Pages

13 March 2008

Dušan Silni i tri debela taksi vozača

Gradonačelnik Alimpić je izgleda retko neinteligentan čovek. Ko pametan bi zabranjivao taksi udruženjima da voze po nižim cenama dva meseca pred izbore? Taksisti neće da voze po novim, 15 procenata višim cenama a pretpostavljam da ni mušterije (glasači) neće biti previše zadovoljni. Ipak to ne sprečava Alimpića da kaže: Mi smo uređena pravna država i (taksisti) ne mogu dobiti manje cene. Nepovećavanje cena bi sigurno izvelo ruglu srpsku državnost od Nemanjića pa naovamo i to sada u sred novog kosovskog boja. Alimpić je odlučio da se nepreduzimljivost i nepatriotizam taksista neće tolerisati, te će inspekcija kažnjavati sve taksi vozače koji odbiju da povećaju cene.

Postavlja se logično pitanje za koga radi ovaj čovek? Za građane Beograda očigledno ne radi. Ne radi ni za većinu (13) taksi udruženja, jer ih sprečava da voze po starim cenama. Da sam maliciozan rekao bih da mu je neko iz Beogradskog taksija, Aurore ili Maksi taksija, platio da progura novi cenovnik, pošto su ova tri taksi udruženja najavila poskupljenje. Ali nisam maliciozan. Verovatno je u pitanju neznanje. Možda Dušan Silni stvarno misli da njegova mora da bude poslednja, što doduše nije olakšavajuća okolnost. Demokratska stranka bi morala da spreči nerazumnog Alimpića u sprovođenju ove katastrofalne odluke ili da preuzme odgovornost za ovu glupost na izborima.

Više puta smo pisali o taksi službi u Beogradu i uglavnom morali da objašnjavamo da je povećanje cena taksi prevoza sasvim u redu i da će tržište najbolje odrediti cene. Nisam očekivao da ćemo morati da branimo i niže cene. Ali eto, u zemlji u kojoj je zabranjen izvoz žita je zaista sve moguće. Arogancija kadrova DS mi predstavlja sve veći problem.

Libertarijanizam u klozetu

Brilijantno. Na Floridi su zakonodavci možda vredniji od svojih kolega iz drugih krajeva. Neki od njih su predložili zakon da svi restorani moraju da imaju dovoljno toalet papira. Novinari smatraju da je problem definisati šta je tačno dovoljno toalet papira. Možda zakon i ne bi trebalo da se bavi tim detaljima, najbolje je formirati Agenciju za toalet papir koja bi uradila stručnu projekciju potreba u zavisnosti od lokacije, vrste hrane, i veličine klijenata koji posećuju određene restorane. Sjajni Daniel Mitchell sa Cato instituta je pozitivno ocenio vest jer misli da je krajnje vreme da političaru počnu da se bave temama u kojima imaju nesumnjivog iskustva.

Meni se sa druge strane čini da se prerano srlja sa donošenjem propisa. Mislim da je veliki propust što nisu konsultovani ekolozi. Ipak, veća potrošnja papira znači manje mahagonija u Amazoniji. Možda bi zakon istovremeno morao da reguliše i odmereno korišćenje papira koga će biti u izobilju. Libertarijansko rešenje je prodavati toalet papir u WC. Cena bi mogla da se formira na tržištu u zavisnosti od ponude i tražnje. Ili po principu veća nužda veća cena, a kome se ne sviđa ima česmu. Na taj način bi se obezbedila dovoljna ponuda a pri tom se papir ne bi razbacivao. I Hayek bi bio ponosan.

Šta nam kaže berza?

Iako već odavno stagniraju ili idu nadole, indeksi su počeli ozbiljno da padaju tek od dana kad je pala vlada. Ne zbog vlade, nego zato što je postalo jasno da dolaze novi izbori. U nekoliko dana od objaviljvanja pada vlade do sada, indeksi su pali za oko 20%.

