Ko je skovao termin libertarijanizam?

Izgleda da isti potiče iz Engleske s početka 19 veka, a ne iz Amerike sredinom 20 veka kako se najčešće misli, i da je originalno značenje ovog termina bilo znatno drugačije od onog koje danas ima. Evo odlomka iz teksta pisanog 1802 gde se izraz "libertarijanizam" prvi put u istoriji sreće:

The author’s Latin verses, which are rather more intelligible than his English, mark him for a furious Libertarian (if we may coin such a term), and a zealous admirer of France, and her liberty, under Bonaparte; such liberty!

Naravno, mi danas retko asociramo libertarijanizam sa ovakvim "furioznim" oduševljenjem za tip "slobode" koji oličava Napoleon Bonaparta. Ali, ipak ima nešto u ovome. Da li ironijom istorije ili ne, mnogi "libertarijanci" danas dele jednu vrstu egalitarističkog fanatizma sa jakobincima i ljubiteljima Napoleona, ideju da su nejednakost i hijerarhija najveći neprijatelji slobode, te veru u tipično francuske prosvetiteljske teorije o "oslobađanju" čoveka kroz radikalnu rekonstrukciju društva i njegovih opresivnih institucija. Da ne govorimo o tome da većina modernih libertarijanaca dele oduševljenje bonapartista za centralizovanu državu i njihovo užasavanje federalizmom i rasparčavanjem vlasti.

Grčka dužnička kriza - moguće alternative

Decision tree za Grčku krizu.

Ko je kriv?

Prošao je juče 9/24, istorijski datum na koji pada patina neispunjenih očekivanja i pameti koja je došla tek kada se režim Slobodana Miloševića bukvalno počeo raspadati sam od sebe. Jedanaest godina kasnije mi je otužno da se bavim analizama, mene kopka jedno pitanje koje se u najkraćem može sveti na to da se niko ne oseća krivim za 13 godina svekolikog nazadovanja Srbije u vreme kada je ostatak sveta, a posebno narodi koji su se oslobodili komunističkog ropstva, koračao čizmama od sedam milja. Kako to da niko nije kriv osim "arogantne kukavice", "sline", "balkanskog kasapina" ili kakogod ga nazivali? Kako to da su svi spremni da zaborave neke stvari i da tvrde kako je neko drugi kriv što su penzije niske, a neko je uplaćivao iste; što su nam putevi užasni, a a pruge i vozovi istorijski egzamplari; što nemamo saveznike u svetu; što nam je država sve manja, ali se njome sve duže putuje; što nam je obrazovanje slabo, a zdravstvo sve to i još debelo korumpirano? I tako dalje, niko nije kriv, možda samo Cvetkovići, Đinđići, Dinkići, Koštunice i ekipa koja se traljavo bavila tranzicijom Augijevih štala.

U trenutku kada se kolektivna krivica postavlja kao legitimna i legalna praksa pravo je vreme da se progovori o tome da ima odgovornosti svakoga ko je podržavao 13 godina uništenja Srbije, da jednostavno onaj ko je podržavao zlo to mora da plati. Nažalost plate i oni koji to ne zaslužuju, a izvuku se neki koji bi trebali plaćati do kraja života.

Na izborima 1990. godine preko 70% građana Srbije glasalo je za sopstvenu propast, sa puno emocija i rešenosti. Ova brojka se ponavlja od izbora do izbora - 1992. godine na jedvite jade brojka je oko 56%, 1993. godine brojke su slične. U relativno normalnim uslovima, 1996. godine, "politika mirotvorca" dobija više glasova nego politike svih ostalih kandidata. Ali ne leži vraže, među ostalima gotovo polovinu glasova dobija kompletno strašilo. 1997. godine većinska Srbija glasa da im predsednik bude kompletan ludak, ali taj scenario je sprečen krađom glasova. Neko će reći da je bilo bojkota, da je izborni sistem bio ovakav ili onakav, da su mediji bili pod kontrolom režima, ali ono što ostaje kao činjenica jeste da naše zlo nije došlo sa strane, ono je domaći proizvod i imalo je većinsku podršku u Srbiji. I da budem iskren do kraja, naši birači su napustili idiotsku politiku tek kada im je ista počela padati na glave i kada im je postalo jasno da ima neko drugi batine osim Srbije i da ćemo iste redovno dobijati dok se ne prizovemo u pamet. Tu se i rodio problem naše tranzicije, nisu birači napustili Miloševića zbog onoga što je radio, napustili su ga što im nije ispunio obećanja. I odmah su počeli da traže nekoga ko bi to možda mogao da uradi u novim okolnostima. Nema tu ni "k" od kajanja, ima samo žaljenja nad sopstvenim tlapnjama.