Pages

11 April 2007

Blagodeti državnog monopola

Juče su pojedine novine prenele izjavu Gorana Radosavljevića iz Centra za visoke ekonomske studije da uredba iz 2001. godine, kojom se zabranjuje uvoz naftnih derivata, košta Srbiju oko 300 miliona evra godišnje, kroz lošiji randman, niske naknade za eksploataciju sirove nafte i znatno višu cenu prerade. Procena je zasnovana na studiji iz 2005. godine, u čijoj izradi je učestvovala i bivša ministarka energetike.

Pitanje je zašto se NIS-u toleriše da nas svake godine košta 300 miliona evra? Klasičan odgovor bi bilo pozivanje na Mancura Olsona: suštinski, čak je i tih 300 miliona evra relativno malo na individualnom nivou, pa niko od nas nema neki poseban motiv da se protiv toga bori. Sa druge strane, 300 miliona je za NIS, njihovu upravu i zaposlene velika para i sigurno su spremni da štrajkuju i blokiraju puteve ukoliko neko odluči da nešto promeni.

Da li se radi samo o tome?

Kako žive siromašni?

Čitajući post o mikrokreditima setio sam se studije koju sam nedavno procitao, a u kojoj se analiziraju zivoti ljudi koji zive sa manje od 2$ i 1$ dolara dnevno u 13 zemalja. Autori koriste podatke iz LSMS-a (Living Standard Measurement Survey) i nekih drugih anketa.

Rad je veoma zanimljiv, a naročito neka pitanja koja postavlja, poput "zašto siromašni ne štede više?". Autori nude nekoliko odgovora, od "zato što se plaše da će novac kasnije potrošiti na piće i duvan" do "nemaju štedne račune, a čuvanje para u dušecima nije baš najpametnije, imajući u vidu inflaciju i nizak nivo bezbednosti".

Neki nalazi su prosto poražavajaći, poput onoga da u Meksiku ekstremno siromašni čak 8% dohotka potroše na alkohol i duvan. Takođe, u Indiji 10% dohotka potroše na razne proslave. Nemam podatke za Srbiju, ali pretpostavljam da je i kod nas slična situacija, odnosno da jako siromašnima veliki trošak predstavljaju slave, svadbe, sahrane, zadušnice i ostali običaji. Možda bi bilo dobro da sledeći LSMS u Srbiji (koji treba da se radi sledeće godine) obuhvati i ta pitanja.

Kada se posmatra izvor para, vidi se da siromašni često obavljaju po 3-4 posla u isto vreme (recimo, u Indiji žene ujutru spremaju neke palačinke koje prodaju, onda posle šiju, pa prodaju sarije, pa onda malo rade na svom polju, pa rade na tudjem polju za nadnicu, pa malo prodaju voće i povrće) što im ne dozvoljava da se dovoljno specijalizuju. Što se kredita tiče, konkretni brojevi se razlikuju od zemlje do zemlje, ali su banke skoro svuda (osim u Indoneziji) beznačajan izvor para, a dominiraju rođaci, prijatelji, komšije, vlasnici prodavnica. Inače, kamate se kreću do 4% mesečno, što mi se učinilo da nije tako strašno, imajući u vidu da suštinski ne postoji nikakvo obezbeđenje.

Kredit kao ljudsko pravo

Izjava ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir Muhamada Junusa se ovih dana našla u žiži interesovanja. Naime, Newsweek je prošle nedelje objavio tekst kojim dovodi u pitanje celu mikro kreditnu industriju, otprilike tvrdnjom da se sa kreditom od $50 neće rešiti problem siromaštva.

Ceo tekst se bazira na analizi Cato Instituta "A Second Look at Microfinance" koji tvrdi da je logičan sled dogadjaja ekonomski razvoj pa tek onda krediti, a ne obrnuto. Još veća uvreda mikrokreditnom establišmentu je izjava da siromašni ljudi nisu po definiciji odlični preduzetnici kao što to projekat podrazumeva. Ljudi iz industrije tvrde da najveći deo novca od mikro kredita ide u potrošnju a ne investicije, i da preduzetnici u siromašnim zemljama prvo pozajmljuju novac od porodice i prijatelja a ne banaka.

Ja sam mislio da su mikro krediti odličan projekat, ali više nisam siguran.

Newsweek članak i njegovu kritiku možete naći na ovom linku.

Govori srpski da te ceo svet...

Interesantan tekst u International Herald Tribune o budućnosti engleskog jezika. Da li je engleski globalan jezik i da li ima šanse da padne u zaborav kao latinski koji je svojevremeno bio globalni jezik?

Razvoj engleskog i propast Esperanta mi je dugo omiljeni primer (mislim da je taj primer prvi pomenuo Hayek ali nisam siguran) pobede spontanog reda nad centralnim planiranjem. Esperanto je zamišljen kao najjednostavniji jezik za učenje a samim tim i kao jezik koji bi trebalo da govori najviše ljudi. Danas je Esperanto praktično pao u zaborav i pitanje je dana kada će UNESCO da ga uvrsti na listu zaštićenih kulturnih dobara. Sa druge strane engleski se spontano razvio u globalni jezik i po svemu sudeći postaće samo još uticajniji.