Pages

29 March 2014

Šta sme državni službenik da stavi na Fejsbuk?

Danas smo imali prilično dramatičan slučaj poziva na linč preko Fejsbuka, a pre nekog vremena je bio aktuelan slučaj "golišave savetnice" u Ministarstvu spoljnih poslova, čiji je jedini greh, koliko sam shvatio, to što je dobro izgledala i što je stavila neke nazovi provokativne slike na Fejsbuk.

Elem, ne želim da se bavim sa ova dva konkretna slučaja, već da postavim načelno pitanje - šta tačno državni službenici smeju, odnosno šta ne smeju da postave na svoj Fejsbuk profil, u svoje slobodno vreme? Gde počinje privatnost, a završava se službenost? Koliko slobode govora oni uopšte imaju? Tu, čini mi se, postoje dva različita primera.

Prvi je kritika državne politike. Zamislimo nekog pomoćnika ministra, recimo spoljnih poslova, koji smatra da Srbija sada treba da se jasno opredeli povodom krize u Ukrajini, tako što će da podrži pravo na samoopredeljenje Krima. Da li on može da snosi posledice ukoliko na svoj lični FB nalog stavi neki članak iz ruskih novina, uz komentar "Podrška braći Rusima!" On sigurno to sme da kaže na slavi, među prijateljima. i sigurno ne sme da kaže na televiziji, ali da li sme da stavi na FB profil? Jel ima on uopšte pravo da kaže šta misli na FB o nečemu što mu je u opisu posla? A šta ako mu nije u opisu posla, jel sme on da kritikuje recimo Ministarstvo energetike? Nemam pojma.

Drugo je pitanje javnog morala. Recimo, kakvim sankcijama može da bude izložena učiteljica koja na FB nalog postavi slike sa letovanja na kojima je očigledno pijana? Mislim, učiteljima nije zabranjeno da budu pijani na letovanju, nije im zabranjeno da se slikaju dok su pijani, nije im zabranjeno da svojim prijateljima pokazuju svoje slike kada su pijani - da li im je zabranjeno da na FB postavljaju svoje slike kada su pijani? A šta ako nije sama postavila te slike, već ih je postavio neko drugi?

Primer sa Počučom koji je danas pozvao na linč je ekstreman, ali šta je tačno definicija "ekstrema"? Da li je recimo smeo da postavi link na vest i da napiše komentar "Sramota da se ovo dešava u Beogradu"? Da li je smeo da napiše "Sramota, neko treba da ih spreči!"? Gde je tačno granica nakon koje treba da izgubi posao? Gde je granica nakon koje treba i krivično da odgovara? Ko i kako to uopšte utvrđuje? Ne znam, ali bih voleo da mi odgovori neko ko zna.

28 March 2014

Dan mrmota

Objavljena je nova lista Top 30 srbomrzaca SNP Nasi. Nisu bili mnogo kreativni, ista se imena vrte. Javnost je reagovala, doduše manje burno nego u neka ranija vremena. I komentari prečesto idu u pravcu da ih treba  zabraniti, kad će te krivične prijave i slično.

Najbolji odgovor je stigao od strane ekipe koja odlično sagledava našu realnost. I to je suština. SNP naši su marginalni fenomen, sa idejama koje su vredne prezira. I tako ih i treba tretirati, sa podsmehom, kao ljude koji su zalutali  u vremenu i prostoru. Razgolititi cinizam onih koji bi sutra ugasili Srbiju kao suverenu državu i predali je drugoj suverenoj državi je jednako bitno. Neke druge analogije oko demokratije i slobode ne treba koristiti, budući da ih SNP Naši ne smatraju vrednostima.

Sve drugo je pogrešno. S jedne strane SNP Naši, koji su prezreni od građana Srbije, dobijaju pažnju jer ih neko shvata za ozbiljno. S druge strane, najglasniji su oni koji su pokazali da nemaju šta posebno da ponude. Onda je dobar i fiktivni fašistički neprijatelj. Stara matrica, ali Srbija 2014. godine funkcioniše potpuno drugačije, problemi su drugačiji, sve je drugačije nego što je bilo u vreme kada su soft varijante besmilica SNP Naši bile mejnstrim politike.

I da zaključim, opet isto. I ove mukice su deo srpske demokratije, pa kao takvi imaju pravo da pokažu kakvi su. Kada budu imali 166 poslanika u skupštini moćiće da sprovedu svoje ideje. Uvek će biti takvih, ali sve dok nikome ne ugrožavaju prava i slobode, neka ih. Kada vas oni ne vole znači da ste barem nešto dobro radili. 

26 March 2014

Radulović i tržišna greška

Evo šta se dešava na Twitteru u poslednjih par dana. Saša Radulović hoće da država finansira Venture Capital fondove sa obrazloženjem da je nedostatak VC fondova posledica tržišne greške. Mi smo ušli u tu raspravu, što ovde (skrolujte nekoliko postova unazad), što na Twitteru. Moj argument je, između ostalog, bio da nedostatak fondova nije odraz bilo kakve greške već je racionalna odluka tržišnih učesnika, na šta je Radulović odgovorio da mi (na Twitteru) uopšte ne znamo šta je to tržišna greška.

Stavimo ovo u zagrade -- o konceptu tržišne greške se može raspravljati na dubljem nivou. Može se sporiti i njeno postojanje; i sposobnost države da je uoči; i sposobnost države da je svojom akcijom ispravi. O svemu tome smo ovde i na drugim mestima prethodnih godina raspravljali.  Ali ostavimo teške diskusije po strani. Kraj zagrade. Ovde se ne radi o tome, već o osnovnom, udžbeničkom konceptu tržišne greške.

Naime, Radulović je insistirao da mu damo primer tržišne greške u Srbiji, valjda insinuirajući da je razlog našeg odbijanja da prihvatimo njegovu ideju da je nedostatak VC fondova nečija greška to što smo mi ekstremisti koji odbijaju da prihvate da uopšte postoji tržišna greška. A odmah zatim je otišao i korak dalje tvrdeći da mi čak i ne znamo šta je tržišna greška.

Usledio je njegov ponovljeni zahtev da mu damo primer tržišne greške -- koji sam prvo ignorisao, jer već godinama predajem ekonomiju na univerzitetu, na nekoliko njih, od EU do SAD, jer sam se bavio i malo težim teorijskim stvarima od primera tržišne greške, pa sam se odavno odvikao od toga da me neko na taj način ispituje. Ali to je Twitter i nagodba je otišla u to da ako ja dam primer tržišne greške u Srbiji on će konačno objasniti kako je to nedostatak VC tržišna greška -- pa progutam knedlu i dam najjednostavniji, klasični, standardni, udžbenički primer "tržišne greške".  Ne po nekoj mojoj definiciji, ne onih koje spore samo postojanje koncepta, već udžbenički primer, ono što se predaje studentima prvog kursa mikroekonomije.  Taj prvi primer su u udžbenicima obično eksternalije -- kad fabrika zagađuje okolinu.  Tako odgovorim ja Raduloviću da je jedan primer tržišne greške pančevačka rafinerija jer zagađuje vazduh.

Njegov odgovor? "To sigurno nije:)" "Naravno da nije". "Nađite definiciju, može i Vikipedija da vam pomogne." I tako dalje.

Ostao sam zabezeknut.  As a matter of fact, ako potražite na Vikipediji, ako potražite u bilo kakvom udžbeniku od 1950-ih naovamo, nema sumnje da ćete naći zagađivanje okoline kao klasični primer tržišne greške. Kada fabrika zagađuje okolinu ona time deo svojih troškova prevaljuje na druge. Dim koji proizvodi je trošak, ali taj trošak ne snose vlasnici fabrike već ljudi koji žive u okolini i udišu takav vazduh. To je takozvana tržišna greška. Sasvim precizno, ona nije u samoj nepravednosti raspodele troška, već u neoptimalnoj alokaciji resursa -- pošto ne snosi pun trošak svoje aktivnosti, rafinerija će proizvoditi više nego što je "društveno optimalno".

Rešenje za ovo se traži u nekoj akciji države. To pre svega može da bude oporezivanje zagađivanja. Možete uvesti porez na količinu zagađivanja -- rezon je da porez tačno pokriva deo troška koji fabrika preliva na javnost.  Porezom rafinerija "internalizuje" eksternalije, odnosno, naterana je da snosi pun trošak svoje aktivnosti na ovaj posredan način.

Postoje i drugi primeri; oko nekih nema slaganja da li se mogu tretirati greškom, ali još niko ko smatra da tržišna greška postoji nije tvrdio da zagađivanje okoline to nije.  Niko osim Radulovića.

Šta su zaključci? Prvo, da je Radulović izgleda izuzetno tvrdoglav čovek. Političari i ekonomski intervencionisti uopšte često pate od iluzuje da znaju više nego što znaju, ali to nikad nisam video ovoliko naglašeno. Radulović se stavio u poziciju da druge ispituje o stvarima o kojima, sada je jasno, nema predstavu. I ponavljam, ne govorim o bilo kakvoj ekspertizi, govorim o osnovnim pojmovima. Kako se onda ponaša u ostalim stvarima? Kako se može voditi rasprava sa nekim ko se tako postavlja? Kako se u političkoj stranci može formulisati politika ako na čelu imate nekog ko je ubeđen da već sve unapred zna -- čak i kad je očigledno da ne zna ni osnovne stvari o temi?

