Novi biser francuske statolatrije! Očigledno je da dvojac Sego-Sarko ima ozbiljnu frku. Prema IFOP-ovim podacima istraživanja javnog mnjenja: Roajal 23, Bajro 23, Sarkozi 28. Kako pobediti sankilotskog tribuna Bajroa? Sarkozi je smislio novu stvar: osnivanje Ministarstva za imigraciju i nacionalni identitet (Ministère de l'Immigration et de l'Identité nationale). Ovu ideju podržavaju i lepenovci.
Izgleda da centriranje nije pomoglo Sarkoziju, pa mora da zapleše dva-tri koraka udesno. Nije pomoglo očigledno ni "čarobnoj" Segolen (kako o njoj govore neki srpski novinari i novinarke - zaljubljenost je očigledno slabo racionalna). Pretpostavljam da će "Lepotica" morati da krene snažnije ulevo, ne bi li otela Bajroove centrumaše. Npr. možda će napraviti Ministarstvo bistrih potoka, čime bi definitivno zapušila njegova socijal-ekološka usta...
16 March 2007
Posner vs Becker, tržište protiv vodenog socijalizma
Kategorija:
Regulacija
Evo zanimljive polemike na čuvenom Posner-Becker ekonomskom blogu, koji smo mi ovde, mislim s pravom, ranije reklamirali. Tema je nestašica vode, i kako izaći na kraj sa njom u budućnosti.
Beckerovo rešenje je sasvim u duhu tehnicističke cost-benefit analize lišene institucionalnog konteksta. Zbog flate rate cene vode, stimulisani su razni oblici rasipništva, poput ličnih bazena za kupanje i neograničenog komercijalnog eksploatisanja, dok je samo 5% potrošnje vode namenjeno za ličnu upotrebu. I dok je tražnja za vodom u domenu ličnih potreba cenovno neelastična (ljudi ne prestaju da se kupaju, piju vodu i kuvaju hranu sa porastom cene), ona je po Beckeru vrlo elastična kad se radi o luksuzu i o korišćenju z asvrhe navodnjavanja (a na to otpada 95% potrošnje). Zato, po Beckeru treba unutar postojećeg sistema javnog monopola nad vodom, povećati takse na korišćenje vode preko određene granice, tj uvesti ono što se kod nas zove blok tarifa: "The obvious solution is to implement fees that rise with the amount of water demanded". Manji korisnici bi plaćali nižu, ravnu cenu, a ako neko hoće da se luksuzira sa bazenima, ili koristi vodu za irigaciju, taj bi platio daleko višu cenu.
Posnerovo rešenje, kao i dijagnoza problema su vrlo različiti. Po njemu nisu problem nedovoljno visoke takse unutar postojećeg sistema, već sam taj sistem javnog monopola. Po Posneru problem je što tržištu nije dozvoljeno da funkcioniše, jer je vodovodni sistem i dalje u javnom vlasništvu kao navodni "prirodni monopol". Po njemu, rešenje će biti moguće samo dizajniranjem sistema privatnih vlasničkih prava u rapolaganju vodom i tek tada će cene vršiti svoju funkciju - odražavaće retkos resursa o kome je reč. To je moguće učiniti, kaže Posner, po ugledu na to kako su privatna vlasnička prava ustanovljena u drugim industirjama koje se bave eskploatacijom prirodnih resursa, poput naftne industrije i rudarstva: " In short, the solution to water shortages is likely to be privatization and intelligently designed property rights, using the institutional framework of natural resources such as oil, gas, coal, and other mineral resources as a model. This solution seems, moreover, as apt to African nations facing acute water shortages as it is to the milder problems of U.S. water supply".
Ovo me podsetilo na "dijalog" Stojković-Kežman iz Slavišing posta, i pružilo još jedan dokaz da su razmišljanja i principi, pa i greške, isti i kod fudbalera i kod nobelovaca iz ekonomije.
Beckerovo rešenje je sasvim u duhu tehnicističke cost-benefit analize lišene institucionalnog konteksta. Zbog flate rate cene vode, stimulisani su razni oblici rasipništva, poput ličnih bazena za kupanje i neograničenog komercijalnog eksploatisanja, dok je samo 5% potrošnje vode namenjeno za ličnu upotrebu. I dok je tražnja za vodom u domenu ličnih potreba cenovno neelastična (ljudi ne prestaju da se kupaju, piju vodu i kuvaju hranu sa porastom cene), ona je po Beckeru vrlo elastična kad se radi o luksuzu i o korišćenju z asvrhe navodnjavanja (a na to otpada 95% potrošnje). Zato, po Beckeru treba unutar postojećeg sistema javnog monopola nad vodom, povećati takse na korišćenje vode preko određene granice, tj uvesti ono što se kod nas zove blok tarifa: "The obvious solution is to implement fees that rise with the amount of water demanded". Manji korisnici bi plaćali nižu, ravnu cenu, a ako neko hoće da se luksuzira sa bazenima, ili koristi vodu za irigaciju, taj bi platio daleko višu cenu.
Posnerovo rešenje, kao i dijagnoza problema su vrlo različiti. Po njemu nisu problem nedovoljno visoke takse unutar postojećeg sistema, već sam taj sistem javnog monopola. Po Posneru problem je što tržištu nije dozvoljeno da funkcioniše, jer je vodovodni sistem i dalje u javnom vlasništvu kao navodni "prirodni monopol". Po njemu, rešenje će biti moguće samo dizajniranjem sistema privatnih vlasničkih prava u rapolaganju vodom i tek tada će cene vršiti svoju funkciju - odražavaće retkos resursa o kome je reč. To je moguće učiniti, kaže Posner, po ugledu na to kako su privatna vlasnička prava ustanovljena u drugim industirjama koje se bave eskploatacijom prirodnih resursa, poput naftne industrije i rudarstva: " In short, the solution to water shortages is likely to be privatization and intelligently designed property rights, using the institutional framework of natural resources such as oil, gas, coal, and other mineral resources as a model. This solution seems, moreover, as apt to African nations facing acute water shortages as it is to the milder problems of U.S. water supply".
Ovo me podsetilo na "dijalog" Stojković-Kežman iz Slavišing posta, i pružilo još jedan dokaz da su razmišljanja i principi, pa i greške, isti i kod fudbalera i kod nobelovaca iz ekonomije.
Subscribe to:
Posts (Atom)