Na žalost, ja bih to protumačio kao prvu najavu da se na ovim izborima ništa dobro neće desiti. Ljudi sa berze kažu da se radi o povlačenju malih investitora. To znači da ulagači na berzi u proseku veruju da će pobediti antievropska opcija. To je prvi znak da će tako stvarno i biti. Ima još vremena, biće istraživanja javnog mnjenja, kladionica i drugih projekcija, ali mi znamo da su berze obično jako dobre u predviđanju događaja.

Da li sada treba kupovati? Ne znam, ali ako je tačna teorija da je ovaj pad odraz loših izbornih predviđanja, onda berza neće brzo nazad, tako da ima vremena za razmišljanje. Berza se neće vraćati nazad sve dok se ne oporave izborna predviđanja, a to se uopšte ne mora desiti.

Adam Smith bi bio ponosan

Kuća u kojoj je proveo poslednje godine će biti prodata na aukciji. Stvarno bi bilo ironično da je neko sruši i napravi tržni centar.

Kosovo i EU

Bilo je i ranije ovde postova na temu budućnosti Srbije i da li treba da se "odreknemo Kosova i odemo u EU" ili da "se odreknemo EU i odbranimo Kosovo". Nažalost, čini mi se da je ova dilema u suštini lažna. Bilo bi dobro da je to dilema, ali nije. Radi se o tome da niti možemo da odbranimo Kosovo odricanjem od EU integracija, niti možemo da uđemo u EU "samo" odricanjem od Kosova.

Ovo za gubitak Kosova je, valjda, svima jasno. Šta god da uradimo, ili ne uradimo, Kosovo je izgubljeno, pitanje je samo koliko ćemo da se inatimo oko toga. Ne kažem da je inaćenje potpuno iracionalna opcija, mogla bi i da se racionalizuje - recimo, time pokazujemo da, ako neko razmišlja o Sandžaku, Vojvodini, ili Preševskoj dolini, treba dobro da razmisli. Takođe, možda se neko nada da će inaćenjem uspeti da "izvuče" podelu, ne znam. Meni se, međutim, čini da inaćenje u našem slučaju nije racionalna strategija nego da se koristi isključivo za unutarpolitičke svrhe i to je, naravno, loše.

Međutim, bitniji mi je drugi deo priče, da, čak i ako sutra priznamo nezavisnost Kosova i pojurimo svom snagom ka EU, ja sam veoma skeptičan prema tome da će nas EU tek tako primiti. Problem je u tome što je jednoglasnost i dalje uslov za donošenje nekih bitnih odluka u EU (pre svega vezanih za oporezivanje, bezbednosnu i spoljnu politiku), a Velika Britanija i neke druge zemlje neće nikada dozvoliti da se pravila promene i da se, kod tih stvari, odluke donose preglasavanjem. I to je veliki problem za Srbiju, jer nas vide kao nekoga ko pravi probleme i ko bi, možda, bio trojanski konj Rusije u EU. To znači da evropske zemlje treba da budu potpuno sigurne da je srpski narod dovoljno normalan da na vlast nikada ne dovede nekoga ko neće biti lojalan Evropskoj uniji, već nekom drugom. Biće teško u to ih ubediti u doglednoj budućnosti.

Jedna mogućnost je da budemo EU članica "drugog reda", odnosno da se nama (i možda još nekome) uskrati pravo veta. To ne zvuči baš lepo kada se ovako napiše, ali nama u suštini nije previše bitno, pošto mi i onako nemamo neke geostrateške interese, niti bismo (nažalost) vodili poresku politiku koja veoma odstupa od EU standarda.

Poenta je u tome što mi se čini da DS, G17 i LDP previše insistiraju na EU i da tako rizikuju da, za koju godinu, kada se ispostavi da ulazak u EU nije tako jednostavna stvar, ponovo razočaraju svoje birače. Mislim da bi za sve, a posebno za nas, njihove birače, bilo dobro da malo diversifikuju svoje ciljeve. Ovako sva jaja drže u jednoj korpi, čija je drška po malo klimava.