Ovo nije prvi slučaj, jednom smo imali kratku raspravu o minimalnoj nadnici. Tu je takođe pominjao neke krive i granične uslove iako je iz komentara bilo vidno da ne zna o čemu govori. I ponavljam, moj problem nije što ne zna o čemu govori, jer to je na kraju krajeva mikroekonomija, nije nuklearna fizika. Nije ni posebno teško, ni posebno važno. Problem je nivo samouverenosti i autoriteta sa kojim ne zna o čemu govori.

Ja sam ovde postovima podržao i njegove poteze dok je bio ministar i listu DJB; Pavlović i Stevanović su mi dugogodišnji prijatelji; ali sada mi se čini da će na dugi rok stranka ili lista imati problem.

Drugi zaključak je generalniji. Čak i ova epizoda nam pomaže da naučimo nešto o političkoj ekonomiji. Ja sam odavno zagovornik teze da kod ekonomske politike nisu interesi nego ideje ono što nam dolazi glave. Korupcija postoji i to niko ne spori, ali više štete nanose pošteni ljudi ubeđeni da znaju nešto što ne znaju. Radulović nije više ministar ali je bio i zamalo uveo fond koji navodno postoji jer je on uvideo "tržišnu grešku".  Tako funkcioniše politička ekonomija: "tržišne greške" ispravljaju ljudi koji čak i ne znaju šta tržišna greška znači.  Od nesuđenog VC fonda, preko Dinkićevog hotela na Staroj Planini, do Obamacarea ili Bušovog rata u Iraku, manje su interesi, korupcija ili sebičnost, a više neznanje i još više iluzija o znanju, iluzija o razumevanju situacije, samouverenost bez pokrića -- "fatalna umišljenost" što bi rekao Hajek -- ono što nam dolazi glave.

24 March 2014

Otkriće

Ljudi, zašto me niko nije obavestio da Rodong Sinmun (časopis KP Severne Koreje) ima web stranicu, pa još na engleskom? Pa ovo je fenomenalno! Moto novina je:

Let us raise a fierce wind of making a fresh leap forward on all fronts of building a thriving country filled with confidence in victory!

Evo par vesti:

1. Komiteti za obeležavanje rođendana predsednika Kim Il Sunga su tokom marta osnovani u Nemačkoj, Ukrajini i Mađarskoj.

2. Objavljen je Prvi tom Zbirke Kim Il Sungovih revolucionarnih anegdota. Prvo poglavlje obuhvata rođenje i anegdote o tome kako je od najmlađih dana pokazivao velike talente.

3. Fabrika hrane Ranam je ostvarila plan proizvodnje za prvi kvartal 2014., i uz to su ostvarili uštedu energije i uglja!

4. Ovo prosto moram da prevedem na srpski. Članak pod nazivom "Apsolutno poverenje u Kim Jong Una", objavljen 5. februara 2014. godine (103. godina, po severnokorejskom kalendaru, pošto oni vreme računaju od rođenja Kim Il Sunga, dede današnjeg predsednika):

Započele su nominacije kandidata za poslanike u 13. Vrhovnoj narodnoj skupštini Demokratske Narodne Republike Koreje.

Kim Jong Un, prvi sekretar Radničke partije Koreje, prvi predsednik Nacionalne komisije za odbranu i vrhovni komandant Korejske narodne armije, je nominovan kao kandidat za poslanika na izbornom mestu broj 111.

U tome se ogleda jednoglasna želja i apsolutno poverenje svih članova partije, vojnika i naroda u poštovanog Maršala.

Kim Jong Un je vrhovni vođa naše partije i naroda. Uz bezgraničnu lojalnost revolucionarnoj borbi generalisimusa, uz žarku ljubav prema zemlji i narodu, i uz čvrstu veru i izuzetne liderske veštine, on vodi našu revoluciju i izgradnju uvek ka pobedi.

On predstavlja sudbinu i budućnost naše zemlje i naroda.

Životno iskustvo je naučilo našu vojsku i narod nepromenljivu istinu, da će pobeda i slava uvek biti njihovi ukoliko prate poštovanog Maršala.

Kroz izbore koji slede, oni treba da demonstriraju celom svetu nepobedivu silu njihove zemlje i silu njihovog jednoumnog jedinstva oko vođe.

Izbori će predstavljati i dobru priliku da do kraja pokažu svoje revolucionarne osobine i dodatno ojačaju snagu Republike.

Oni treba da dovedu do velikog porasta proizvodnje i ubrzaju izgradnju napredne države.

Uradimo sve što možemo kako bismo uvećali moć naše Republike predvođene Maršalom Kim Jong Unom, glorifikovali besmrtnu ideju generalisimusa o izgradnji zemlje i demonstrirali večni pobednički duh naše velike zemlje.

Najbolja stvar sa Severnom Korejom je što se uredno zovu "Republika", a vlast je doživotna i nasledna. 

23 March 2014

B92, pravopis i stručnjaci

Otvorim B92.net da pogledam vesti, tamo članak sa naslovom:

Srbija "odbacuje" stručnjake

Sa obaveznim znacima navoda na glagolu. Da neko ne bi pomislio da ih Srbija, nekako, bukvalno odbacuje, da ih odbacuje fizički, da ih baca kao loptu, lektori najposećenijeg portala u Srbiji su glagolu odbaciti dodali znake navoda. Kao što uvek rade. Gotovo svakoj metafori a i po nekom glagolu tek onako.

Kad je tako, imam jednu primedbu. Kao što stručnjake niko bukvalno ne odbacije, tako ni Srbija nije fizičko lice koje bi nekoga ili nešto moglo da odbaci.  Ne može Srbija kao takva bilo šta da odbaci, može samo neko konkretno u Srbiji to da uradi. Zato bi, doslednosti radi, trebalo da pišu:

"Srbija" "odbacuje" stručnjake

Ostatak teksta je uglavnom konzistentan. Evo kopiram početak, sa originalnom interpunkcijom:

Srbije je po "odlivu mozogva" u samom evropskom vrhu ... jer se stručnjaci u njoj odbacuju kao "strano telo".  

Shvatate, nije u pitanju pravi odliv mozgova, daleko bilo, a i ovo strano telo je metaforičko. A na metafore, prema novoj srpskoj nepisanoj gramatici čiji je B92 najdosledniji ali ne jedini poštovalac, idu znaci navoda.

Ako uzmete da čitate dalje vidite da se stručnjaci iz teksta nazivaju stručnjacima jer su završili master studije u inostranstvu. Dvoje iz teksta završilo je master studije iz međunarodnih odnosa u zemljama EU i zamislite, po povratku nisu dobili državni posao u Srbiji.  Momak sa diplomom mastera tražio je da radi za, ni manje ni više, nego predsednika Srbije, a korumpirana gamad ga je odbila! Sram ih bilo -- pa zar oni ne znaju da svako ko završi masters u Engleskoj automatski dobija posao u Downing Streetu!

Ovo insistiranje medija da svako ko dođe u posed inostrane diplome ima neotuđuvo pravo da se stavi na teret poreskih obveznika traje poodavno i nikako da se susretne sa realnošću. Evropski masters u proseku znači da ste studirali još jednu godinu, pročitali još nekoliko knjiga i položili još nekoliko ispita -- nešto a-b-c-d pitanja, nešto eseja. A da se ne lažemo, u granama kao što su međunarodni odnosi i slične stvari to nisu nepremostive prepreke.  Ja sam se nešto muvao po raznim univerzitetima u raznim zemljama i mogu da kažem da je svako ko je međunarodne odnose završio na beogradskom FPN morao da prođe kroz osetno teže prepreke. Pa opet diplomci FPN ne idu okolo mašući diplomama i zahtevajući da poreski obveznici uvaže njihovu stručnost. Žao mi je ako je neko mislio da strane master diplome baš toliko vrede i što sada mora da revidira svoja očekivanja, ali ovde ne ciljam na njih nego na medije koji su do sada to već mogli da shvate.

I oprostite na cinizmu, ali doslednosti pravopisa radi sada moram B92 da predložim još i dodatnu korekciju naslova u:

"Srbija" "odbacuje" "stručnjake"

20 March 2014

Vesnik monetarne (r)evolucije

Prenosim vam tekst koji sam pisao za sajt Start.it koji je svojevrsni portal za sve ljude koji rade, koje zanimaju tehnološke firme u nastajanju, ili se tako osećaju.

Tekst je posvećen Bitkoinu i njegovom značaju za evoluciju monetarnog sistema. U sledećem tekstu ću se malo više osvrnuti na paralelu između bitkoina, ostalih digitalnih valuta i koncepta free banking. Odlomak:
Svi ljudi koji se bave ICT ili imaju startap moraju razmišljati sa perspektivom integrisanja digitalnih valuta u svoj portfolio usluga ili kao segment proizvoda, ukoliko žele da učestvuju u najvećoj monetarnoj revoluciji od štampanog novca. Najvažniji pokazatelj koji možete pratiti nije trenutna cene neke digitalne valute - ona je dugoročno irelevantna - već ukupnu vrednost svih transakcija koje se obave digitalnim valutama. 
Sigurnost, lakoća transakcija, dobrovoljno učestvovanje, ograničena ponuda i decentralizacija kontrole nad valutom dovešće do istiskivanja konvencionalnih valuta, prvo sa interneta, a potom i iz ostatka ekonomije. 


