Pages

23 November 2009

Ambasadori

Danas smo dobili ekonomske ambasadore. Sledeći teoriju "crnog labuda" neću generalizovati outpute idejnog izvora celog projekta, mada je vrlo verovatno da će labud opet da bude beo.

Prvi argument je logički. Investitori ne dolaze u Srbiju upravo zato jer znaju kako je u Srbiji. Oni imaju pregršt javnih dostupnih izvora podataka koji im pomažu da formiraju sliku o poslovnom okruženju. Teško da bi i Čak Noris uspeo da bude efikasniji od tolikih organizacija, bilo javnih, bilo privatnih, koje se bave analizom poslovnog okruženja u Srbiji.

Drugi argument je dupliranje napora. Ako već imamo PKS koja ima svoje ispostave u svetu i mamutski aparat, da li je bilo pametnije pozabaviti se radom PKS ili lansirati usamljene jahače promocije srpske privrede.

Treće, nosilac ovog projekta kaže da će se ovim poboljšati promocija srpskog izvoza. Prihvatam ovu teoriju, neka odmah ugase SIEPU i ovim ljudima daju i duplo veće plate. Ukupan neto efekt na izvoz će verovatno biti nula, ali će troškovi biti niži.

Četvrto, u opisu posla ambasadora je da prikupljaju podatke i analiziraju poslovno okruženje u zemljama gde su postavljeni. Čak i da ne idem u poslove dnevne štampe koja je već objavila impozantne biografije ambasadora moje pitanje je: "Zar ti podaci već ne postoje i nisu javno dostupni prostim klikom miša, baš kao i analize tih zemalja od strane organizacija koje analiziraju i poslovno okruženje u Srbiji".

Peto, koliko je potrebno biti demagog pa da se javno izjavljuje da će jedan ambasador ili jedan Palma u Moskvi ili živi dokaz tonjenja Srbije u predsednički sistem u bezbrojnim posetama, znati da učine više nego 50.000 preduzeća u Srbiji. Koliki je stepen bahatosti da političari koji su uglavnom sav imetak zaradili upravo politikom promovišu slanje svojih ljudi kao superirono u odnosu na akcije onih koji zarađuju novac na tržištu.

Sve u svemu, nepotreban projekt koji nije skup u monetarnim iznosima, ali je jako loše što se troši dosta vremena u medijima na promociju apsurdnog koncepta da birokrate mogu da efikasno pomognu preduzećima.

Jedna ideja

Danas su protestvovali prosečni i odlični studenti koji su postali prosečni. Njihovi zahtevi su da se izmeni ugovor koji su sami potpisali i da poreski obveznici, ili bilo ko drugi, finansira njihovo dalje školovanje. Meni ovde nekoliko stvari nije logično, čak i ako prihvatimo da država treba da finansira privatne investicije kod kojih su pozitivni eksterni efekti mali.

Ako neko od akademskih građana treba da se žali na ovakav sistem to su većinski studenti privatnih fakulteta, a posebno oni koji spadaju u bolje studente i finansiraju iz svog džepa 100% troškova svojih studija. Ako prihvatimo da treba finansirati neke studente, onda je besmisleno da su prosečni studenti državnih fakulteta u prednosti u odnosu na najbolje sa privatnih.

Dalje, da li studenti državnih fakulteta treba da se bune zbog rezultata ili zbog sistema u kome je i dalje moguće imati minimalnu prolaznost i da za to niko ne odgovara. Ako su već doneli lošu odluku i poverili državi svoje visoko obrazovanje, da li je bolje pitanje zašto će ti isti studenti po završetku državnih fakulteta imati pregršt vremena da razmisle kakva su znanja i veštine, ustvari, stekli.

I da pogodili su gde treba da protestvuju, shvativši da je svaki ministar prosvete od 2004. godine ličnost iz stripa.

Sve su banke jednake

Za mene nema kraja iznenađenjima o tome koliko je ustvari američko finansijsko i bankarsko tržište bilo preregulisano. Pogledajmo slučaj osiguranja bankarskih depozita. Državno osiguranje depozita postoji skoro svuda u svetu, ali se razlikuje nivo garancije. Najviši je u Americi, najniži u Australiji i još po negde. To je sve počelo kao socijalna mera, da bi se zaštitile male štediše ako im propadne banka, da bi joj se kasnije dao i nekakav ekonomski značaj, da bi se sprečile bankarske panike i eventualni domino efekti. Hajde da poverujemo da je to tako kada su u pitanju male štediše. U Srbiji su bili garantovani depoziti do 3.000 evra, da bi se posle krize to povećalo na 50.000. (Sada kada je panika prošla možda bi neko mogao da se seti da ovo smanji na prethodni nivo?)

U Americi je država garantovala do 100.000 dolara štednje, a prošle godine je to povećano na 250.000. Ali to nije garancija za jednu individuu, nego za jedan račun. Ako ste milioner, mogli ste i možete otvoriti stotinak računa u stotinak ili koliko hoćete različitih banaka i imati osiguranu svu tu štednju na račun poreskih obveznika. Da stvar bude apsurdnija, banke su se u saradnji sa Državnom agencijom za osiguranje depozita (FDIC) postarale da ne morate uopšte ići u sve ove banke i otvarati sve ove račune. Možete imati račun i u samo jednoj banci i upotrebiti mehanizam zvan CDARS, koji vaš depozit nominalno raspoređuje po različitim bankama tako da ne prelazi granicu od 100, ili sada 250 hiljada. Vaš novac je i dalje sav kod jedne banke i vi operišete jednim računom, ali država garantuje za njega kao da je raspoređen u različitim! Ovo je potpuno legalni mehanizam koji su regulatori FDIC podržali i ohrabrivali, ali koji obesmišljava limit garancije i u praksi čini osiguranje depozita neograničenim.

Ovde se ne radi samo o osiguranju na račun poreskih obveznika, nego pre svega o tome da ovo opšte i neograničeno državno osiguranje briše osnovni mehanizam bankarske konkurencije. Banke nemaju čime da se takmiče. Ako ste depozitor i strahujete za vaš novac, vi ćete proveriti kakva je banka u koju ulažete, kome daje kredite i kakve vrednosne papire kupuje, ili još bolje, naći će se stručnjak ili firma koja će to raditi za vas. Nećete nositi devize u Beobanku, ali će druge banke morati nečim da vam dokažu da su sigurnije od Beobanke. Ali kada su svi depoziti svima sigurni, niko nema razloga da kontroliše banke, niti banke imaju zašto da se takmiče u opreznošću i disciplini. Glavni mehanizam regulacije - samoregulacija radi uspeha na tržištu -je isključen.

Vekovne težnje Nemačke

Čuli smo svi priče o tome kako postoje vekovne nemačke težnje da se na neki način okupira Balkan, a pre svega Srbija. Evo šta kaže sporazum između Molotova i Ribentropa (Staljina i Hitlera), potpisan 23. avgusta 1939. godine:

Što se tiče Jugoistočne Evrope, sovjetska strana skreće pažnju na svoj interes u Besarabiji. Nemačka strana saopštava potpunu političku nezainteresovanost za ovaj region.