Umesto insistiranja na političkim vezama sa EU, moglo bi da se insistira na ekonomskim. Ako je SAA problem (što sa naše, što sa njihove strane), hajde onda da potpišemo sporazum o slobodnoj trgovini, bez političkih odredbi. Hajde da ispunimo sve uslove i potpišemo neophodne sporazume kojima bi se garantovao slobodan protok ljudi i kapitala. Ako će biti teško odvesti Srbiju u Evropu, hajde onda da dovedemo Evropu u Srbiju. Uostalom, poenta valjda i jeste u tome.

Zločin i kazna

Komentator fg odlično primećuje da je bolje da poreska inspekcija kažnjava lokale novčanom kaznom, nego zatvaranjem na određeno vreme:
"Mera koja im je izrečena kao sankcija za prekršaj sastoji se uglavnom u zatvaranju lokala na pet dana i novčane kazne. Novčana kazna mi je sasvim jasna ali ono što mi je neshvatljivo jeste to zatvaranje lokala. Čemu to?"

Novčana kazna je uvek najefikasnija jer jedina ne stvara ono što se zove deadweight loss ili "čist gubitak" (taj prevod mi je bolji od "trošak mrtvog tereta", ima li neko drugu ideju?). Kad je kazna novčana, to je samo preraspodela, od vlasnika prodavnice koji je prekršio zakon, prema budžetu. Kad je kazna zatvaranje, onda je to opet preraspodela, ali uz dodatni gubitak. Vlasnik je kažnjen jer ne može da radi, ali budžet ništa ne dobija. Kolika treba da bude novčana kazna može se raspravljati, ali uvek je bolje povećati kaznu nego zatvarati lokal. Ne za vlasnika -- njemu možete povećati novčanu kaznu toliko da bude ekvivalentna gubitku zatvaranja, nego gubitak za budžet i za kupce koji u toj radnji obično kupuju. Čist gubitak.

Važnije, to je generalni princip. Novčana nadoknada je kod bilo kakvih prekršaja najefikasnija vrsta kazne. U idealnom libertarijanskom pravnom sistemu, zatvori bi bili smanjemi na minimum jer bi sve kazne bile novčane. Javni tužilac ne bi postojao, jer bi svi prekršaji bili privatni. Jedino sam oštećeni može da pokrene postupak, a on ne bi tražio zatvaranje okrivljenog jer od toga nema ništa, nego novčanu nadoknadu. Paradoks u postojećem sistemu je što kad vas neko opljačka ili prebije, onda sud za koji opet vi plaćate, šalje počinioca u zatvor koji vi porezima finansirate. Efikasnije rešenje je da se samo razreže suma koju počinilac mora da vam isplati. Velika suma, ekvivalentna tim godinama koje bi proveo u zatvoru. Pa neka se snalazi. Oštećeni je nadoknađen, a čistog gubitka nema jer nema gubljenja vremena u zatvoru (slično ovom zatvaranju prodavnice na pet ili petnaest dana).

Ovaj sistem nigde ne postoji u celini (postojao je nekoliko vekova na Islandu i dobro funkcionisao), ali je dobar kao model. Uvek treba težiti ka manje kazni zatvaranja, što ljudi što prodavnica, a više novčanih poravnanja. Poenta je da je to efikasnije za sve. U ekonomiji ima besplatnih ručkova.

Šta će ekonomisti doktorat iz fizike?

Potreban mu je, ako želi da komentariše stari rad Paula Krugmana o tome kako bi se odvijala trgovina između udaljenih sunčevih sistema.

Ako vas zanima ekonomija naučne fantastike, pogledajte ovde. Jedan od najbitnijih nalaza do sada je da je putovanje kroz vreme nemoguće:

"Da je putovanje kroz vreme moguće, kamatna stopa bi uvek bila nula, zbog mogućnosti arbitraže. Pozitivne kamatne stope su dokaz da je putovanje kroz vreme, za razliku od putovanja kroz svemir, čista fantazija." Citat je Marca R. Reinganuma, iz rada "Is Time Travel Impossible? A Financial Proof", objavljenog u Journal of Portfolio Management 13(1):10-12, Fall 1986.