Geografsko poreklo socijalizma

U ličnoj preblogerskoj eri imao sam priliku da čujem predavanje jednog enologa, koji je vrlo detaljno i opširno, osim kvaliteta vina, objašnjavao i karakteristike i mehanizme EU programa zaštite geografskog porekla vina i drugih proizvoda. Kada sam ga odvukao na stranu i počeo da ispitujem, osnovano sam posumnjao da je čovek nesvesni ekonomski liberal.

Da dovedete običnog, pa čak i edukovanog potrošača do stola, stavite mu povez na oči, i pustite ga da proba, ne bi razlikovao ni sorte vina, pršuta, čokolada, a kamo li stepen kvaliteta. Zapravo, isti taj enolog je priznao da je cela poenta zaštite geografskog porekla, besplatni brending i ekstraprofit za proizvođače. Potrebno je više hektolitara vina iste sorte da vam prođe kroz preko nepca i kroz grlo da biste razlikovali na slepo, flašu od 3 i 15 EUR, a za razliku između 15 i 150 EUR potrebne su desetine hektolitara. Isto važi za pršutu iz Parme, razliku između srpske, bugarske i češke šljivovice, srpskih i poljskih malina, maslinovog ulja iz istre i grčke itd.

















Jedan od važnih razloga za postojanje programa kao što su zaštita geografskog porekla je preopterećenost food & beverage biznisa porezima i regulaciom. Kada bi neko samo pomislio da krene da se bavi podrumarstvom, shvatio bi šta znači vinokolj. Dozvole, regulacija uslova, ekološki, sanitetski, zdravstveni standardi, zaštita od požara, pravila o geografskom poreklu, pravila o metodama proizvodnje, izvozne dozvole, uvozne kvote, carinske deklaracije i na kraju, najvažnije, PDV i akcize. Slika gore lepo ilustruje koliko zapravo, od maloprodajne cene vlaše, dobija proizvođač vina. Akciza može iznositi i do 50% maloprodajne cene za jeftinija vina. U duhu teorije javnog izbora, jasno je zbog čega postoji podsticaj da udruženja vinara zagovaraju zaštitu geografskog porekla. Taj mehanizam nudi mandatorni brending, podiže barijere ulasku u industriju, veštački smanjuje konkurenciju sa krajnjim ciljem - da se vino od 5 EUR proceni kao ono od 20 EUR. Nakon 50 godina ljudi zaista počnu da veruju daje razlika u ukusu pet puta vrednija. 

19 March 2014

Država protiv naroda

Tri dana posle

Srbija je prosla kroz tangentopoli na srpski način koji sam predvideo u postu s kraja februara. Srpska politička scena kakva je postojala do 2012. godine je zbrisana. Kao i u Italiji s početka 1990-ih jedino su crveni preživeli i imaju šansu da budu živahni i na narednim izborima.
Dve demokratske stanke su preživele, jedna isključivo zahvaljujući Ligi, druga zahvaljujući radu Đilasa kao gradonačelnika. Šanse da se i jedna i druga oporave nisu velike, prva zato što nije ponudila ništa novo i što ima sve osim vizije i životne energije, a druga zato što je čeka brutalan poraz u Vojvodini do kraja godine i smena lidera. Nijedna, ovakva kakva je, ne može biti stožer. Obe i dalje više liče na cirkus.
LDP je propao zbog egocentrizma vođstva, sumanutih ideja šta treba predstavljati javnosti, neprilagođenih kampanja i lošeg izbora koalicionih partnera. Posle istinske draškovizacije stranke na pomolu, šanse LDP da bude faktor jači od pomenutog porodičnog pokreta SPO su nikakve. URS će se raspasti, G17 je mrtav, a lokalni šerifi imaju različite sudbine koje su uveliko određene time što su bili deo najštetočinskije stranke u Srbiji od 2000. godine.  DSS ima šansu ako brzo promene rukovodstvo, izaberu normalan svet koga tamo ima i odreknu se guslanja na urbani način i prihvate besperspektivnost jetke anti-EU politike i jalove kosovske politike.
SPS i društvo idu u status kakav su imali 2004-2008. godine, ali sa perpektivom da budu šutnuti u pravu opoziciju ako bude trebalo još krivaca za sve što je činjeno 2008-2014. godine. U tom svojstvu šareno društvo pada na ispod 10% samom objavom rezultata izbora i zaustavljanje na pristojnih 8-9% biće neviđen uspeh.
SNS je tri dana posle popularniji nego što je bio dan pre. Ima politički briljantnog vođu koji je primer kako se treba baviti politikom da bi se postigao uspeh na izborima. Pokupio je odličnu organizaciju od SRS, koristi makijevelistički pristup uz moderne metode, spreman je da uči i da se menja u javnim nastupima i na vreme rešava sve pukotine u SNS. Medije kontroliše na mekan način, ali to radi, tajming mu je odličan. Pronikao je do srži u profil birača i rezultat SNS je direktno ogledalo toga šta je većinska Srbija. Želi da menja Srbiju na bolje, ali u tome neće uspeti jer ne prepoznaje značaj institucija. Svestan je da u SNS duva ozbiljna kadrovska promaja, ali ne koristi ono što dobija sa strane. Najveće je usko grlo u samoj stranci i konsekventno u državi. Ekonomiju ne razume, a ono što je učio nije dobro. Veruje u srebrene metke i da su loši ljudi (što je istina) unišitili srpsko društvo, previđajući da ih je takvim napravio sistem. Ako raspiše izbore za dve godine imaće blizu 110 poslanika, ako se to desi za tri ili četiri godine imaće oko 70-80. Ključno pitanje je da li će SNS postati srpski CDU/PdL/UP ili će biti samo stranka u padu. Bilo bi dobro da bude ovo prvo jer neko mora da vodi profil ljudi koji su hard core SNS, a užas bi bio da jedini imenitelj stranaka na nekim narodnim izborima bude "ne volimo SNS".
Na upražnjen prostor za sada može da uđe DJB i to će se desiti. Za samo 30 dana predanim i vrednim radom SR je uspeo da uradi nešto... zezam se... ali prve analize pokazuju da gdegod je bilo dobro povereništvo i dobra pokrivenost rezultat je u medijskom mraku i faktički beza para bio preko 5%. Dok je drugde muk u DJB se javljaju simpatizeri koji hoće da nastavimo odmah. Tako će i biti. DJB će zauzeti prostor koje zauzimaju stranke koje mogu biti i narodne i liberalne, ali u svakom slučaju koje vole slobodu, kako ličnu, tako i ekonomsku, uz socijalnu funkciju države. Od političke umešnosti sve zavisi, prostora ima.
Dveri će potpuno progutati SRS i postati lider antievropskih i retrogradnih snaga. Kada im se prelije deo glasača SNS koji su glasali za njih samo što su vlast, iako preziru novi evropeizam, Dveri ulaze u parlament na velika vrata.
Prostor za neku novu levicu je oko SPS ako se reformiše ili oko DS/NDS ako se ujedine i krenu da rade nešto smisleno. I naravno, ako ne naprave mnogo grešaka u novoj vladi (NDS) ili ne budu usple da izdrže gubitak vlasti i na lokalu i u Vojvodini i posledično bankrot stranke (DS). Mnogo će im trebati pameti da se to ne desi, a umešnost u opoziciji nisu pokazali.
Sve u svemu, izumiranjem jedne klase otvoren je prostor za nove ideje i ljude. Šta će nastati je otvoreno pitanje na koje svaki politčki pismen građanin treba da sam da odgovor kroz lični angažman.

18 March 2014

Subvencije za start-upe

Od pre izbora nam je ostala jedna rasprava nedovršena. Ministarski mandat i dobar deo predizborne kampanje Saše Radulovića obeležilo je protivljenje subvencijama koje je država prethodnih godina dodeljivala raznim investitorima mimo svake računice. U isto vreme, međutim, Radulović se zalaže za subvencije u vidu podrške venture capital (VC) fondovima. Prema ovom planu, država bi sa privatnim fondovima koji ulažu u IT sektor i druge inovacije koinvestirala u iznosima od 20-40% ulaganja.

Ovo bi, nekako, trebalo da bude potpuno drugačije od Dinkićevih subvencija. Argument u prilog tome je da je ovo tržišna alokacija sredstava jer privatni fondovi, a ne država, odlučuju gde ulaganje ide. Država samo dotira fond.

Ovaj argument ne stoji. Subvencije po definiciji ne mogu biti tržišna alokacija resursa. Tržišna alokacija u predlogu subvencija postoji samo u finalnom segmentu, kada fond odlučuje da li da finansira firmu Alfa ili firmu Beta. Ali sama odluka da se sredstava plasiraju u fond je na prvom mestu netržišna. Uzima se novac poreskih obveznika, oporezuju se pekari i lekari, da bi se novac dao VC fondovima. To je po sebi birokratska alokacija resursa. Šta bi sa devizom da je smanjenje poreza najbolja subvencija?

