all popularly elected. And with that thought I leave you to your labors. Thank you.

Gospodin President! Question of information! You said 'no involuntary taxation'-- Then how do you expect us to pay for things? Tanstaafl!

Goodness me, sir, that's your problem. I can think several ways. Voluntary contributions just as churches support themselves . . . government-sponsored lotteries to which no one need subscribe. . . or perhaps you Congressmen should dig down into your own pouches and pay for whatever is needed; that would be one way to keep government down in size to its indispensable functions whatever they may be. If indeed there are any. I would be satisfied to have the Golden Rule be the only law; I see no need for any other, nor for any method of enforcing it. But if you really believe that your neighbors must have laws for their own good, why shouldn't you pay for it? Comrades, I beg you--do not resort to compulsory taxation. There is so worse tyranny than to force a man to pay for what he does not want merely because you think it would be good for

him.