Pages

21 May 2008

Vašingtonski konsenzus

Skupila se Komisija za rast i razvoj na čelu sa ekonomistima Nobelovcima i pokazala da Vašingtonski konsenzus ne valja, da tržište ne može sve samo i da je za razvoj vitalna uloga države. Kažu da ne treba žuriti sa stabilizacijom, da privatizacija nije uvek dobra, da treba održavati neki nivo protekcionizma. A kad pogledate ko je u Komisiji, mogli ste znati šta će da kažu pre nego što su i počeli: 19 svetskih lidera, što će reći bivših ili sadašnjih ministara i međunarodnih birokrata i dva Nobelovca koji su otvoreni intervencionisti. Ne znam kako su ispustili Stiglitza, sa njim bi bila tri Nobelovca.

Ali šta ne valja sa Vašingtonskim konsnzusom? Po meni samo to što je on potreban ali ne i dovoljan uslov rasta i razvoja. Vašingtonski konsenzus ukratko podrazumeva privatizaciju, unutrašnju i spoljnotrgovinsku liberalizaciju, stabilizaciju kursa i cena i uravnoteženje budžeta. MMF je, jako uprošćeno rečeno, početkom 1990-ih mislio da se tim politikama automatski rešava problem siromaštva i razvoja. I uglavnom je pogrešio, jer politike stabilizacije i liberalizacije nisu svuda donele automatski uspeh. Ali iz toga se ne bi mogao izvući zaključak da politike Vašingtonskog konsenzusa nisu dobre po sebi. Naprotiv, one su deo rešenja, a jedini je problem što one ne mogu biti celo rešenje. Kao što je Jeffrey Sachs rekao Bolivijcima krajem 1980-ih, možete biti siromašna zemlja sa visokom inflacijom ili siromašna zemlja sa niskom inflacijom. Bolje je ovo drugo. Nije greška dakle u politikama Konsenzusa, nego su pogrešili oni koji su mislili da su te politike čarobni štapić.

Relativno tržišno orijentisani ekonomisti oko MMF-a su kupili priču o makroekonomskom planiranju kao rešenju problema, jer su se rukovodili neoklasičnom ekonomijom. U neoklasičnoj ekonomiji nema institucija, prava, zakona, prepreka za vođenje biznisa, nema kulture, običaja, neznanja, nacionalnih i religijskih ekstremizama, nema gotovo ničega osim agregatnih makroekonomskih veličina. Ali već tokom 1990-ih je upliv institucionalne ekonomije, ekonomske analize prava, a na mala vrata i Austrijske škole ekonomije uticao na ispravljanje ovih grešaka kod ekonomista. MMF i Svetska banka sada jasno razumeju važnost institucija. Svetska banka se bavi biznis okruženjem, a glavni ekonomista MMF-a po prvi put nije makroekonomista nego Simon Johnson, neko ko je danas mejnstrim ali ko se pre 20 godina mogao opisati jedino kao institucionalni ekonomista.

Konsenzus o kojem se sada govori je prošireni Vašingtonski konsenzus. On osim makroekonomske stabilizacije razume i važnost pravila igre, zakona i institucija za ekonomski rast. To ne znači da MMF ili Svetska banka umeju to da sprovedu, ali znači da ekonomisti generalno bolje razumeju problem. Sada i mejnstrim neoklasičari znaju da makroekonomija nije dovoljna, da su potrebne stabilne institucije koje garantuju visok nivo ekonomskih sloboda i vladavinu prava. Ali eto, našla se grupa od 19 međunarodnih birokrata i dva ekonomista koja sebe naziva ekspertskom, finansirana od strane državnih i međunarodnih agencija, da iz relativnog neuspeha ili nedovoljnosti makroekonomskih politika Vašingtonskog konsenzusa brže bolje proglasi da tržišta ne rade, ali da se problem rešava zamišljenom idealnom intervencijom države.

Šešelj i berza

Mislim da će posle ove Šešeljeve izjave ("Slava Zvezdanu Jovanoviću") berza skočiti za par procenata. Mehanizam je da SPS uvidi s kim ima posla i shvati da im je dugoročno mnogo bolje legitimisati se preko koalicije sa ideološki srodnim DS-om.