Činjenica da VC fondova nema na srpskom tržištu po sebi znači da su investitori širom sveta procenili da takvo ulaganje nije poželjno. U Srbiji ima mnogo ljudi sa nešto novca, na berzi, u bankama, fondovima, u inostranstvu i mnogi od njih traže povoljne prilike za ulaganje. Ako i pored toga malo ko finansira start-up firme, prva pretpostavka ekonomiste bi trebalo da bude da postoji neki valjan razlog zašto privatni novac to ne radi. Radulovićeveva prva pretpostavka je, obrnuto, da privatni novac greši što ne ulaže u start-upe.

Subvencije se mogu opravdati čak i ako se prizna da njihova alokacija nije tržišna, argumentom da je u pitanu neki vid "tržišne greške" -- koja se definiše kao nešto što tržište propušta da uradi, a za šta mi možemo nekako objektivno utvrditi da bi bilo u kolektivnom interesu uraditi. Taj argument je Radulović izneo u nekim raspravama, kao i ranije kada je prvi put govorio o ovom fondu:
"Problem je u tome što ulaganja u inovacije obično imaju prvih nekoliko godina gubitke i potrebno je vreme dok počnu da stvaraju profit, zbog čega banke ne mogu da finansiraju takve projekte."

Ovo bi, pretpostavljam, trebalo da bude ta tržišna greška. Ona to jasno nije, čak i ako prihvatimo intervencionističku definiciju tržišne greške. Prvo, banke mogu da finansiraju i projekte koje ne donose odmah profit, niko ih u tome ne sprečava. Samo je možda procena konkretnih banaka u Srbiji da to ne treba raditi. To je tržišna procena, tržišna alokacija. Drugo, banke nisu jedini niti glavni finansijeri ovakvih stvari. Ima mnogo privatnog novca, u Srbiji i inostranstvu koji je rad da rizikuje i da čeka. To širom sveta postoji i ako vide interes investitori ulažu. Ako u Srbiji takav novac ne ide u start-upe, to nije tržišna greška -- to je procena hiljada potencijalnih ulagača, gomile dobro inforimasnih ljudi koja se javlja još i pod imenom "tržište".

Otkud ovakav raskorak kolektivne procene tržišta i procene Radulovića i drugih koji podržavaju ove subvencije? Implicitna pretpostavka koju zagovarači subvencija imaju je da je kapital jedini faktor koji Srbiji nedostaje za razvoj inovativnih start-upova. Zato svu pažnju usmeravaju na privlačenje kapitala, jer valjda podrazumevaju da je sve ostalo na mestu. Ja situaciju čitam drugačije -- činjenica da nema privatnog kapitala u tom sektoru je najbolji znak da neke druge stvari nedostaju. Kapital je ovih godina rekordno jeftin. Novac u svetu ne zna gde će da ide pa odlazi u američke i nemačke obveznice sa negativnim realnom prinosom. Ide na svetske berze, čiji indeksi, od američkih do ruskih, indijskih, čak i grčkih sada godinama rastu. Kapitala ima i kada bi srpsko start-up tržište bilo toliko perspektivno nema sumnje da bi ga kapital našao. Treba srediti sve drugo, od tržišta rada preko sudova do obrazovanja; a privlačenje kapitala je poslednje o čemu treba brinuti. 

15 March 2014

Top lista za 16.3

1. http://www.youtube.com/watch?v=mjHJ5gl4QCE&list=PL733EAA347BF1B9ED
2. http://www.youtube.com/watch?v=33a71Ldbp3Y&list=PL0CFC99039AE9DE90
3. http://www.youtube.com/watch?v=E2VCwBzGdPM

Danas je divan dan. Divan dan za jedan lep pocetak.

p.s.

Pozdrav za sve kojima se rasizam Tr prividja na Twitteru i pojedinim forumima. Mora da je zesce dobro kada sebe postavis za etalon morala i deljenja para koje su drugi zaradili. Mnogo sam im zahvalan za reklamu bloga i razotkrivanje sopstvenog cinizma.

14 March 2014

Domaća lektira

JUTUTUNSKA POLJANA

Desilo se to na Jututunskoj poljani. Ta poljana beše blagorodna, svakojako bilje je raslo po njoj, svekoliki jututunski insekti tražili su sreću pod nebeskim svodom poljane kakve nema nadaleko. Iako poljana beše lepa i blagorodna, iz dana u dan mravi su bivali sve nesrećniji ne videvši smisla u jututunskom životu, ne videvši svetla na kraju mravinjaka nakon dugog svakodnevnog rada. Jednog zimskoga dana Mrav okupi još nekoliko drugih mrava i zboriše oni o tome kako se detelina suši, kako nema više dovoljno cveća, kako trava više nije visoka kao nekada, kako mravi sa drugih poljana žive srećno i berićetno. Reče taj Mrav kako su se neki drugi Jututunci iskvarili, pa sada Cvrčak više i ne pita da li može da dobije hranu i dom tokom zime, kako drugi insekti dolaze svaki dan i uzimaju im iz mravinjaka hranu, a da im za to ne kažu ni hvala. Zborio je dugo Mrav o Jututunskoj poljani.

Slušali su drugi mravi i klimali glavom, tresli antenama, a neki su podizali četiri ruke u vis. Ali, u njihovim očima beše i velika nada i veliki strah. Jedan mrav je zborio da od kada Crni Cvrčak deli sreću i nesreću da mu se svaki dan čini da je poljana lepa i da će da procveta kao nikada do sada, a da se opet ništa ne dešava. Pevao je taj Cvrčak opojno, glas se čuo širom poljane i na sve strane. Rekao je da će na Jututunsku poljanu zasaditi Baobab gde će svi Jututunci i mnogi drugi insekti moći da žive. U pesmi je bio cvrčak kakvog nema, koji je znao izbaviti male bubamare za vreme velike kiše. I kada bi se neko drugi uspeo popeti na najviše bilje, nije mogao da zapeva ni približno opojno. Pričao je Cvrčak da od vremena juhahahe ne beše Jututunska poljana pred lepšom budućnošću. I niko nije imao snage da zapeva neku drugu pesmu. Naočiti Skakavac koji je nekada Jututunce plenio svojom pojavom i lepim gestovima i koji je govorio da je Crni Cvrčak loš pevač, zaboravio je svoju pesmu. I mnogi drugi koji su nekada o Cvrčku govorili loše, pevali su Cvrčkovu pesmu ne videvši kako poljana kopni.

Nekoliko mrava je reklo da se ništa ne može uraditi jer cvrčci, stenice, skakavci, pa čak i neke bubamare stoje na vrhu bilja i niko osim njih ne može da peva, a i ako peva, to je pesma Cvrčkova. Niko ne može promeniti Jututunsku poljanu, svi vole Cvrčka i nema potrebe trošiti vreme. Sve te bube su iste, videli su Skakavca, sećali su se i nekih drugih insekata i uvek su mravi isto živeli. Uvek su im uzimali ono što skupe radeći od jutra do mraka, od marta do kraja novembra.

Mrav je rekao maloj grupi mrava da je još od juhuhahe Jututuncima vladao onaj koga svi insekti izaberu. Bilo je i dana kada su dolazili insekti iz dalekih poljana i tada se dugo pevala jedna pesma, ali već mnogo godina juhuhaha kaže da svi insekti imaju pravo da izaberu da li će ih voditi cvrčak, skakavac, jelenak ili možda i mrav. I reče im da je možda teško druge insekte ubediti, da je opasno Cvrčku na megdan stati, da je pesma Cvrčkova opojna i glasna, da moraju i da rade i da ovu poruku nose. Da je to teško, ali da su mravi čista srca i uzdignutih antena. Mravi moraju da drugim mravima ispričaju priču da će poljana da postane pustinja ako se bude samo pevalo, a ne bude skupljala hrana za narednu zimu. I reče im da će biti naporno, da će trebati vremena da se svi insekti ubede, ali da drugačije ne može.

Mnogi su ga mravi slušali. Mnogi mravi su se dodirnuli svojim antenama i poruka je išla kroz hodnike mravinjaka, kroz mravlje staze ispod visokog bilja. Čuo je i Cvrčak da mravi predano skupljaju hranu, ali i da se megdanu nadaju. I rekao je da se nijedan mrav popeti neće na najviše travke. Avaj, mravi su krenuli i niko ih nije mogao zaustaviti. Bližio se dan kada se okupljaju svi insekti i kada svi podižu svojih četvoro ruku. Behu tu cvrčak, skakavac, jelenak, mnogi drugi insekti i beše tu i Mrav…

1.         Napiši završetak priče.
2.         Zašto su mravi kao vredni stanovnici Jututunske poljane ostali bez nade?
3.         U čemu je razlika načina na koji komuniciraju mravi i načina na koji to radi cvrčak?
4.         Kako biste u najkraćem opisali vrednosti koje mravi zastupaju?
5.   Uporedi Jututunsku poljanu sa Jututunskom narodnom himnom

Neefikasnost sistema zdravstva u Srbiji

Evo i mog prvog posta na TR, bio je i red da se oglasim ali ne stigoh da ranije napišem nešto smisleno. U svakom slučaju, drago mi je što sam ovde i zahvaljujem se osnivačima na pozivu.

