Radi se o prilično tehničkom pojmu, ali koji je ipak bitan. Evo kako ga objašnjava jedan MMF-of dokument:
When public finances are strained governments might be tempted to engage in creative accounting in order to enable an increase in government liabilities without driving up the reported budget deficit. Such transactions could take the form of capital injections into public companies, thereby pushing spending to entities excluded from the fiscal accounts. This behavior would lead to persistent and positive discrepancies between the annual change in gross public debt and the budget deficit. Such discrepancies are commonly referred to as stock-flow adjustments, which, if positive, could lead to ex-post upward revisions of deficit levels.
Dakle, radi se o razlici između godišnjeg prirasta javnog duga i deficita.
U idealnoj situaciji, ta dva broja treba da budu jednaka - ako je godišnji deficit 1 mlrd EUR, javni dug bi trebalo da se poveća za 1 mlrd. U praksi, naravno, ima odstupanja. Recimo, ako se deficit finansira prihodima od privatizacije, dug neće porasti. Ili, može da ima vremenskih razgraničenja. Recimo, država se zaduži za 1 mlrd EUR u decembru, dug se poveća, ali se pare ne potroše, već se prenesu u sledeću godinu. Dakle, trebalo bi izvršiti korekciju za razliku početnog i krajnjeg stanja na računu. Takođe, kurs može da igra ulogu - spoljni dug, iyra\en u domaćoj valuti će se povećati (ili smanjiti) ukoliko dođe do depresijacije (apresijacije) valute, čak i ako nema deficita (suficita). Ali, verovatno glavno odstupanje nastaje zbog transakcija sa državnim preduzećima i bankama.
Šta nam kažu podaci za Srbiju (podaci za deficit i javni dug sa sajta Ministarstva finansija)? Ukratko, kažu nam da je dug rastao znatno brže nego što nam to podaci o deficitu pokazuju.
Na grafikonu su prikazana poslednja dva reda, deficit i prirast duga kao procenat BDP (prirast prikazan sa negativnim znakom da bi se lakše poredilo sa deficitom).
Šta može da se vidi sa grafikona?
Sve do 2010, stvar je manje-više dobra. Godina 2005. je čudna (imamo suficit uz rast duga), ali to možda može da se objasni ili nekim zaduživanjem pred kraj godine, ili (možda, ne sećam se) proglašavanjem nečeg novog za javni dug (recimo, neki stari dug za penzije, ili tako nešto). Sledeća godina, 2006. je rezultat prihoda od privatizacije - imali smo deficit, ali je dug značajno smanjen (deo para od Mobtela, čini mi se trećina ili četvrtina, ne sećam se tačno, je iskorišćena za otplatu duga). Slično i u 2007. i 2008. godini. U 2009. nije bilo prihoda od privatizacije, ali rast duga i deficit su skoro identični. I onda, od 2010. kreće problem. Razlika između deficita i prirasta duga u periodu 2010.-2013. je skoro 13% BDP.
Kako je to moguće, da dug poraste znatno više nego što iznosi deficit? Razlog se dobrim delom krije u depresijaciji kursa, a ostatak je nastao zbog računovodstvenog tretmana garancija javnim preduzećima i u tretmana dokapitalizacije i "rešavanja" problematičnih banaka.
Recimo da država izda garanciju Srbijagasu u iznosu od 2% BDP. Po našim zakonima, to se knjiži kao povećanje javnog duga, ali se (prema domaćoj interpretaciji) ne knjiži kao izdatak. Samim tim, nije ni prikazano u budžetu (kao, recimo, subvencija Ministarstva energetike Srbijagasu). Takođe, ako država dokapitalizuje bilo koju banku, to se ne smatra izdatkom, već "nabavkom finansijske imovine".
Po međunarodnim računovodstvenim standardima za javne finansije (GFS 2001) garancije firmama za koje postoji visoka šansa da neće moći da vrate dug treba da se knjiže kao subvencija, a isto važi i za dokapitalizaciju neke propale banke. Dobro, to su standardi, a koliko su ih druge zemlje poštovale? Izgleda, ne baš mnogo. Evo šta kaže citirani MMFov dokument:
The paper finds that many countries recorded persistently positive and large stock-flow adjustments over the past three decades. Moreover, in most countries public debt stocks have increased more than their accumulated deficits over time, suggesting that stock-flow adjustments are a key determinant of debt dynamics. A decomposition of debt changes illustrates that over the last three decades, stock-flow adjustments were a significant source of debt increases, but played a minor role in explaining debt decreases. This asymmetry is surprising, as any number of factors—privatization, and the impact of exchange rate appreciation on the value of foreign currency liabilities, to name two—could lead to downward stock-flow adjustments to the debt. This finding is consistent with the view that government might engage in off-budget operations in order to hide the impact on the deficit of transactions that increase debt, while they are quite willing to let debt reducing measures pass through the budget. Reputational concerns associated with missing numerical budget balance targets, which historically have received more attention than public debt targets, might be one factor underlying this behavior.
