Pages

15 April 2014

Zašto u Srbiji nema privatnih sudova?

Srbija već osam godina ima, čini mi se, prilično liberalan Zakon o arbitraži, koji omogućava ugovornim stranama da se unapred dogovore oko svih bitnih elemenata ukoliko dođe do spora. Takođe, uslovi za arbitra su praktično nepostojeći - po zakonu svako (oko koga se stranke dogovore) može da bude arbitar, čak ne mora ni da bude pravnik, a i arbitražna odluka je izvršna.

Međutim, nakon razgovora sa par pravnika, saznao sam da u Srbiji praktično ne funkcioniše unutrašnja arbitraža (kada su obe strane domaća lica), već samo međunarodna. Pitanje je - zašto?

Deluje mi da su svi elementi tu - sa jedne strane imamo državno pravosuđe koje je sporo, neefikasno i skupo, a sa druge strane postoji zakon koji omogućava jeftinu i efikasnu privatnu alternativu. Deluje da je tražnja visoka, a i da ponuda može da bude visoka. Zašto onda više ugovora ne predviđa privatnu arbitražu? U čemu je problem?

Jedan od pravnika mi je tvrdio da je jedini problem u tome što biznismeni ne znaju da ova opcija uopšte postoji, ali meni to ne deluje logično. Da li neko od čitalaca zna nešto više o celoj ovoj priči?