Pages

09 July 2008

Happy end iluzija

Budžet je navodno opet u suficitu. To bi trebalo da nam pomogne da se osećamo bolje. Ministarstvo finansija standardno planira veće rashode i onda ispadne na kraju godine da su odradili sjajan posao. Bolje bi bilo da planiraju niže rashode pa da za taj iznos smanje poreze. Ovako, na kraju godine kada ostvare "suficit" razmišljaju na koji način da potroše pare. To je pre par godina bio slučaj sa Nacionalnim investicionim planom. Ako se novac potroši, onda to i nije suficit. Suficit bi trebalo ili da se vrati građanima ili da se prebaci u budžet za narednu godinu što bi omogućilo smanjenje poreza.

Efraim Kišon je najbolje pokazao kako funkcioniše birokratski mozak. Otprilike javna je tajna da sva ministarstva planiraju 20 procenata više rashode dok finansije planiraju 20 procenata niže. Na obostrano zadovoljstvo uvek se nađu na sredini. Takođe, normalno je očekivati da Ministarstvo finansija neće izvršiti sve isplate koje su planirane. Pošto ni ostali ministri nisu glupi oni tu razliku ukalkulišu na početku godine. Ministarstvo finansija zatim može da se hvali svojom štedljivošću dok su ostali ministri zadovoljni jer su dobili tačno onoliko koliko su i planirali. Konačno, u jednoj priči (ne sećam se kojoj) daje primer ministarstva odbrane u Izraelu, koje organizuje velike manevre i vežbe u decembru. Kada shvate koliko im je novca ostalo trude se da potroše što više da im budžeti za naredne godine ne bi bili smanjeni. Danima ne gase tenkove ne bi li potrošili što više nafte i tako ispunili kvote. Kišon je bio satiričar koji je odlično razumeo podsticaje kojima se rukovode političari. Ova priča oko neplaniranog suficita nije priča sa srećnim krajem, ali eto političari i dalje pokušavaju da nam prodaju ovu happy end iluziju.

Pitanje nafte

Nema razumnih izgleda da u budućnosti možemo pokriti rastuće potrebe za ovim nezamenjivim izvorom energije.

Tako nekako je formulisao problem William Stanley Jevons, jedan od trojice ekonomista koji su 1870-ih reformisali političku ekonomiju u modernu nauku o ekonomiji, uvođenjem koncepata subjektivne korisnosti i graničnog troška. Nezamenjivi izvor energije o kojem je govorio je ugalj, a ovde se može naći "Pitanje uglja", čitava knjiga koju je objavio tim povodom. Predvideo je rast cene uglja, a zatim i potpuno iscrpljivanje resursa.

Zvuči poznato? Da, samo je "nezamenjivi izvor energije" danas nešto drugo. A i ima ih više, iako se u poslednje vreme najčešće govori o nafti, dok je tada ugalj bio ubedljivo najvažniji pokretač industrije. Kao što sada zabrinutost Jevonsa, a i mnogih drugih pametnih ljudi iz tog doba za rezerve uglja izgleda smešno, verujem da će za nekoliko desetina godina današnja zabrinutost za rezerve nafte izgledati smešno. Ne samo zato što nafte još uvek ima više nego dovoljno u odnosu na današnje potrebe, nego što imamo razloga da verujemo da će i dalje biti otkrivani novi izvori energije i da će buduća tehnološka otkrića poboljšavati upotrebu postojećih. Sa Jevonsove tačke gledišta, stvar je jasna -- kad se potroši ugalj, nemamo gde. Razmišljajući 1866. godine, on nema ni naftu ni električnu energiju kao opcije. Ko zna šta sve mi danas nemamo kao opcije.