When public finances are strained governments might be tempted to engage in creative accounting in order to enable an increase in government liabilities without driving up the reported budget deficit. Such transactions could take the form of capital injections into public companies, thereby pushing spending to entities excluded from the fiscal accounts. This behavior would lead to persistent and positive discrepancies between the annual change in gross public debt and the budget deficit. Such discrepancies are commonly referred to as stock-flow adjustments, which, if positive, could lead to ex-post upward revisions of deficit levels.
Dakle, radi se o razlici između godišnjeg prirasta javnog duga i deficita.
U idealnoj situaciji, ta dva broja treba da budu jednaka - ako je godišnji deficit 1 mlrd EUR, javni dug bi trebalo da se poveća za 1 mlrd. U praksi, naravno, ima odstupanja. Recimo, ako se deficit finansira prihodima od privatizacije, dug neće porasti. Ili, može da ima vremenskih razgraničenja. Recimo, država se zaduži za 1 mlrd EUR u decembru, dug se poveća, ali se pare ne potroše, već se prenesu u sledeću godinu. Dakle, trebalo bi izvršiti korekciju za razliku početnog i krajnjeg stanja na računu. Takođe, kurs može da igra ulogu - spoljni dug, iyra\en u domaćoj valuti će se povećati (ili smanjiti) ukoliko dođe do depresijacije (apresijacije) valute, čak i ako nema deficita (suficita). Ali, verovatno glavno odstupanje nastaje zbog transakcija sa državnim preduzećima i bankama.
Šta nam kažu podaci za Srbiju (podaci za deficit i javni dug sa sajta Ministarstva finansija)? Ukratko, kažu nam da je dug rastao znatno brže nego što nam to podaci o deficitu pokazuju.
Na grafikonu su prikazana poslednja dva reda, deficit i prirast duga kao procenat BDP (prirast prikazan sa negativnim znakom da bi se lakše poredilo sa deficitom).
Šta može da se vidi sa grafikona?
Sve do 2010, stvar je manje-više dobra. Godina 2005. je čudna (imamo suficit uz rast duga), ali to možda može da se objasni ili nekim zaduživanjem pred kraj godine, ili (možda, ne sećam se) proglašavanjem nečeg novog za javni dug (recimo, neki stari dug za penzije, ili tako nešto). Sledeća godina, 2006. je rezultat prihoda od privatizacije - imali smo deficit, ali je dug značajno smanjen (deo para od Mobtela, čini mi se trećina ili četvrtina, ne sećam se tačno, je iskorišćena za otplatu duga). Slično i u 2007. i 2008. godini. U 2009. nije bilo prihoda od privatizacije, ali rast duga i deficit su skoro identični. I onda, od 2010. kreće problem. Razlika između deficita i prirasta duga u periodu 2010.-2013. je skoro 13% BDP.
Kako je to moguće, da dug poraste znatno više nego što iznosi deficit? Razlog se dobrim delom krije u depresijaciji kursa, a ostatak je nastao zbog računovodstvenog tretmana garancija javnim preduzećima i u tretmana dokapitalizacije i "rešavanja" problematičnih banaka.
Recimo da država izda garanciju Srbijagasu u iznosu od 2% BDP. Po našim zakonima, to se knjiži kao povećanje javnog duga, ali se (prema domaćoj interpretaciji) ne knjiži kao izdatak. Samim tim, nije ni prikazano u budžetu (kao, recimo, subvencija Ministarstva energetike Srbijagasu). Takođe, ako država dokapitalizuje bilo koju banku, to se ne smatra izdatkom, već "nabavkom finansijske imovine".
Po međunarodnim računovodstvenim standardima za javne finansije (GFS 2001) garancije firmama za koje postoji visoka šansa da neće moći da vrate dug treba da se knjiže kao subvencija, a isto važi i za dokapitalizaciju neke propale banke. Dobro, to su standardi, a koliko su ih druge zemlje poštovale? Izgleda, ne baš mnogo. Evo šta kaže citirani MMFov dokument:
The paper finds that many countries recorded persistently positive and large stock-flow adjustments over the past three decades. Moreover, in most countries public debt stocks have increased more than their accumulated deficits over time, suggesting that stock-flow adjustments are a key determinant of debt dynamics. A decomposition of debt changes illustrates that over the last three decades, stock-flow adjustments were a significant source of debt increases, but played a minor role in explaining debt decreases. This asymmetry is surprising, as any number of factors—privatization, and the impact of exchange rate appreciation on the value of foreign currency liabilities, to name two—could lead to downward stock-flow adjustments to the debt. This finding is consistent with the view that government might engage in off-budget operations in order to hide the impact on the deficit of transactions that increase debt, while they are quite willing to let debt reducing measures pass through the budget. Reputational concerns associated with missing numerical budget balance targets, which historically have received more attention than public debt targets, might be one factor underlying this behavior.