Zdravstveni sistem u Srbiji je toliko truo, da gde god da pogledate naiđete na trulež. Prema istraživanju o efikasnosti zdravstvenog sistema koji upoređuje kvalitet usluge sa troškovima, Srbija je zaslužila 47. mesto na svetu, a poslednje u Evropi. Ovo istraživanje pokazuje da Srbija u relativnim iznosima izuzetno troši na zdravstvo, čak 12% BDP-a (jedine zemlje koje troše više su Francuska sa 12,5 i Grčka sa 13%). Iako na ovaj pokazatelj najviše utiče prosečna starost stanovnika a Srbija ima jako staru populaciju, Bugarska koja se nalazi u sličnoj situaciji troši samo 7,5% BDP-a. Što se tiče apsoultnih iznosa, može da stoji tvrdnja da ''pošto smo siromašni, moramo da trošimo na zdravstvo više nego drugi u relativnim iznosima jer je u pasolutnim to jako malo'' - godišnje po stanovniku se za zdravstvo u Srbiji troši 622 USD. Bogatije zemlje troše dosta više, npr SAD 8 608 USD, ali uporedive zemlje kao što su Bugarska i Rumunija troše samo 522 i 500 USD a imaju mnogo bolje ocene u ovom indeksu, što samo znači da je efikasnost trošenja sredstava a ne ukupan njihov iznos problem u srpskom zdravstvu. To treba naročito posmatrati u svetlu toga da se pod reformom zdravstvenog sistema u Srbiji od 2000. godine podrazumeva krečenje bolnica ili nabavka novih dušeka, našta svakako treba zahvaliti pre svega bivšem dugogodišnjem ministru iz G17 ali i sadašnoj ministarki iz SPS-a. 

   
Ova slika pozuje gde se tačno nalazi Srbija, sa ukupno 451 poenom od 1000 mogućih. Srbija je svuda jako loša, sa tim što je nešto malo bolja od svog proseka u oblasti prevencije i medikamenata. U svakom slučaju, rezultat je jadan, bedan i definitivno ne zaslužuje ovoliko novca koliko košta. Tako Albanija ima tačno 100 poena više od Srbije, dok Rumunija ima i bolji skor i troši 100 dolara manje od Srbije. 

Interesantna ilustracija neefikasnosti zdravstvenog sistema se može videti i u rasporedu zdravstvenih institucija i lekara u njima. Donji podaci su uzeti za beogradsku opštinu Zvezdara (sasvim nepristrasan uzorak, sa obzirom na to da celog života živim u njoj). Na njenoj teritoriji se nalaze samo KBC Zvezdara, poznatija širom Beogradskog pašaluka kao Gradska bolnica, i dom zdravlja Zvezdara koji ima i ispostavu u Mirijevu. Podaci su preuzeti sa DevInfo baze (a ceo profil opštine možete videti ovde).


Kao što vidite, ukupan broj lekara na opštini jeste zadovoljavajući mereno prema broju stanovnika, ukupno 3,3 lekara na njih 1000. Međutim, kada pogledamo kog profila su ti lekari nailazimo na problem:  nikad manje rođene dece zbog bele kuge a nikad više lekara koji leči decu, jer čak 3/4 ukupnog broja lekara se bavi zdravstvenom zaštitom dece i omladine - 2,5 od 3,3 lekara na 1000 stanovnika. Ostala 1/4 lekara se brine o svim ostalima, računajući i sve specijaliste. Tako da ako ste se ikada zapitali zašto je gužva kod lekara u domovima zdravlja, evo jednog od odgovora.

Ukratko, najveći problemi unutar zdravtsvenog sistema se neće rešiti samo povećanjem izdvajanja za zdravstvo jer će se to završiti samo kao sipanje novca u bunar. Moraju se napraviti velike promene unutar sistema, da bi se povećala efikasnost. Čini mi se da bi pozitivan pomak bio uvođenje konkurencije u sistem tako što se ne bi finansirale više institucije već bi se iz osiguranja finansirale zdravstvene potrebe pacijenata tj lekarski pregledi i tretmani tako da bi se stimulisao ulazak i privatnika u sistem, ali i da bi se same javne zdravstvene ustanove naterale da poboljšaju kvalitet usluge. Mislim da je bilo koja druga promena u sistemu sa trenutnim stanjem javnog mnjenja i preferencijama među biračima praktično nemoguća.

13 March 2014

Obama, Putin, Ukrajina

Ja ću da se nadovežem na ono što je Slaviša napisao o Rusiji i Ukrajini, sa nekoliko dodatnih elemenata. Najpre, slažem se potpuno sa teorijom o poželjnosti decentralizacije i sescesije, političkog usitnjavanja kao preduslova napretka, to je moja "pet teorija" već godinama: Takođe, mislim da je u pravu i za licemernost američkog pozivanja na ljudska prava, norme, suverenitet i tako dalje. I za pogubno dejstvo vilsonizma u američkoj spoljnoj politici itd.

Stvar gde se ne slažem je da je išta od toga mnogo relevantno za ovu sitaciju na Krimu. Američka i evropska politika ovde pre reaguju nego što delaju, reaguju, nedolučno, odloženo pod pritiskom okolnosti i sa velikim kolebanjem. Pretnja ograničenim sankcijama zbog aneksije dela susedne zemlje svakako može da bude izrečena i u ime neke manje ambiciozne spoljno-političke koncepcije od vilsonizma. Recimo, straha šta će biti sledeće ako se aminuje ovo u Ukrajini.

Slaviša kaže da je iznenađen Putinovom "iracionalnošću". Ja nisam. I mislim da se iz perspektive njegovog shvatanja vlasti kao i njegove sopstvene misije on ponaša potpuno racionalno. Mi znamo da je on došao iz KGB miljea,  i da ti ljudi imaju određeno ideološko vaspitanje koje se ne menja tako lako. Kako Vladimir Bukovski kaže, za taj tip ljudi ne postoje normalni međuljudski i međunarodni odnosi, za njih si ili neprijatelj ili agent, nema trećeg: koncept "partnera" ili "saveznika" ne postoji u njihovom vokabularu. Dodatno, Putin je u kasnijoj fazi života kombinovao taj sovjetski patriotizam ala KGB sa panruskim, mesijanskim idejama ala Ivan Iljin i kasni Solženjicin. On vidi Zapad kao krvnog i nepomirljivog neprijtelja Rusije, a svoju ulogu kao čoveka koji će da obnovi svim sredstvima rusku imperiju i ispravi "najveću geopolitičku tragediju 20 veka", raspad Sovjetskog Saveza. To je bilo potpuno jasno još sredinom 2000ih a najkasnije posle njegove okupacije delova Gruzije 2008. Po svedočenjima nekih njegovih saradnika svi su oni morali da čitaju neki roman po Putinovoj preporuci u kome ruski car Vladimir II osvaja Istočnu Ukrajinu 2058 i obvnavlja veliko Rusko carstvo. Ako je to zaista ideološka koncepcija koju sledite šta "iracionalno" onda ima u ansclussu dela Ukrajine sa ciničnim izgovorom "zaštite ugroženih ljudskih prava Rusa"? To je upravo ono što se od takve vlasti i takvog profila političara i očekuje.

Na Zapadu su od početka postojale dve škole mišljenja o Putinu. Prva, manjinska, tvrdila je, po mom sudu ispravno, da sa njim nikakve suštinske saradnje nema ni ne može biti, i da nas čeka novi Hladni rat. Sećam se 2000 godine, mislim još pre prenosa vlasti sa Jeljcina na Putina, kako je Jerrold Post, američki politički psiholog opisao Putina kao psihološkog blizanca Slobodana Miloševića; u osnovi kao ciničnog manipulatora i paranoidnog megalomana.  Meni je to tada izgledalo groteskno preterano. Čak sam prvih nekoliko godina Putinove vlasti i sam verovao da bi on mogao da krene u neke reforme Pinočeovog tipa (sećamo se hodočašća Hoze Pinjere u Moskvu). Ali, kao što rekoh, ako ne pre, od sredine 2000ih je postalo jasno da od toga nema ništa i da je on samo još jedan u nizu malih diktatora, lokalnih siledžija, bez ikakve vizije, ruski Lukašenko ili Milošević, koji želi da koristi ruski gas i naftu kao oružje političke dominacije i pritiska na susedne zemlje u cilju obnove neke vrste ruske imperije.Mislim da bi danas malo ko mogao da u dobroj veri ospori tu kvalifikaciju.

