Pages

28 November 2007

Depresijacija i izvoz

Nikola Fabris i Slobodan Aćimović sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu pišu:

Preduzećima koja imaju neku izvoznu konkurentsku prednost devizni kurs treba da bude dugoročno stabilan i predvidiv, dok neuspešnim firmama ni jedna politika deviznog kursa (pa ni npr. 1 EUR = 500 RSD) ne bi pomogla da naprave neku konkurentsku prednost i povećaju svoje izvozne performanse.

Ovo mi izgleda kao da su ukinuli zakon ponude i tražnje. Njihov cilj je da ponude argument da izvoz treba podsticati poboljšanjem poslovnog okruženja, a ne manipulacijom deviznog kursa. Slažem se sa preporukom, ali ne i sa argumentom iza nje. Kao da su rekli da smanjenje cene automobila ne bi doveo do povećanja prodaje. To je apsurdno. Za dati kvalitet (konkurentnost), kakav takav je, svako smanjenje cene bi dovelo do povećanja tražnje za tim proizvodom.

Jednostavo, mora se priznati da bi niži kurs dinara, u odsustvu domaće inflacije, podstakao izvoz. Dobar argument bi bio: da, depresijacija dinara bi povećala izvoz, ali bi imala i druge negativne efekte kao što je porast uvoznih cena i obezvređenje dinarskih prihoda stanovništva. Povećanje izvoza nije cilj vredan veštačke depresijacije.

Okreni 99 za streljački vod

Stadioni u Severnoj Koreji se izgleda ne koriste samo za boćanje. Direktor jedne fabrike je streljan na stadionu pred 150,000 posmatrača (kolika li je njihova Marakana?) zbog međunarodnih poziva. Zvati inostranstvo iz Severne Koreje je očigledno zabranjeno.

Sada mi je tek jasno zašto su kod nas u firmama direktori stavljali male katance na devetke.

Privatizacija braka

New York Times je objavio interesantan članak o privatizaciji braka. Pitanje koje se postavlja je zašto bi uopšte država morala da overava ugovor između pojedinaca, bili oni heteroseksualni ili ne, svejedno. Brakove bi mogle da sklapaju crkve, privatne firme ili rođak Mita ukoliko Vas to čini srećnim. U suštini ovog problema je izbor. Ljudima treba ostaviti izbor da li će tražiti pravnu zaštitu ili ne.

David Boaz objašnjava da bi ugovori, sklopljeni među pojedincima, mogli da budu overavani u sudovima koji bi bili nadležni za njihovo sprovođenje. Ugovorom bi se regulisali i uslovi razvoda upravo onako kako se par dogovori pre potpisivanja.

Državni brak nije antička kategorija. Do 16. veka je u Evropi bilo dovoljno samo obavestiti crkvu da ste sklopili brak koja bi tu vašu izjavu prihvatila. Tek od 16. veka se počelo insistirati na zakonski overenom braku. Osnovni razlog je bio sprečavanje brakova mladih parova bez odobrenja roditelja. U Americi je država tek sredinom 19. veka počela da preuzima više kontrole nad privatnim životima ljudi.

Skoro mi je prijatelj pričao kako se njegov deda, inače član komunističke partije, oženio u crkvi 1946. godine. Kaže da sve do 1951. u Srbiji nije moglo da se venča u opštini već je jedini izbor bila crkva. Ne znam da li je tačno, ali ako jeste, onda državni brak ni u Srbiji nije tako star. Ipak, nisam siguran da li u ovom primeru ima istine.