Pages

15 November 2011

Eugenika

Naprednjaci su je uneli u program, kao što strankama njihove patriotsko-socijalističke -- da ne upotrebim onaj gori termin -- orijentacije i priliči. Zakasnili su stotinak godina ali to ne menja stvar.

Eugenika je bila respektabilna naučna ideja na početku 20. veka, posebno draga tadašnjim progresivistima. Kod ideologa, njeni zastupnici bili su izravni socijalisti i branitelji Staljinovog režima, Bernard Shaw i Sidney i Beatrice Webb (koji su, sa istim eugeničkim a ne humanitarnim ciljem, među prvima zagovarali i uvođenje minimalne zarade.) Kod pravnika zastupnici eugenike bili su pragmatisti kao Oliver Wendell Holmes (pravila nisu urezana u kamen nego ih treba tumačiti s obzirom na željeni rezultat); kod političara, najpoznatiji zagovornik bio je još jedan agresivni socijal-patriota, Winston Churchill; a kod ekonomista, pogađate, John Maynard Keynes.

I ne, nije bilo takvo vreme, nisu se svi upecali na eugeniku. Recimo Keynesov savremenik Mises nije.

Šta su današnji ekvivalenti eugenike? Sve oblasti, od klimatskih i nekih zelenih politika, preko kolektivnih zdravstvenih politika do makroekonomije, gde se najnovija naučna dostignuća, makar ona bila i krajnje sumnjiva, koriste se za centralizovani društveni inženjering.