Međutim, od samog starta na Zapadu je prevagu odneo drugi pristup: aktivna saradnja sa Putinom i zapravo ohrabrivanje i osnaživanje njegovih ambicija. I to je počelo odmah po njegovom dolasku na vlast: od Georgea Busha koji je u Putinovim očima video da ovaj želi iskrenu saradnju sa Amerikom (!), preko Evropljana koji su bili spremni da učine sve samo da mu se ne zamere zbog nafte i gasa, do na kraju Obame, koji je mislio da Buš nije dovoljno daleko otišao u dodvoravanju povlačenjem poziva Ukrajini i Gruziji za NATO, te aminovanjem Putinovog anschlussa Abhazije i Osetije, pa je krenuo da dodatno "resetuje" odnose, izvinjavajući se zbog američkog unilateralizma, razmontiravajući anti-raketni program u Češkoj i Poljskoj i na kraju obećavajući Putinu preko Medvedeva da kad dobije izbore biće još fleksibilniji u pregovorima. Rezultat?

Rezultat je da Putin ne daje pet para. Sasvim ispravno, on tumači takva ponašanja  kao izraz slabosti i kao zeleno svetlo da nastavi šta je započeo. Najnoviji, dramatični, anschluss Krima koji je preduzeo je iskreno šokirao pripadnike ove "konstruktivne" škole mišljenja na Zapadu. Nisu verovali da bi mogao tako daleko da ode, da krene otvoreno na Ukrajinu. E, pa očigledno da je mogao. I zato mislim da je Slavišin opis situacije kao nekakvog obnovljenog hladnoratovskog sukoba između dva loša momaka Obame i Putina u osnovi pogrešan: to nije sukob Obame i Putina nego Zapada i Putina. Zapad je konačno shvatio, na teži način, da Putin misli ozbiljno, i da njega ne impresionira mnogo njihova demokratska popustljivost i retorika. Nemački primer je tu vrlo poučan: u prvih nekoliko dana krize Nemci kao glavni protagonisti teorije o saradnji sa Putinom u Evropi su bili vrlo oprezni, i za razliku od Engleza i Amerikanca želeli da ograniče svaki govor o sankcijama. Još su gajili nade da će Putin pokazati "racionalnnost" i povući sa Krima ili makar "deeskalirati" stvar i pregovarati sa ukrajinskom vladom. Poslednjih nekoliko dana sve se to raspalo. Sada Merkelova najavljuje stroge sankcije ako se Putin ne povuće sa Krima, naziva njegovu akciju agresijom i "krađom Krima", te kaže da je spremna da preuzme političke i ekonomske konsekvence konfrontacije sa Putinovom Rusijom. To nisu američki jastrebovi koji sanjaju o Hladnom ratu i izmišljaju neprijatelje, nego žena koja je uložila svoju političku karijeru i kapital u ideju saradnje s Putinom i koja ga je smatrala ličnim prijateljem, i čija zemlja je dobrim delom energetski zavisna od ruskog gasa. I ona sada kaže da Putin "živi u svom paralelnom svetu" i insinuira da možda nije sve čisto sa njim.

Ovo je, s druge strane, vrlo popularna i možda razumljiva reakcija danas među onima koji su bili skeptični prema alarmističkim teorijama o Putinu: i Merkelova, i Slaviša ovde, i nekolicina ruskih i američkih analitičara tvrde da se nešto čudno desilo sa njim, neki čak analiziraju njegovu skorašnju konferenciju za štampu, kao navodni dokaz da je on psihološki odlepio. Osnovna pretpostavka cele te analize je koncept da je ova nova furtutma sa Ukrajinom nešto novo, vanredno i nekarakteristično za Putina i njegovu ideologiju i koncepciju vlasti. Kao takva, ona otkriva žilavost starih idealističkih predstava o njemu: prosto nije moguće da je Jerrold Post od početka bio u pravu, mora da se nešto desilo Putinu, da je poludeo, ili prihvatio zapadnu ideologiju ljudskih prava (jer to je jedini razlog zašto neko može da se ponaša rđavo i okupira druge zemlje), to prosto nije Putin koga "mi znamo". Ja naprotiv tvrdim da je to isti stari Putin iz 2005 i 2008 "koga znamo", samo su razmere njegovih akcija i njihove posledice danas veće i šire, i mnogo teže za ignorisati od strane Zapada, u meri u kojoj je Ukrajina mnogo veća i teža za ignorisanje od Gruzije.

Zbog svega ovoga mislim da je pogrešno svoditi sve ovo na rusko-američki Hladni rat. Ovo može da bude neka vrsta novog, ograničenog Hladnog rata., ali između Rusije i Zapada, pri čemu pod Zapadom mislim i na Istočnu Evropu. Niko u Evropi niti je želeo niti želi bilo kakav konflikt sa Putinom. Naprotiv, učinili su sve da ga izbegnu po cenu aminovanja Putinove plišane diktature u Rusiji i njegove okupacije Aghazije i Osetije, i davanja svih mogućih političkih, vojnih i ekonomskih preferencija. Međutim, Putin želi konflikt sa Zapadom! To je toliko puta rekao jasno i glasno da se to može ignorisati samo na sopstvenu štetu. Mislili su da će žmurenje na Gruziju odobrovoljiti Putina. Neće. Samo mu je dalo zeleno svetlo za Ukrajinu. To je isti recept koji je Slobodan Milošević primenjivao 1990ih: stvaraš "realnost na terenu" dok Zapad iznosi prazne pretnje i sastanči. Ako Zapad ne promeni strategiju sledeće će biti baltičke republike sa ruskom manjinom. Odjednom će njihova prava biti "ugrožena" i ruska vojska će morati da dođe da ih "zaštiti": SAO Abhazija, SAO Krim, SAO istočna Estonija i tako redom. Ispravljanje "najveće geopolitičke greške 20 veka", raspada Sovjetskog Saveza. Sećam se kako su naši pragmatisti i realisti ismevali 2008 nas koji smo govorili da je Ukrajina sledeća. Među njima su tada nažalost bili i zapadni lideri, na čelu sa američkim predsednikom. Mislim da poslednjih nekoliko nedelja donose veliko otrežnjenje za sve,i da je takva vrsta "pragmatizma" i "realizma" potpuno pokopana na Krimu.

Jedina politika Zapada koja ima smisla je politika promene Putinovog režima. Izolacionizam ili ne-intervencionizam ne znači sam po sebi ni podršku Putinu. Podrška je jednako akt intervencije, samo u korist njegove politike. I to Zapad treba da kaže otvoreno. Da zamrzne vize Putinu i njegovoj vrhuški, da izbaci Rusiju iz G8, da stopira bilo kakvu dalju saradnju sa njima, eventualno zamrzne račune glavnim ljudima. To je sistem ograničenih, targetiranih sankcija koji je vrlo efikasno bio sproveden protiv Miloševića u periodu 1999-2000. Koliko god prezirao zapadne političare, Putinu je neophodna politička podrška Zapada: ljudi oko njega, finansijska i politička oligarhija, svi imaju imovinu i resurse na Zapadu., i svaki govor o sankcijama ili pogoršanju odnosa sa Zapadom čini ih nervoznim. Ako Zapad pokaže da je Putinov režim slepi kolosek, da sa njim nema budućnosti, i da se više neće pregovarati i davati mu ustupke, oni će se okrenuti protiv njega, kao što su se i Slobini doglavnici vrlo lako okrenuli protiv njega 2000, uključujući i bezbednosni aparat. Naravno, takav pristup nije bez svojih rizika, kao što smo videli u Srbiji, ali je rizik status kvoa daleko veći. Ja ne bih imao ništa protiv da Rusija 2028 ima nekog Aleksandra Vučića koji govori o strateškoj saradnji sa Amerikom i nema ambiciju da okupira susedne zemlje. Ako vam to izgleda kao fikcija zapitajte se kako biste reagovali da vam je neko 5 oktobra 2000e uveče rekao da će perjanica pro-zapadne politike u Srbiji 2014 da bude Aleksandar Vučić.

Ovo naravno ne znači odobravanje bilo čega drugog što Zapad radi, posebno projekta Evropske Unije. Ja sam najbliži tu stavu Vladimira Bukovskog. Ovo je mnogo ograničenija debata na koju stav prema EU, "evropskom socijalizmu", centralizaciji i svemu ostalom ni na koji način ne utiče (pretpostavljam da su moje "evroskeptičke" kredencije u tom pogledu dovoljne, ali nikad ne znaš). Demokratija i neki normalan režim u Rusiji su poželjni, šta god da mislite o EU, Obami, američkoj spoljnoj politici i bilo čemu sličnom. A ako je tome tako, onda su ograničene sankcije i diplomatska izolacija ispravna politika, opet bez obrzira šta mislite o Obami. EU, Iraku, Avganistanu, "međunarodnom pravu" i slično. Ili, pak, nisu poželjni, ali to opet mora biti nezavisno od svih ovih drugih opisanih konsideracija, i mora se nezavisno argumentisati ukazivanjem na prednosti Putinovog režima u odnosu na moguću promenu režima. Ja ne vidim ni jedan takav uverljiv nezavisni argument i stoga verujem da je politika pritiska za promenu režima najbolja, a ne "saradnja".

12 March 2014

Penzija - javna svojina

Više puta sam pisao o državnom penzionom sistemu koji je baziran na tekućem finansiranju. Osim neodrživosti i fiskalne rupe koju pravi, moje mišljenje je da je to i nepravedan sistem. Ima više opcija kada je ovaj sistem izrazito nepravedan a možda najizrazitiji od njih je smrt potencijalnog penzionera pre odlaska u penziju.

