Pages

09 October 2011

Restitucija

Ukratko, treba vlasnicima ili naslednicima vratiti fizičku imovinu koja je i dalje državnom vlasništvu. Ali svaka dalja preraspodela, novčana nadoknada imovine koja se zbog promenjenih vlasničkih odnosa ili drugih razloga više ne može vratiti, je dodatna nepravda. Dve milijarde evra koje će iz budžeta biti potrošene na nadoknadu su kriminal ne mnogo bolji od prvobitne komunističke nacionalizacije.

Evo zašto.

1. Komunistički režim je na različite načine oštetio sve građane Srbije -- oduzimanje imovine je samo jedna od nepravdi koje je komunistički režim naneo. Pored materijalne pljačke tu su bila i brojna ubistva, progoni, mučenja, ukidanje osnovnih sloboda, ekonomsko uništavanje zemlje i moralna degradacija čitavih generacija uspostavljanjem komandnog društvenog uređenja. Restitucija je pokušaj da se ispravi samo jedna od tih nepravdi, nacionalizacija imovine. I to bi bilo u redu, ali problem je što se ta jedna nepravda ispravlja na račun nedužnih građana i onih koji su, ili čiji preci su, trpeli druge, gore vidove nepravde. Ako se priznaje zločin komunista i zato nadoknađuje vrednost oduzete svojine, onda treba prvo nadoknaditi veće zločine od nacionalizacije.

Uzmite primer Borisava Pekića, koji je proveo najbolje godine u zatvoru i zatim morao da emigrira. Restitucija njemu ne samo da ne daje pravo na nadoknadu, nego bi da je živ danas morao da plaća dodatni porez kojim bio finansirao nadoknadu sugrađanima koji su bolje prošli -- nekome kome je možda oduzet stan, ali barem nije proveo deset godina u zatvoru a na kraju je možda postao i ugledni funckioner. To ne ispravlja nego duplira nepravdu.

2. Kad se radi o restituciji mnogi liberali nekako zaborave osnovno pravilo koje u drugim situacijama vole da ističu: da država nema svoj novac. "Državna" nadoknada imovine je prazan koncept -- može se jedino raspravljati o tome treba li današnji poreski obveznici, koji u vreme otimanja nisu bili rođeni, da plaćaju nadoknadu drugima čijim precima je nešto oduzeto? Na osnovu kojeg kriterijuma pravde tako nešto treba raditi?

Tako nešto ne bi trebalo da bude dozvoljeno čak ni kada bi država Srbija imala kontinuitet legitimnog režima od 1945. do danas. