Pages

03 December 2007

Peščanik u Aranđelovcu

Pre nekoliko sati, nasilno je prekinuta tribina koju je u Aranđelovcu organizovala ekipa radijske emisije Peščanik (pošto je iz istih razloga već jednom otkazana pre 10-ak dana).

Ova emisija je već dugo trn u oku Koštunici i ljudima oko njega, a jednako tako i radikalima. Po jednoj insajsderskoj priči mog prijatelja koji je urednik u nekom od RTS-ovih programa Tijanić je na jednom sastanku izjavio da je "Peščanik naš najveći neprijatelj". Ne znam na koga je mislio, na RTS, ili na stranku svog šefa. U oba slučaja, zvuči zastrašujuće paranoidno, i pre svega zastrašujuće.

Dakle, promociju Peščanika u Aranđelovcu je prekinula grupa od oko 200 aktivista Nove Srbije, SRS i ngo-a "Naši" (sestrinska organizacija istoimenoj ruskoj), od kojih su mnogi organizovano dovezeni autobusima iz Topole i drugih okolnih mesta. Ekipa i gosti Peščanika su za dlaku izbegli linč, jer ih je policija izvela iz sale u kojoj su razulareni "Naši" i radikali preteli mikrofone i počeli da maltretiraju posetioce, a na kraju je izbila i manja tuča u kojoj je nekoliko posetilaca pristalica Peščanika prošlo sa manjim batinama.

Pri svemu tome je zanimljivo da je policija tolerisala sve to. Moja sestra živi u Aranđelovcu i još u rano popodne mi je javila da je grad prebukiran policijom, da zaustavljaju na svakom ćošku kao da će Džordž Buš da dođe u posetu, i da su čak dva autobusa specijalaca, pod punom ratnom opremom, dovezena iz Beograda da obezbeđuju skup. A nisu uspeli da spreče ulazak u salu stotinak "patriota". To mi izgleda malo čudno.

Do sada se od svih stranaka samo LDP oglasio ovim povodom.

Iako je povod u osnovi nevažan, promocija neke radijske emisije, mislim da je stvar značajna utoliko što demonstrira šta nas može čekati narednih meseci kad se stvar sa Kosovom konačno rasplete. Treba očekivati mnogo više ovakvih situacija, a možda i mnogo gorih. Ako su spremni da primene nasilje protiv neke marginalne grupe koja drži promociju malom broju svojih sličnomišljenika u nekoj sali Doma kulture u Aranđelovcu, ne znam šta se može desiti nekome ko bude rekao nešto sporno na televiziji recimo o Kosovu, ili genijalnoj politici premijera Koštunice. "Patriotska" pro-ruska koalicija radikala i DSS koju svakako treba očekivati, mogla bi da se pokaže najpre kroz pokušaje imitiranja Putinovih metoda obračuna sa političkim protivnicima. Treba očekivati udar na NGO-e i izdajnike u novinama i političkim strankama. Ne znam koliko bi to daleko moglo da ide, i da li ćemo, ne daj bože i mi dobiti svoju Politkovskaju i svog Litvinenka, ali mislim da je ovo u Aranđelovcu jasna generalna proba i poruka svima šta sledi posle političkog zaokreta negde u januaru. Mislim da niko ne treba da ima iluzija o tome.

Tržišno rešenje i NSPM, runda II

Pre nekog vremena imali smo ovde post o jednom tekstu u NSPM, u kome se autor, po imenu Stefan Sušić, zalaže za zabranu svih privatnih fakulteta u Srbiji, kao i za zabranu svima koji su na njima do sada diplomirali da rade u državnim službama.

Isti autor je objavio novi tekst na NSPM, u kome se bavi "nekim reakcijama" na njegov narečeni raniji tekst. Iz same njegove rekacije ne saznajemo uopšte na koga misli. No, iz nekih referenci iz samog teksta možemo da zaključimo da je reč upravo o nama, da je NSPM tekstopisac čitao ne samo post već vrlo pažljivo i komentare ispod teksta (recimo pominje kako kritičari neopravdano ukazuju na primere Harvarda, Stanforda i Yalea, upravo kao u našem postu, i čak kako nema ništa loše u njegovom uzimanju Sovjetskog Saveza kao primera, što mu je ovde takođe prigovoreno, ali ne u samom postu, već u jednom od komentara čitalaca!). Evo reprezentativnog odlomka u kome je, između ostalog, pisac podle anti-sušićevske crtice na Tržišnom rešenju, tj, ja proglašen studentom privatnog fakulteta koji je kupio diplomu:

Da uopšte ne poznaje stvari pokazao je jedan čitalac moga članka, davši implicitnu usporedbu naših privatnih fakulteta ništa manje nego sa Harvardom, Stanfordom ili Jejlom, povodeći se, dakle, za američkim primjerima privatnih fakulteta. Razumljivo je da sam mu ja zasmetao kao autor takvog članka, jer se očigledno svojski potrudio da mi imputira tzv. „policijske misli“, a sve zato što se eksplicitno zalažem za zabranu kriminala! Vjerovatno je moj „kritičar“ diplomirao (kupio diplomu) na nekom od privatnih fakulteta, ili ima neki drugi, jak interes da brani ono što se argumentima braniti ne može, što ga diskvalifikuje da bude ozbiljan partner za razgovor o ovom ozbiljnom pitanju.