U toj situaciji, preminuli osiguranik svakako gubi, ali je na gubitku i njegova porodica od čijeg dohotka se odvajalo za penziono osiguranje. Pokušaj da se ispegla ova nepravda je čitav niz pravila koja definišu ko ima pravo na porodičnu penziju. U slučaju da je osiguranik bio sam i bez potpomstva onda puj pike ne važi - državno! Ako porodični partner osiguranika ima premalo godina - opet država sve konfiskuje. Kod dece je situacija nešto drugačija - jedno dete dobija 85% a dvoje 100% penzije koja je preračunata na osnovu uplata osiguranika, ali samo do 26 i 22 godine zavisno od nivoa školovanja. Sve u svemu, umesto ušteđenog novca, osiguranik koji umre prevremeno, svojoj porodici može ostaviti samo milosrđe da će neko vratiti barem deo doprinosa.

Ovde se vidi prava slika državnog penzionog sistema - da je štednja osiguranika zapravo javno vlasništvo i kao takvo, podležno diskreciji, milosrđu ili neodgovornosti drugih pojedinaca i državnih institucija. Po meni je potpuno nepravedno da neko radi pošteno dugi niz godina, da je neto davalac poreza od kojeg ostatak društva živi, a da na kraju, ukoliko nema sreće da doživi penziju, država konfiskuje celu štednju ili barem deo nje. I to tako što institucija odluči da ima manju obavezu na osnovu proizvoljnih odluka na koje štediša nema nikakav uticaj.

Sa druge strane, većina srećnih nesrećnika, penzioner, u Srbiji, ali i u pola zapadnog sveta, koji imaju sreću da dožive penziju, ostaju na milost ili nemilost fiskalnim vlastima - da manipuliše vrednošću njihovog četrdesetogodišnjeg rada zavisno od trenutne fiskalne i političke ravnoteže. Naravno, za ovakvu nepravdu sistema, veliki deo odgovornosti snose prethodne generacije koje su zduđno podržavale sistem, kao i brojni pojedinci koji i danas glasaju za PUPS i sl.     

11 March 2014

Krimski rat

Ovo je velika pobeda i za Obamu i za Putina, zato što su na moje veliko iznenađenje mnogi slobodoljubivi i misleći ljudi našli za neophodno da izaberu stranu. Umesto da razmišljamo na nivou principa, previše inteligentnih ljudi je zagrizlo mamac i napadajući jednu stranu se korak po korak svrstalo uz drugu. Sad su za jedne NATO i američka spoljna politika garant mira i svetionik slobode, za druge je Putin konstitucionalni demokrata. Ne zna se ko je gore prolupao.

Svakome ko nije unapred odabrao stranu trebalo bi da bude očigledna hipokrizija obe države. Kritike SAD upućene Rusiji su gotovo komične jer sve za šta ga optužuju rade već odavno i oni sami. Ambasada SAD u Kijevu danas objavljuje saopštenje koje počinje sa "Prilikom svake vojne intervencije, prvo strada istina." -- kao da nije SAD ta koja prva interveniše u svakom ćošku sveta. Keri je pre neki dan rekao "Ne možete okupirati državu na osnovu isfabrikovanih optužbi, jer ovo nije 19. nego 21. vek." -- ali upravo je SAD to uradila Iraku, na osnovu isfabrikovanih optužbi, u 21. veku. Rusija sa svoje strane nevešto upošljava istu ljudskopravašku retoriku kada govori o intervenciji na Krimu, dok u isto vreme redovno krši osnovne slobode sopstvenih građana. U Moskvi je dan posle početka okupacije par stotina ljudi pokušalo da održi mirni antiratni skup -- i policija ih je skoro sve uhapsila. Mirni protest protiv rata! Zbog ovakvih stvari su Rusi na Krimu pod bilo kakvom zamislivom ukrajinskom vlašću slobodniji od Rusa u Rusiji. To ne znači da neće ujedinjenje sa Rusijom -- sloboda nije svakome prioritet -- ali znači da ruska retorika zaštite Krimljana nikoga sa zrnom soli u glavi ne bi smela da zavara.

Problem sa američkom spoljnom politikom u poslednjih dvadesetak godina je što nije zasnovana na interesima već je podržana mesijanstvom. SAD je sebe stavila u ulogu svetskog policajca, obični ljudi su na to navikli i sada iskreno osećaju odgovornost da reaguju na sve i svašta u svetu. Vide da se negde nešto dešava i traže da država "uradi nešto". Međutim, kao i u stvarima ekonomske regulacije, država se ponaša nespretno, pojednostavljuje stvari, ne razume lokalne probleme i zato uglavnom ne zna šta radi, politike imaju nepredviđene posledice, nameravane kratkoročne intervencije se završe dugoročnim angažmanom i takve greške se ponavljaju iz pokušaja u pokušaj a da pri svakoj sledećoj intervenciji ni političari ni javno mnjenje ne razumeju da je država problem a ne rešenje. Nade za promenu ovakve politike ima jer mi se čini da mladi ljudi razmišljaju drugačije; možda jer su uvideli posledice, ali verovatnije zato što imaju manje mesijanskih kompleksa i ustvari su sebičniji i više samozainteresovani od starije generacije. Kao i u ekonomiji, gledanje sopstvenih interesa u spoljnoj politici bi bila dobra stvar. Ne može nikako biti u američkom interesu da se zadužuje od Kine da bi demokratizovala Irak i mešala se u egipatske izbore, ma šta vam oni rekli. U sebičnom ekonomskom interesu joj je bilo da sve vreme trguje sa Sadamom i Gadafijem i gleda svoja posla, umesto da spiskava bilione dolara na uklanjanje diktatora i onda saniranje nepredviđenih posledica. Ali prevoladali su interesi idealista koji hoće da o tuđem trošku popravljaju svet.

Kod Putina sam se takođe nadao sebičnosti i racionalnosti u sebične svrhe; u njegovom sasvim ličnom interesu je da drži ruke dalje od Ukrajine i ostavi je prirodno podeljenom da oscilira između istoka i zapada. Ali izgleda da je i on počeo da se bavi idealima, ljudskim pravima ili Velikom Rusijom svejedno. Možda ulogu igra i javno mnjenje koje većinski podržava njegove skorašnje poteze, mada je sa državno kontrolisanim medijima teško reći šta bi inače bila prava slika.

Šire gledano, nezavisno od ruskih i američkih reakcija, u krimskoj krizi nema lakih odgovora jer su problemi dublji i stariji od Putina i kijevskih revolucionara, pa i od Hruščova i njegovog sada čuvenog pripajanja Krima Ukrajini. Srž problema je u samom konceptu nacionalne države. Istorijski sasvim nov, koncept nacionalne države je danas toliko dominantan da smo nesposobni da razmišljamo u drugim okvirima. I zato u ovakvim situacijama nemamo jednostavnih odgovora. U modernim okvirima nacionalne države u pravu je i Ukrajina, jer to su njene granice, tu ima suverenitet, ali i Rusija ima legitimnih interesa jer većina građana Krima smatra Rusiju bližom. Ali na celom prostoru današnje Ukrajine ljudi do pre stotinak i nešto godina nisu sebe zvali ni Ukrajincima ni Rusima nego hrišćanima ili seljacima. U ruskom jeziku je "hrišćanin" evoluiralo u "krestjanin" sa značenjem seljak. Ni nacionalni oslobodioci koji su širom Evrope ovo sprovodili, od Goce Delčeva do maršala Pilsudskog, u svoje vreme nisu za sebe znali šta su, Makedonac ili Bugarin, Poljak ili Litvanac. Ali onda smo iscrtali jasne granice, izmislili pasoše, uveli "zvanične" jezike i nacionalno se opredelili. Onda je, da stvar bude gora, ceo koncept prenet u ostatak sveta pa su od Afrike do bliskog Istoka Evropljani izmišljali nacionalne države i lenjirom crtali granice uvereni da to mora tako. To je u pozadini serijskih građanskih ratova i okrutnih diktatura u ovim delovima sveta.

Dugoročnije rešenje je u pravcu postepenog raspada sadašnjih nacionalnih država, a usitnjavanje država je korak prema tome. Zato ja u principu podržavam svako otcepljenje -- nezavisnost Krima (od Ukrajine i Rusije), nezavisnst Kosova, Republike Srpske, Katalonije, Škotske, a uskoro nadam se, negde, i gradova i okruga. Ne moramo biti simetrični i imati samo jedan model. Mogu da postoje Srbija ili Hrvatska ili Francuska ako hoće; ali stvarno bih voleo da pored toga vidim i možda autonomni Pijemont, ili slobodan grad Dubrovnik ili Hamburg ili Alepo ili Novgorod ili Odesu. (Svi oni su jednom postojali kao takvi i bili mnogo prosperitetniji nego sada, naročito poslednja dva u Rusiji i Ukrajini.) I naravno poneki 'seastead'. Ovo nije tako nemoguće kao što možda izgleda jer, zapamtite, suverene nacionalne države su istorijska novina, stara svega par vekova. Nisu kraj istorije. Znam da ovim nisam rešio krimsku krizu, ali ono što ja vidim je da se u biti isti tip krize ponavlja širom sveta i uvek se vraćamo na stare rasprave tipa ko je prvi počeo i ko gde ima većinu. Takve rasprave ne vode rešenju; trajno rešenje mora da bude institucionalno -- razbijanje nacionalnih država na paramparčad.

