Pages

12 June 2012

Zabrana Obraza

Ustavni sud je potrvrdio da u Srbiji nema slobode govora.  Klasičnim orvelovskim novogovorom Tužilaštvo je povodom zabrane Obraza konstantovalo da "zaštita ljudskih i građanskih sloboda mora ostati neprikosnovena." To su rekli povodom odluke kojom je upravo uskraćena jedna osnovna ljudska sloboda, sloboda govora, građanima koji pripadaju pokretu Obraz.

Šta god da je taj Obraz radio, za to postoji konkretan pravni lek. Ako su nekoga prebili ili nekome pretili, postoji pravni okvir za kažnjavanje odgovornih pojedinaca. Kad je Velja Ilić bio napadnut država je pokazala da kad hoće može vrlo efikasno, ma i efikasnije nego što je trebalo, da zaštiti bezbednost građana i kazni počinioce. Ali u slučaju Obraza država već godinama ne radi svoj posao, povlači se pred njihovim pretnjama gej paradi, da bi sada Ustavni sud pokušao da se iskupi radeći još goru stvar. 

Evropsko okruženje Srbije, za koje smo nekad naivno mislili da je srećna okolnost, stvari samo čini gorim. Zemlje EU rutinski ograničavaju slobodu govora, a zemlje na njenim na marginama imaju na koga da se ugledaju i kako da opravdaju puzajuću tiraniju kod kuće. Rusija je nedavno povisila kazne za neprijavljene proteste i kad je iz EU stigla kritika da je to nedemokratski, Putinov kabinet ih je ovim pismom u FT lepo spustio -- nove kazne u Rusiji su uporedive, ponekad i skromne u odnosu na slične kazne u vodećim evropskim demokratijama. Mi smo to uradili, kaže Putinov portparol, jer se tako radi u Evropi. I sada će srpski establišment objasniti da se tako radi u Evropi i koliko vidim ova odluka Ustavnog suda već dobija aplauze.

Na sreću još uvek imamo i američki slučaj koji pokazuje da ne mora tako. Možda su u SAD ekonomske slobode erodirale, borba protiv terorizma preti da ograniči neke druge građanske slobode, federalna vlada sve više centralizuje, spoljna politika je kidnapovana, ali sloboda govora se tamo još uvek drži prilično dobro.  Itekako postoje socijalni pritisci koji je neobavezno ograničavaju, ali sama država to ne radi. Ustavno, još uvek važi stari princip jednog sudije da se govor može ograničiti jedino kad predstavlja "jasnu i neposrednu opasnost". Tu ne spada nikakav govor mržnje, već izazivanje konkretne opasnosti: ne možete, na primer, u prepunom bioskopu vrištati "požar" kako biste izazvali paniku. Ali možete pripadati Kju Kluks Klanu, koji ne može biti zabranjen, možete spaliti američki zastavu usred Vašingtona, ili možete na svojoj kući okačiti meksičku (i ima ih na svakoj drugoj kući u Teksasu). Možete i osnovati ne Obraz nego i Naci partiju, koja legalno postoji i evo ima i sajt.

I opet su u Americi ksenofobi i rasisti potpuno odsutni sa političke scene, dok u Evropi uzimaju po četvrtinu parlamenata. Najbolji lek protiv totalitarnih ideologija su moralna osuda i ismevanje. Sve ostalo izaziva kontraefekat.

Švapska domaćica


Ja bih rekao pola odgovora je tu, drugu polovinu nipošto ne tražiti u Nemačkoj.

Spavajmo, sanjajmo

Samuel L. Jackson čita uspavanke iz knjige Go the fuck to sleep:



Da li neko ima odgovor?

Gledajući red vožnje na Beogradskoj autobuskoj stanici, video sam da sa strane stoji opcija "Popusti". Pogledam da vidim ko sve ima pravo na popust i nađem neke zaista zanimljive kategorije poput "Član porodice palog borca", "Republički poslanici" i "Član porodice vojnog invalida".

Za članove porodice palog borca i/ili vojnog invalida još i mogu da zamislim da je privatni prevoznik omogućio popust (mada sumnjam), ali naravno da nijedan privatni prevoznik ne bi dobrovoljno omogućio popust republičkim poslanicima. To me navodi na očigledan zaključak, da postoji neki zakon kojim se uvode određene beneficirane kategorije u međugradskom saobraćaju.

Da li znate:

1) O kom zakonu se radi?
2) Da li zakon predviđa da država nadoknađuje razliku između tržišne i povlašćene cene prevoznicima?
3) Ako ne nadoknađuje (što je verovatno tačno), da li takav sistem postoji u ijednoj iole normalnoj zemlji?