Pages

12 June 2009

Federer i Nadal protiv neoliberalizma

Do sada su o užasima ili pak propasti neoliberalizma i laissez-fairea imali čast da lupetaju uglavnom ekonomski nobelovci, novinari, političari i slična menažerija. Sad su se horu počeli pridruživati i bivši stonoteniseri, kao što ćete videti.

Rogeer Federer je pre nekoliko dana pobedio na Roland Garrosu, osvojio 14 Grand Slam titulu u karijeri i izjednačivši rekord Petea Samprasa postao verovatno najbolji igrač u istoriji tenisa. Istovremeno, Rafael Nadal je prvi na ATP listi trenutno, i pobedio je Federera u nekoliko važnih finala poslednjih godinu dana. Osim što strašno igraju tenis, obojica važe za velike džentlemene i sportiste.

No, ako mislite da je tu kraj priče, grešite. Bivši engleski stonoteniser, a sada komentator Timesa, Mattheew Syed, ima originalnu teoriju. On vidi mnogo više od velikih sportista u pomenutoj dvojici. Oni naime oličavaju suprotnost divljem neoliberalizmu koji je zavladao svetom poslednjih 20-ak godina (!?). Federer i Nadal svojim ličnim ponašanjem pokazuju da ne mora po svaku cenu i svim sredstvima da se pobeđuje, što inače nije uobičajeno ponašanje ljudi lošeg karaktera, nego pogubna posledica neoliberalne lobotomije. Možda kad bi vaskrsli komunizam, ferplej bi opet procvetao. Evo vrlo dubokoumne stonoteniske dijagnoze neoliberalnog duha vremena:

"It was really part of the wider mood of the nation, of the world, the idea that getting ahead was about stepping on other people’s toes or, if necessary, their necks. The idea that laissez faire applied not just to markets, but to values. The idea that the cash in the offshore account more than justified the dodgy dealing, insider trading or whatever else, which went into its amassing. In short, it was the idea that winning is everything and the rest is for suckers.

As an economic philosophy this was corrosive enough, but translated into the ethics of sport, it was, in some ways, even more troubling. It meant that kids coming through the ranks felt a sense of aggressive entitlement. It meant that they edged towards a moral justification for cheating, even when confronted with their actions, but, more perniciously, it created a wider malaise within the sporting community that acquiesced in the idea that anything goes.
"

Bilo bi zanimljivo kako prolaze na testu neoliberalizma sami Federer i Nadal. Za Nadala nisam siguran, ali znam da je Federer građanin Švajcarske, jedne od zemalja sa najnižim porezima u Evropi. Ali, uprkos tome, Federer se preselio u kanton gde su porezi još niži nego u njegovom rodnom Bazelu, i gde je baza mnogih svetskih sportista, uključujući Kimi Raikonena iz welfare Finske. Hm, kao da ni Federer nije baš sasvim imun na neoliberalne motive, tipa ušteda i zarada.

Zaista, mora da je došlo poslednje vreme, kad i stonoteniseri veruju da će postići neki poen ili izgedati dubokoumno ako u tekstu o sportu iznesu neku svoju diletantsku nadriteoriju o neoliberalizmu.

O svrakama i perju

Vidim da su prethodni postovi podstakli raspravu o liberalizmu kao političkoj praksi, a ne kao teoriji. Ja polazim od činjenica da je bolje uraditi nešto nego ne uraditi ništa, odnosno da je i kada se radi nešto s nekim potrebno formirati vladu. Isto tako, u Srbiji su do sada postojale samo dve ozbiljne stranke koje su se otvoreno deklarisale i pokušale da nešto rade na polju liberalizma - jedna je upokojena u sopstvenoj nesposbnosti da se reformiše, a ova koja je prilično živahna izgleda da se trenutno pomalo preispituje. U odsustvu ljudi koji bi bili voljni da daju neku kintu za neki puritanistički liberalni pokret, ja mogu da vidim da imamo to što imamo i da čak nismo ni loše prošli.

Međutim, moje pitanje za današnji post je otkuda ti deklarisani levičari sa visokim akademskim zvanjima kod liberala. Ili još bolje rečeno, otkuda ta sklonost intelektualaca da budu mrzitelji slobodnog tržišta. Prvi problem koji postoji u koncipiranju liberalnog kod nas je što se ne polazi od liberalnog pristupa ekonomiji nego se kreće od modernosti (štagod to značilo), progresivnosti (takođe fluidno), borbe za ljudska prava, borbe protiv Miloševića, borbe za fine-tunning Brozovog sistema i slično. Kada se se sve to skupi na gomilu, dobijete dosta pristojnog sveta, koji su pristojni kada treba govoriti o ljudskim pravima, demokratiji, međunarodnim odnosima i slično, ali koji su potpune analfabete za ekonomiju kao praksu i kao nauku i iskreni levičari. Od te grupe koja je definitvno zalutala u liberalne vode postoji stalan otklon ka razvijanju onoga što je pravi liberalni proizvod, a to je ekonomska sloboda.

Malo je ljudi koji su stekli PhD ili čak i neki niži stepen akademskog zvanja koji će lako kao PhD libertarijanci koje poznajemo reći šta je sve znanje. Da nema akademskog zvanja koje može modelirati ijedan proces u društvu bolje nego stotine ljudi koji u proseku jedva imaju srednju školu. Naprotiv, satraće se od pokazivanja kako smo svi zajedno glupi i nesposobni da živimo svoje živote i da nas neko mora naučiti pameti. Ne daj bože još da prepustimo pekarima, stolarima i tamo nekim šibicarima i tajknuima da nam vode društvo. Po pravilu što je tema poslediplomskih studija besmislenija, to su teze o tome šta nam valja činiti potencijalno štetnije. Imajući u vidu ekploziju besmislenih i besplatnih postdiplomskih studija u EU koje će očešati i naše akademsko nebo (mada i u zemlji imamo dosta dobru ponudu takvih studija, ali su po pravilu domaću laureati manje nadobudni od doktora feminističkih nauka, roda i sitnih ptica pevačica koji imaju EU diplomu, na primer) izvor crnih bisera će biti nepresušan u budućnosti. Ili da skratim, koji sam đavo drljao tolike knjige i godine i da sada kažem, pustite ljude da sami rade - treba imati snage za tako nešto.


Mnogi današnji "liberali" su potekli iz levičarskog okruženja i nisu u stanju da izađu iz matrice u kojoj su vaspitavani i da odbace "neosporne vrednosti" SFRJ. Zadrška se javlja usled proste činjenice da mnogi iskreno žale za vremenom kada se mogla produkovati kvazi-nauka u neograničenim količinama, a tržišta nije bilo da postavi pitanje kolika je stvarna vrednost nečijeg naučnog, umetničkog ili sportskog dostignuća. Nagrlatiji levičari među liberalima su upravo oni koji napadaju da se nauka, umetnost, sport i druge "društvene delatnosti" izlože sudu tržišta. To su ljudi koji nikada neće prihvatiti da jedan menadžer zarađuje i do 50 puta više od profesora sociologije koji ne zna ili ne može da ugovori i po koju "tezgu sa strane".

Konačno, čini mi se da ću malo skrenuti sa niti koju sam mislio da sledim. Fanatično tvrđenje da svi žele samo da napune svoje džepove do vrha kroz političke procese je nešto s čim se duboko ne slažem. Štaviše mislim da su nivoi motivacije i benefiti malo složenije pitanje, jer ne lože se svi na iste stvari.