Pages

15 May 2008

Memorandum

Vlada je usvojila Memorandum o budžetu. Glavna stvar je da se najavljuje "najveći investicioni ciklus u istoriji Srbije, od 10 milijardi evra godišnje".

Prva trećina tih para treba da "bude obezbeđena iz javnih finansija". Nisu objasnili kako, budući da se Memorandumom najavljuje i smanjenje javne potrošnje za 3 poena. Druga trećina para će doći iz stranih direktnih investicija. Treća trećina će "predstavljati zaduživanje kod međunarodnih finansijskih institucija i na tržištu kapitala". Problem je što paralelno uz veliko zaduživanje, Memorandum predviđa i da će se javni dug smanjiti na oko 20% GDP-ja.

Sve u svemu, Memorandum predviđa velike javne investicije uz smanjenje javne potrošnje, kao i dodatno zaduživanje, uz smanjenje duga. Ili je novinar nešto pogrešno preneo, ili sam ja zaboravio aritmetiku. Mislim, sigurno nas ne bi lagali.

Damned if you do and damned if you don't

Ovih dana, posle ciklona u Burmi, humanitarci raspravljaju o tome da li je moralna obaveza najrazvijenijih zemalja sveta da pomognu nastradalima čak i u slučaju kada vlada (režim) zemlje tu pomoć ne želi? Postoji li odgovornost da se zaštite žrtve? Drugim rečima da li bi zemlje EU, Amerika i možda Kina trebale da organizuju vojno-humanitarnu intervenciju? Da li bi trebale da isporuče pomoć pa makar to značilo i sukobe sa vojskom Burme?

Benjamin Friedman
iz Cato instituta smatra da je to najgora opcija i da treba stvari prepustiti diplomatiji. Podseća na situaciju u Iraku. Ipak, ne odgovara na pitanje da li postoji moralna obaveza da se pomogne ljudima u nevolji. Hiljade života može biti spašeno ovom intervencijom, a činjenica da izgradnja demokratskog Iraka nije najuspešniji projekat ne rešava ovu moralnu dilemu.

Robert Caplan
u editorijalu u NYT naginje ka ograničenoj vojnoj intervenciji ali se plaši odgovornosti koju bi velike sile preuzele ukoliko dođe do promene vlasti i mogućeg haosa kasnije. Najveće zemlje EU su odlučnije i otvoreno se zalažu da UN prisilno distribuira pomoć, što znači upotrebu sile. Ipak, ni u EU ne postoji koncenzus oko ovog pitanja.

Ovo moralna dilema mora da jako muči svetske lidere. Verovatno bi svi najradije sačekali da se stvari reše same, ali nažalost trošak odugovlačenja može da se izmeri ljudskim životima. Ukoliko se odluče da intervenišu mogu da stvore slične probleme kao u Iraku. Ukoliko se odluče da ne intervenišu možda dobiju novu Ruandu ili Sudan. Imaju izbor samo između loših i gorih rešenja.

Možda teorija igara može da pomogne. Ukoliko postoji kredibilna pretnja da će Savet Bezbednosti u ovakvim situacijama bezuslovno odobriti vojnu intervenciju verovatno se diktatori ne bi usuđivali da ne dozvole distribuciju pomoći. Problem je sistem donošenja odluka u SB i činjenica da svaki diktator danas verovatno ima podršku bar jedne stalne članice saveta, što bi uticalo na kredibilitet pretnje. Međutim možda bi mogli da se definišu uslovi posle kojih bi se odluka o intervenciji donosila po automatizmu. Nešto kao barijere za zaštitu od poplava u Holandiji koje se automatski zatvaraju ukoliko vremenska prognoza najavi nevreme.

U ovom konkretnom slučaju da sam predsednik jedne od velikih sila verovatno bih se odlučio da zaštitim svoje humanitarce dok dele pomoć, nadajući se da neće biti većih posledica.