Pages

04 September 2008

Letovanje na kredit i mobilni za decu

Prema rečima g. Katića pravi problem je u tome što mi, „beogradski interpretatori” trujemo Srbiju uverenjem da se privatni sektor racionalno zadužuje. To bi, kaže, značilo da „građanin koji je uzeo keš kredit da bi kupio deci patike i mobilni telefon, a zatim ih poslao na letovanje u Tursku, zna šta radi”... dok „država koja bi uzela kredit pa napravila put ili popravila prugu, verovatno ne zna!”.

Da, g. Katiću, mi upravo to tvrdimo.


To Danica Popović demolira Katića, a ovaj citirani detalj je posebno interesantan jer pokazuje razliku između ekonomiste i nadriekonomiste. Nadriekonomista Katić misli da postoji nešto što je objektivno racionalno ili neracionalno. Tako je Katić ubeđen da su letovanje na kredit i kupovina mobilnih telefona deci "neracionalni".

Jedna od prvih lekcija mikroekonomije je da su preferencije pojedinca subjektivne -- racionalno je ono što mi hoćemo. Sve što nam povećava blagostanje, bilo to letovanje na kredit ili uvoz igračaka iz Kine, je racionalno. Blagostanje nije povećanje GDP-ja, nego mogućnost da zadovoljimo želje.

Nadriekonomisti to ne vide, nego misle da se prosperitet ogleda u maksimiziranju makroekonomskih veličina za koje su čuli iz medija. Tako je povećanje GDP-ja uvek dobro, a spoljnotrgovinskog deficita loše.

Pogledajmo slučaj GDP-ja. To je opšteprihvaćeno merilo bogatstva, ali šta tačno GDP meri? On ne meri blagostanje, nego trošak po kojem postižemo neki nivo blagostanja. GDP nije korisnost ili blagostanje po sebi, nego cena koju plaćamo za blagostanje. Prirodno, za dati nivo blagostanja mi hoćemo da nam trošak bude manji, a ne veći. To ne znači da GDP treba minimizirati, ali treba biti svestan da on pre svega meri trošak. Ako možemo postići veće blagostanje uz dati ili čak manji GDP, bolje za nas! Rast GDP-ja je dobar ne sam po sebi, nego samo zato što označava da je trošak našeg blagostanja veći, a pretpostavka je da veći trošak u najvećem broju slučajeva znači i veće blagostanje.

U najvećem broju slučajeva, ali ne i uvek. Na primer, ako nas država sve zaposli da kopamo i zatrpavamo rupe, to povećava GDP. Ali očigledno ne povećava blagostanje, nego ga čak smanjuje jer radimo beskorisnu stvar. Kejns je, gledajući makroekonomske agregate ali ne razumejući mikroekonomiju, mislio da je to dobra ideja. Ili da uzmemo realniji primer, recimo povećanje gužve u saobraćaju povećava GDP. Napravite zakrčenje u saobraćaju i vozači će imati više radnih sati i biće potrošeno više goriva, što sve nesumnjivo povećava društveni proizvod. Ali takvo povećanje GDP-ja smanjuje naše blagostanje u smislu utrošenog vremena i verovatno živaca. Da, rast GDP-ja i rast blagostanja se u najvećem broju slučajeva poklapaju zato što veći trošak znači i veću mogućnost za neku korist, ali treba znati da oni nisu ista stvar.

To je osnova iz koje sledi da je potrošnja na letovanja ili na mobilne telefone dobra stvar. Dobra je po definiciji, jer pojedinci sami biraju da to urade, što znači da im povećava blagostanje. A to je krajnji cilj. Tako Katićeva tvrdnja, a i mnogih drugih nadriekonomista da je neka privatna potrošnja "neracionalna", pada na prvoj lekciji mikroekonomije. Prvo, racionalno je sve što pojedinac hoće jer mu po definiciji povećava blagostanje. Drugo, nema ničeg lošeg u povećanju ličnog blagostanja, čak iako je u suprotnosti sa maksimiziranjem makroekonomskih agregata. Naprotiv, povećanje ličnog blagostanja za što veći broj ljudi je poenta ekonomije.

Bar neko kapira

Suzana Grubješić:
Na pitanje da li misli da bi funkcioner SPS-a Zoran Anđelković kao generalni direktor "Pošte Srbije" bio dobro rešenje za "Poštu", Grubješićeva je odgovorila da bi najbolje rešenje za sva javna preduzeća bilo da ne budu više javna, nego da budu privatizovana...

Muzika za moje uši. Čestitam Suzana!