Pages

07 February 2008

Coming Out

U Francuskoj se dešava neobičan fenomen. Neke velike "face" su počele da se "autuju" i otkrivaju svoje neobične sklonosti ka liberalizmu. Tako je nedavno E.Baladir bivši premijer (inače najliberalnije što se može zamisliti u francuskom kontekstu), rekao u medijima otprilike da je on liberal i da je jedan od retkih francuskih političara koji se tako izjašnjava, niti da ima mnogo onih koji bi to mogli da kažu za sebe...

Dobro, Baladir nije neko iznenađenje. Ali, kažu da se levičarski ekonomista Attali okrenuo tržištu (o njegovom izveštaju koji je pravio za Sarkozija, o tome kako da se podigne rast francuske ekonomije, drugom prilikom).

Vrhunac je to što je, kaže Le Monde diplomatique, večito anti-protivni filozof Bernar-Anri Levi počeo savetovati socijaliste da se okrenu tržištu i individualizmu. Le Monde diplomatique je ogorčen (mada, možda ima veze sa tim što je dotični filozof stavio u isti koš neke ljude nazvavši ih "nacistima": Čavez, Le Monde diplomatique, filozofi Derida i Žižek, Čomski, Harold Pinter i drugi "autoriteti" po Leviju jesu neprijatelji slobode).

Pitanje za post-doktore: od kojih intelektualaca i aktuelnih političara bi se u Srbiji moglo očekivati da jednoga dana javno kažu: "Mama, ja sam libertarijanac"? Baš kao što "levi" intelektualci obavezno pomenu u medijima da su "levičari". Valjda to donosi dašak produhovljenosti?

Liberalni intelektualci (osim časnih primera kandidata za TR godine) obično vode dvostruki život. Kao Miss Tocqueville...

Haustor

U jedinoj francuskoj stranci dosledno liberalne orijentacije na delu je opasna kriza. Glavni odbor partije Alternative libérale (AL) dao je kolektivnu ostavku. Uglavnom osnivači stranke (digresija: među njima je i bivši predsednik Eduar Filijas koji je u onom neslavnom pokušaju kandidovanja za predsednika države prošle godine rekao novinaru da ne vidi AL ni levo ni desno, a ako baš mora da se izjasni, to bi bilo "levo") Zašto su izašli ovi ljudi iz stranke? Nezadovoljni su načinom vođenja partije novog predsednika Orelijena Verona. Kažu da su promotivne i medijske akcije zamrle, da nije radio na pridobijanju novih finansijera stranke, da su kvalitetni ljudi napustili stranku, da je propao plan za lokalne izbore u martu 2008. godine, da je predsednik napravio "kontra-odbor" koji podzemno vodi stranku, i konačno, da je predsednik gurnuo AL udesno.

Vidimo, svega tu ima - boljševizma , bogami, ponajviše. Reklo bi se da nema ništa od te stranke, da postoji neko francusko prokletstvo od koga svaki institucionalizovani pokušaj borbe za liberalizam brzo uvene. Da li je baš tako? Rekla bih da u ovom francuskom slučaju ima više libertarijanske farbe nego manifestnih nijansi karijerizma i boljševizma koje padaju u oči. Upravo je problem identitetske krize ("kome se prikloniti") vrlo tipičan za liberalne-libertarijanske stranke.

Često se na Tržišnom rešenju vodila rasprava o tome da treba napraviti libertarijansku stranku u Srbiji (kako god se ona zvala, to bi joj bila orijentacija). Setimo se Rotbardovog napuštanja Libertarijanske stranke, dilema o libertarijancima sa "velikim L" i sa "malim L"...

Tužni francuski slučaj me podsetio da smo ovde imali rasprave o tome da bi u Srbiji trebalo napraviti libertarijansku stranku (kako god se ona zvala). Neka blogerska objašnjenja koja kažu da je to nemoguća misija, zaista deluju smisleno. Evo kako ja to vidim.

Prvo, pomisao na tehničku stranu (infrastruktura) tog poduhvata deluje obeshrabrujuće. Da iskoristim Slavišinu foru, pitanje za studente: koje interesne grupe bi po definiciji morale da podrže ovakvu stranku, a koje bi to zaista učinile po srpskoj definiciji?

Drugo, kome bi(smo) se priklonila takva stranka? Kako bi se definisala i kako bi je definisali u "javnom mnjenju"? Da li bi ikada ušla u Narodnu skupštinu? Da li bi ikada ušla u neku lokalnu skupštinu? (pitanje za postdiplomce: koja bi srpska opština najlakše postala Nju Hempšir?)

Dok se sve to ne raščivija, ostaje bolna istina da srpska partijska scena mnogo liči na francusku: mnogo degolizma, mnogo patriotizma, gde god da pogledaš...

Ko je liberalni kandidat

Komentator pita kako predsednički kandidati u SAD stoje po liberalizmu. Pre svega treba reći da je libertarijancima u Americi važan i socijalni, a ne samo ekonomski liberalizam. Toga u Evropi nema zato što je Evropa već socijalno liberalna. Ali sa jakim religijkim, a posle napada al-Kaide i jakim patriotskim osećanjima, u Americi socijalni konzervativci mogu da naprave veliku štetu.