Neka korist od ratovanja

Da, Evrovizija (obratite pažnju da na ovoj karikaturi samo Srbin ima pušku na ramenu!).

Bizarnosti koliko god hoćete. Recimo, belgijska grupa Ishtar peva pesmu na izmišljenom jeziku. Prvo sam pomislio da se radi o tome da nisu mogli da se dogovore da li da pevaju na francuskom ili holandskom.

Međutim, izgleda da se ne radi o tome. Izmišljeni jezik, po tekstopiscu, je inspirisan ukrajinskim i srpskim, jer ga "podseća na detinjstvo". Čudno, budući da se čovek zove Michel Vangheluwe. Novinar BBC-ja kaže: "Iako pesma nije komponovana specijalno za Evroviziju, neki se nadaju da će se stihovi koji zvuče slovenski svideti gledaocima na Balkanu i bivšem SSSR-u koji inače ne bi glasali za Belgiju."

Zna se ko je velesila. I zna se ko ima najbolje odnose sa svojim susedima. Samo još Kosovo da počne da se takmiči i eto nama još 12 bodova svaki put.

Indeks mira

U opštoj poplavi raznoraznih međunarodnih indeksa (što je, čini mi se, dobra stvar), evo još jednog - Globalni indeks mira, a izračunava ga Economist Intelligence Unit.

Ideja je da se pogleda 20-ak indikatora, koji deluju prilično razumno, i da se na osnovu toga oceni "mirnoća" neke zemlje. Kao što je i očekivano, na dnu su Irak, Somalija, Sudan i Afganistan, a na vrhu su uglavnom evropske zemlje. Mapa sveta je ovde.

Srbija zauzima 85. mesto od 140 ocenjenih zemalja što, valjda, nije tako loše.

Obama

Iznenadio sam se kad sam video da David Friedman, najpoznatiji živi anarhista, misli da je Obama ukupno najbolji kandidat za predsednika. On se uzda u ono što sam pre nekog vremena pomenuo kao Obaminu prednost u odnosu na Hillary: 11 godina u ulozi predavača na Univerzitetu u Čikagu, gde i okoreli ideološki levičari nisu gluvi za osnovna načela ekonomije. Kao na primer bivše Obamine kolege a sada savetnici Cass Sunstein i Austan Goolsbee.

Inače trka među Demokratama je praktično gotova. Intrade kladionica sada pokazuje 92.8% šanse za Obamu i 6.2% za Hillary.

Subvencije farmerima

Nažalost, ili možda na sreću, ideja Božidara Đelića o povećavanju subvencija poljoprivrednicima dok cene njihovih proizvoda rastu, nije srpski izum. Slično se dešava i u Americi, gde je ovih dana usvojen "Farm Bill" (recimo, Zakon o podršci poljoprivredi), koji podrazumeva "podršku" farmerima u iznosu od 307 milijardi dolara.

David Brooks, kolumnista New York Timesa, u ovom zakonu prepoznaje sve znake Olsonove teze iznete u Logici kolektivne akcije: mala, politički dobro organizovana grupa, uspeva da dobije značajne povlastice na račun neorganizovane i nezainteresovane većine.

Tu, naravno, nema ničeg posebno novog. Ali, ono što je meni zanimljivo je da je Zakon usvojen sa čak 81 glasom u Senatu (od 100 mogućih) i sa čak 318 glasova za u Predstavničkom domu (od 435). Za mene ovi podaci predstavljaju izazov Olsonovoj teoriji. OK, Olsonova teorija objašnjava da će skoro svaki senator glasati "za", jer skoro svaka američka država ima makar neku poljoprivrednu proizvodnju. Ali, kada se radi o članovima Predstavničkog doma, sigurno njih 70% nema nijednog jedinog farmera u svom izbornom distriktu (budući da je udeo farmera u američkoj populaciji daleko manji od 1%). Mislim da je pravo pitanje - zašto su oni glasali za Farm Bill?

Odgovor je verovatno - logrolling. Danas ja glasam za tvoje farmere, iako nemam nijednog farmera u distriktu, a sutra ti glasaš za moje rudare, ili moje lekare, ili moje bankare. Meni se čini da Farm Bill nije primer Olsonove logike kolektivne akcije, nego prosto primer većinskog izbornog sistema u praksi.