Pages

19 September 2008

Besplatni ručak

B92 i Mićun postavljaju pitanje: Mogu li udžbenici da budu besplatni? Teško. Treba platiti autorske honorare a i papir košta.

Pitanje je ustvari da li poreski obveznici treba da plaćaju udžbenike osnovcima. Mićun kaže da je Ustav jasan i da je osnovno obrazovanje obavezno i besplatno. Biće interesantno videti kako će ustavni sud protumačiti ovaj član. Pitanje je da li ova definicija pokriva i udžbenike. Vlada ih ne štampa niti ih naplaćuje. Još nisam čuo da je neko dete izbačeno iz škole jer nije moglo da priušti udžbenike. Koliko je meni poznato obično se roditelji solidarišu. Jedan od komentatora na B92 kaže i da je lična karta obavezna ali da se takođe plaća, što je takođe dobar argument.

Uvek slušamo predloga tipa sve ili ništa. Ili se svi udžbenici plaćaju ili su svi besplatni. Možda ima smisla ponuditi besplatne udžbenike samo porodicama koje ne mogu da ih priušte. To bi bio daleko jeftiniji poduhvat. Zašto bi trošak bio 30 miliona evra godišnje ako može da bude recimo 5. Konačno, idealno bi bilo da se roditelji na nivou škole organizuju i pomažu siromašne porodice. U tom slučaju će verovatno biti daleko manje zahteva odnosno pomoć će tražiti samo oni kojima je stvarno potrebna.

Član 71. Ustava RS pominje i visokoškolsko obrazovanje. Republika Srbija omogućuje uspešnim i nadarenim učenicima slabijeg imovinskog stanja besplatno visokoškolsko obrazovanje. Koliko mi je poznato u praksi je jedini kriterijum nadarenost, odnosno uspeh na prijemnom i iz škole. Da li to znači da se mnogi studenti sa budžeta finansiraju uprkos Ustavu koji je izričit da nadarenost nije jedini kriterijum? Da li bi tu takođe moglo da se uštedi nešto novca? Univerzitet na početku godine objavi koliko ima mesta, na osnovu bodova prime isti broj studenata i onda na osnovu imovinskog stanja neki broj stave na budžet a ostali samofinansiraju. Ukoliko manji broj studenata od planiranih budžetskih mesta ispunjava uslove za pomoć eto uštede. U praksi naravno zbog cena školarine to još jedno vreme neće biti slučaj ali nije loša ideja za razmišljanje. Bar bi proces bio u skladu sa Ustavom.

Konačno cela ova priča oko besplatnih udžbenika mi liči na najavu da će Zavod za izdavanje udžbenika postati preduzeće od nacionalnog interesa koje je nemoguće privatizovati.

Samoponižavanje

Uz rizik da me proglasite dosadnim što toliko insistiram na pitanju jednostranog sprovođenja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ipak moram još nešto da napišem.

Koliko vidim, u javnosti su se iskristalisala dva razloga protiv toga. Prvi je "to će da uništi domaću privredu", a drugi je "zašto bi ga mi sprovodili, ako EU neće".

Prvi argument je uglavnom irelevantan, pošto se ne odnosi samo na jednostrano sprovođenje, nego uopšte na sprovođenje SSP-a, pa i na članstvo u EU. Dakle, ako verujete da će ukidanje carina prema robi iz EU da uništi domaću poljoprivredu i industriju, onda prosto niste za ulazak u EU. I to je ok, ali to nema veze sa "prevremenošću" jer, čak i da je EU počela da primenjuje sporazum, on bi opet doveo do "uništavanja srpske privrede". Da ne govorim da su upravo DSS-ovci, koji su sada protiv sporazuma, imali većinu u Vladi i Savetu za evropske integracije kada je Sporazum ispregovaran, još u prvoj polovini 2006. godine. Tada su se, to se dobro sećam, saglasili oko svega. Čak se, šta više, pošto je bilo neke priče oko toga da rok ne bude šest, nego osam godina, oni tražili da bude šest.

Drugi argument, koji izlaže Slobodan Antonić je, u stvari "ponižavajuće je da se sporazum jednostrano primenjuje" (mada on poteže i onaj prvi argument). Da se radi o nekom drugom sporazumu, Antonić bi verovatno bio u pravu. Recimo, zamislite da dve strane potpišu ugovor o prodaji stana, a da onda jedna strana kaže "E, ja neću da sprovodim svoj deo sporazuma i neću da ti platim, ali ti sprovedi svoj deo i iseli se iz stana." To bi svakako bilo ponižavajuće.

Ali, SSP nije klasičan sporazum jer nam njime EU suštinski ne nudi ništa novo. Ceo sporazum je praktično spisak stvari koje će Srbija da odradi i, samim tim, on je skoro u potpunosti jednostran sam po sebi. Meni je prosto neverovatno da Slobodan Antonić to ne zna, odnosno da ne zna da Srbija ima potpuno slobodan izvoz u EU još od 2000. godine, skoro svega osim tekstila, a onda i tekstila, od 2004. godine. Dakle, ovde se ne radi o tome "mi ćemo da spustimo carine, a EU će da nastavi da naplaćuje carine", zato što EU NE NAPLAĆUJE CARINE NA ROBU IZ SRBIJE već skoro 8 godina. I to je osnovni problem sa SSP-om: za razliku od Evropskih sporazuma, koje su ostale istočnoevropske zemlje potpisivale sa EU tokom 90-ih, i kojima je EU liberalizovala trgovinu sa svoje strane, to ne važi za SSP, jer je EU dala slobodan pristup svom tržištu za sve ex-Yu države plus Albaniju. Time je značajno demotivisala sve ove države da rade na evropskim integracijama, pošto je teško ukazati na neku korist od samog sporazuma, pa se onda ulazi u priče o pretpristupnim fondovima i sličnim, ipak marginalnim, stvarima.

Znači, ako je SSP spisak stvari koje Srbija mora da odradi, onda nije jasno zašto bi smo uopšte čekali da ga potvrdi i EU. Ako već želimo u EU što pre, onda savršeno ima logike da on počne odmah da se primenjuje.

Ako ne želimo u EU što pre, onda ima logike ne sprovoditi sporazum, ali onda to treba tako i reći, a ne kriti se iza zaštite domaće privrede i priče o samoponižavanju.