Dijagnoza

Iz intervjua Boška Mijatovića NIN-u:

"Srbija nikada nije imala liberalni koncept u poslednjih desetak godina. Gde se ovde vidi liberalna ekonomija? U desetinama državnih strategija razvoja, koje se donose non-stop, u Zakonu o radu, koji je najblaže rečeno, socijalistički, sindikalistički, u bankama koje kontroliše država, u subvencijama raznih vrsta, u povezivanju radnog staža, u medijima, koje kontroliše politika… Nađite mi jednu delatnost gde vlada liberalni koncept. Nema je, sve je socijalizovano. Zaposleni traže plate od države, čak i kad im nije poslodavac. Zauzmu prugu i dobiju pare. Ovde liberalizam nije ni kročio. Naprotiv, na delu je državni intervencionizam neokomunističkog, partijskog tipa, gde se gleda da se donekle zadovolji narod, sačuvaju glasovi, a prikrije prava situacija."

Ali to je samo deo -- obevezno kliknite za ceo intervju.

08 March 2014

Nezaposlenost - tema br. 1

Prilično je neverovatno da prototip autobusa koji Ikarbus još nije sklopio dobija više medijskog prostora od činjenice da je u Srbiji preko 20% ljudi nezaposleno. Takođe je neverovatno i da nezaposlenost uprkos tendenciji rasta uopšte nije tema kampanje. Naši političari su poput mađioničara uspeli da stvore iluziju da Srbiju od propale ekonomije do balkanskog Dubaija deli par uspešnih projekata. 

Da li Ikarbus pravi mercedesov autobus ili ne? Da li podsticaji stvaraju radna mesta ili ne? Treba li prodavati paprike ili ajvar? Koliko će da košta rašćišćavanje terena za Beograd na vodi i koliko stanova će se prodati unapred? I dok se raspravljamo oko toga šta je uvoz a šta investicija, šta je kredit a šta poklon, Vučić, Tadić, Dačić i Dinkić trljaju ruke jer ih niko ne pita za ono za šta su najodgovorniji a to je neverovatan rast nezaposlenosti. Koje je njihovo rešenje za upošljavanje 700,000 ljudi? Subvencije i krediti od Emirata nisu odgovor kojim bi novinari trebalo da budu zadovoljni. Subvencije smo probali u poslednjih par godina i delimično su odgovorne za trenutno stanje a krediti samo odlažu rešenje problema. 



07 March 2014

Garancije ili subvencije?

Recimo da smatrate da su kamate previsoke, da li je bolje sniziti ih subvencijom ili garancijom?

Prošla Vlada je sprovodila program subvencionisanih kredita (bilo je kredita privredi, a bilo je sličnih kredita i za poljoprivrednike). Ukratko, mehanizam je bio da je država plaćala banci deo kamate. Recimo, ako je banka bila spremna da odobri kredit klijentu po 12%, država je plaćala 5%, a klijent je plaćao 7%. Rizik je u potpunosti snosila banka, koja je sprovodila i selekciju klijenata, a državu je program koštao 5% ukupno odobrenih kredita godišnje. Dakle, ako bi banke odobrile 1 milijardu evra kredita, to je koštalo budžet 50 miliona evra godišnje. Ako bi krediti bili trogodišnji, to bi otprilike koštalo 150 miliona evra tokom tri godine (u stvari, koštalo bi manje, jer bi firme u međuvremenu otplaćivale glavnicu, ali to nije toliko bitno).

Alternativni predlog je državna garancija za zaduživanje (prethodni ministar privrede Radulović se zalagao za osnivanje Garancijskog fonda, sada vidim da se i LDP zalaže za nešto slično). Dakle, da država garantuje banci svaki pojedinačni kredit i tako obori tržišnu kamatnu stopu na kamatnu stopu po kojoj se zadužuje sama država (jer onda je klijent banke praktično država). Recimo i da se na taj način obori kamatna stopa sa 12% na 7%. Koji mehanizam treba odabrati, ako baš mora da se bira između ta dva?

Ja smatram da je subvencija superiorna u odnosu na garanciju, iz dva osnovna razloga.

Prvi razlog je transparentnost troškova. I garancija će sigurno nešto da košta, pošto neke firme signurno neće uspeti da vrate kredit. Problem je u tome što javnost ne zna unapred koliko će program da košta. Ne znaju ni političari, ne zna niko, tek vreme to može da pokaže. Može da bude skuplje, a može da bude i jeftinije nego subvencija.

Drugi, važniji razlog, je što u slučaju subvencije rizik snosi banka, što znači da će više pažnje obratiti pri selekciji klijenata. U slučaju garancije rizik snosi država, tako da ne samo da neki državni organ mora da direktno vrši selekciju klijenata, već bi izostanak te selekcije bio vrhunski neodgovoran prema poreskim obveznicima. Zamislite, šta bi se prvo desilo kada bi država rekla poslovnim bankama - "Narednih milijardu evra kredita koje odobrite mi garantujemo!"? Da li bi kredite dobile najbolje i najsigurnije firme? Naravno da ne, banke bi odobrile milijardu evra kredita svojim NAJGORIM klijentima, kojima bi refinansirale propale plasmane i uvalile problem naplate državi. Time dolazimo i do treće prednosti subvencija - program subvencija je moguće osmisliti tako da ide automatski, da nema nikakvog ex ante političkog uticaja, dok program garancija praktično nije.

Naravno, moguće je smisliti načine da se ovi problemi sa garancijama donekle ublaže. Moguće je predvideti sistem u kojem garancija ne pokriva 100% kredita, već recimo 50% (čime se daje podsticaj banci da bolje obrati pažnju na klijenta, mada i dalje ima podsticaj da refinansira kredite propalim klijentima), ali je onda i efekat na kamatnu stopu samo polovičan. Moguće je zabraniti refinansiranje, ali to nije tako lako sprovesti u praksi, naročito kada i banka i klijent imaju isti interes - da prenesu trošak na državu.

Mislim da državne garancije imaju smisla jedino u situaciji u kojoj je ključni rizik nekomercijalni, odnosno politički. Recimo, ako mogućnost EPS-a da otplati kredit prvenstveno zavisi od državne politike cena, onda ima smisla da poverilac traži, a država odobri, garanciju za neki EPS-ov kredit. Država (samim tim, poreski obveznici) i treba da snosi trošak ukoliko, usled nenormalno niske cene struje, EPS ne može da otplaćuje kredit.

Druga mogućnost u kojoj je garancija superiorna je kada izdavalac garancije lakše može da naplati potraživanje nego banka, ali to sigurno ne važi za državne organe.

U praktično svim drugim slučajevima, subvencija je, po meni, superiorno rešenje, ali sam otvoren da saslušam kontra argumente i eventualno promenim mišljenje.

05 March 2014

Arogancija države

Uprava za igre na sreću je tražila od internet provajdera u Srbiji da onemoguće pristup kladionicama u inostranstvu u suprotnom će provajderi biti tretirani kao neregistrovani organizatori igara na sreću. U odličnoj analizi Žarko Ptiček Ptiki kaže da bi istoj uredbi mogli da podležu i prodavci računara jer bez računara nema pristupa internetu ili EPS jer računari rade na struju.

U Americi federalni zakon zabranjuje bankama da vrše transakcije sa stranim kladionicama ali kockanje online nije zabranjeno samo po sebi. Dva velika sajta pokerstars.com i Full Tilt su blokirani od strane FBI-a zato što su navodno naterali ili prevarili banke da izvrše ovakve transfere. Ako plaćate bitcoinom ili šaljete novac western unionom i dalje možete da igrate poker online sasvim legalno u Americi, a u nekim državama možete da plaćate i bankarskim karticama.

Kao posledicu ove odluke internet provajderi će imati dodatni trošak da identifikuju i prate sajtove gde se pružaju bilo koje usluge iz nadležnosti Uprave a kojih naravno ima na desetine hiljada. Naravno, moguće je da im neka kladionica ili sajt gde se organizuje nagradna igra i promakne zbog čega bi mogli da snose i krivičnu odgovornost, o materijalnoj i da ne govorimo. Ovo je odličan primer kako nerazumna regulacija guši privredu. Umesto da brinu kako da nađu nove mušterije provajderi će sada deo energije da preusmere na implementaciju propisa da bi se prihod Uprave možda uvećao. Drugim rečima, kolju bika za kilo mesa. Ni tri fijatove investicije ne mogu da poprave štetu koju ministri mogu da naprave na jednom sastanku kolegijuma.

01 March 2014

POZIV

Listu Dosta je bilo, pored naših simpatizera, potpisali su i simpatizeri/potpisnici još nekih političkih organizacija. Elem, imamo oko 12% nevazećih potpisa i do ponedeljka u 12 treba skupiti još 950 komada. Sve informacije o mestima na www.dostajebilo.rs.