Recimo, pitanje abortusa uvek visi u vazduhu. Sada je abortus legalan zbog odluke Vrhovnog suda iz 1973. da države ne smeju da ga zabranjuju. Vrhovni sud je trenutno konzervativan (5 konzervativnih, 4 liberalnih sudija), ali od te petorice barem jedan ne bi glasao za zabranu abortusa. Ali ako se izabere religiozno konzervativni predsednik kao što bi na primer bio Mike Huckabee (a evo snimka gde Huck telefonom razgovara sa Bogom, znači poznaje ga), onda bi on imenovao sudije koje bi konačno opovrgle legalizaciju abortusa iz 1973.

Slično je i sa patriotizmom. John McCain je izjavio da u Iraku treba ostati i 100 godina ako treba, a spoljnopolitički savetnici Rudyja Giulianija su opet neokonzervativci (recimo Norman Podhoretz, jedan od najglasnijih zagovornika napada na Iran). Zato je ta socijalna dimenzija važnija nego u Evropi. Ukupno gledano na socijalnom planu najbolji kandidat bi bio Romney. I on priča o bezbednosti ali nije agresivan, i kaže da je sada protiv abortusa, ali svi znaju da je dok je bio guverner Masačusetsa bio pro-choice.

Ekonomski, Huckabee je ponovo najgori i dobro je što je otpao. McCain je jedini kandidat koji je glasao protiv Bushovog smanjenja poreza 2001, mada sada priznaje da je pogrešio. Konzervativci ga zbog stalnog šurovanja sa Demokratama smatraju neko vrstom izdajnika -- recimo, zabrinut je za globalno zagrevanje. Giuliani, koji je takođe otpao ali može da bude potpredsednik, je bio fiskalno konzervativan kao gradonačelnik. Međutim, zameraju mu da je pre toga kao državni tužilac progonio Wall Street iz čistog populizma. Romeny, koji je biznismen, ima veoma smislenu priču o smanjenju poreza, ali je opet kao guverner Masačusetsa uveo obavezno zdravstveno osiguranje.

Tako da ispada da niko nema nedvosmislen učinak. Niko od njih nije Reagan. Pošto su sada u igri samo McCain i Romney, rekao bih da je Romney ukupno liberalniji kandidat. Ali trka za potpredsednika je otvorena, i tu se osim Giulijanija kao kandidat pojavljuje i Fred Thompson. Ja se kombinacije McCain-Giuliani pribojavam jer su opsednuti bezbednošću, što u njihovoj viziji znači ponovo neko brljanje po Bliskom istoku. Idealno bi bilo Romney-Thompson, ali Romney ima malo šanse. U tom slučaju, kad već mora McCain, onda bi bolje bilo da mu potpredsednik bude Thompson.

Što se demokrata tiče, pošto sada imaju većinu i u Kongresu, u ovom trenutku bilo bi veoma loše da bilo ko od njih pobedi. Ali kad bi morao neko od njih, onda je bolji Obama. Evo posta o tome.

I da, ovde su postovi o Ronu Paulu, najliberalnijem kandidatu ikada. Ali on nikad nije imao pravu šansu.

Sukob interesa ili prosto bahatost

Gledam malo sajt Vlade Srbije, mnogo mi je zanimljivo to što objavljuju i DS-ove i DSS-ove stavove, pa se lako vidi da imamo u stvari dve vlade. Sajt je valjda u nadležnosti Kancelarije za saradnju sa medijima koju vodi neko iz DS-a.

Elem, kliknem na biografije ministara i evo šta piše za Dragana Đilasa (na dnu strane): "Suvlasnik je kompanije Direkt Medija, vodeće kuće u oblasti medijskog poslovanja na teritoriji bivše SFRJ". Sve lepo transparentno.

Ali, da li je to normalno? Da zanemarimo činjenicu da to verovatno nije u skladu sa Zakonom o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, ali da li je normalno (čak i da je zakonito) da to piše u njegovom CV-ju koji stoji na sajtu Vlade? Ima čak i na engleskom, da ljudi lepo unapred znaju kako i sa kim da rade.

Još bih i razumeo da je vlasnik fabrike koja pravi cipele, ili gume za bicikle, ali da neko bude ministar i vlasnik "vodeće kuće u oblasti medijskog poslovanja" i još da se time hvali, to je stvarno sramota.

Koliko Kina raste?

Stope privrednog rasta izabranih zemalja u njihovim najdinamičnijim periodima, po paritetu kupovne moći (PPP):

Japan 1950-1973: 8.2%
Južna Koreja 1962-1990: 7.6%
Tajvan 1958-1987: 7.1%

Kina 1978-2004: 6.1%

Još jednom vidimo da rast Kine nije tako spektakularan. Podaci su Martina Wolfa iz 2005, a u međuvremenu se, kao što smo pisali, ispostavilo da je zbog neažurnosti podataka Svetkse banke kineski rast po PPP od 1993. naovamo bio precenjen za nekih 40%. To znači da je i ovih 6.1% precenjeno i da je godišnji kineski rast 1978-2004 ustvari bio, ovako odoka, nekih 5%.
Ili ništa posebno.

Možda treba da skrenem pažnju i na to da male razlike u stopi rasta tokom dužih perioda naprave veliku razliku. Ako rastete po stopi od 2%, dupliraćete GDP za 35 godina. Ako rastete po stopi od 5%, dupliraćete GDP za 14 godina.

Do poslednjeg glasa

NIN nije mnogo kreativan sa naslovnim stranama.
2002: Do poslednjeg glasa
2008: Do poslednjeg glasa

Vreme je za privatizaciju.