Naravno, i u ovom novom pisaniju ponavlja svoje stare, slične teze, bez mnogo inovativnosti, tako da nema svrhe detaljnije komentarisati. Ipak, cela stvar je zanimljiva, i pomalo bizarna: iz samog teksta se vidi da čovek misli na nas, a nigde ne daje naznaku na koga misli, i ko su ti fantomski "moji kritičari" o kojima stalno priča. Tako smo suočeni sa uvrnutom situacijom: vrlo uticajni mejnstrim internet portal, sa uplivom na najviše političare, ima vremena i prostora za dugačke tekstove u kojima kritikuje dve kratke crtice na jednom opskurnom libertarijanskom blogu, ali bez navođenja da je reč o tom blogu. Valjda da mu ne pravi reklamu...

Ekonomisti i popularnost

Brad DeLong:
My guess is that average literate Americans know of three 20th-century economists: John Maynard Keynes, Milton Friedman, and Alan Greenspan. Perhaps they also know of Paul Samuelson (but as textbook author, not economic theorist), of Friedrich Hayek (but think that he is the father of an actress), and of John Kenneth Galbraith (as William F. Buckley Jr.'s friend who appeared on TV).

Teme za raspravu:
1) Koje naše ekonomiste zna prosečan građanin Srbije?
2) U kakvom su odnosu popularnost i kvalitet kod ekonomista i javnih intelektualaca uopšte?

Kontrola obrazovanja

Kaže Andrew Norton, vezano za obrazovni sistem u Australiji:

"Kada bi neko rekao da mediji treba da budu u vlasništvu države, da novinarima država treba da kaže o čemu da izveštavaju, a da onda treba ispitivati gledaoce da se ustanovi da li su prihvatili zvaničnu liniju, javnost bi se sasvim sigurno pobunila. Međutim, državno obrazovanje znači upravo to za australijsku omladinu. Vlada je vlasnik većine škola, zapošljava većinu nastavnika, govori im šta da predaju kroz državno usvojen plan rada i testira studente da vidi da li su naučili to što je trebalo da nauče."

Mislim da je osnovno pitanje zašto država kontroliše obrazovni sistem. Odgovor - "da bi se i siromašnima pružila šansa" nije dobar. To bi bio odgovor na pitanje zašto država finansira obrazovni sistem.

Jedini razlog zašto država kontroliše obrazovni sistem je da bi kontrolisala sadržaj onoga što deca uče. I to nije toliki problem kod prirodnih nauka jer tu "istina" često postoji. Pretpostavljam da ako stavite 20 matematičara ili fizičara i pitate ih šta deca u 8. razredu treba da uče, da bi bilo relativno lako postići konsenzus.

Međutim, zamislite 20 makroekonomista, ili sociologa, ili istoričara koji treba da se oko tako nečega dogovore - praktično je nemoguće. U većini društvenih nauka postoji veliki broj nerazjašnjenih veoma suštinskih pitanja. Rešenje da neka državna komisija zaseda i odlučuje šta je po njima istina koja će se predavati deci sasvim sigurno nije u skladu sa osnovnim načelima liberalne demokratije, a predstavlja i hendikep za tu decu, jer "istina" (ili barem naučni konsenzus) u mnogim društvenim naukama jednostavno ne postoji. Lepo je to što se država brine za to da nastavnici ne uče decu pogrešne stvari. Ali, otkud državna komisija uopšte zna koje su ispravne stvari i šta ako se ispostavi da nije bila u pravu? Kao vrlo konkretan primer - ko će da nadoknadi vreme i trud milionima ljudi koji su morali da uče besmislice nad besmislicama u okviru predmeta koji se zvao Marksizam?

Zato su vaučeri tako dobro rešenje. Zadržava se sistem "solidarnosti" koji je velikoj većini ljudi primamljiv, ali se dozvoljava školama i posredno roditeljima da utiču na ono što njihova deca uče. Mene već sada hvata strah od toga šta će moju ćerku da uče iz Čuvara prirode ili Veronauke. I tu imam samo dve mogućnosti, da joj kažem "nauči to što treba, dobij peticu, pa zaboravi", ili "nemoj da gubiš vreme na te nebuloze, dosta ti je i dvojka". Da postoje vaučeri, postojala bi i treća opcija - da se žalim vlasniku škole koji bi morao ili da promeni kurikulum, ili da ostane bez jedne mušterije.

Državnik

"Rusija je danas održala slobodne demokratske izbore i upućujem posebne čestitke predsedniku Putinu i Jedinstvenoj Rusiji na izvanrednoj pobedi", izjavio je za Tanjug premijer Koštunica. "Voljom građana Rusije danas je potvrđena politika predsednika Putina i Srbija očekuje da će se nastaviti izvanredan razvoj odnosa između naših država", istakao je premijer Koštunica.

Savet Evrope i OEBS ne misle da su izbori bili slobodni i fer.
Ali Koštunica toliko voli Kosovo da je zaboravio da je i sam deset godina bio tamo gde je sada ruska opozicija. Voli Kosovo više i od Rusije, jer je ovom čestitkom, u zamenu za eventualnu Putinovu podršku, prodao pravo ruskog naroda na fer izbore i demokratiju. A izgleda da voli Kosovo više i od Srbije, jer se ovim Srbija na najotvoreniji način do sada svrstala uz KGB.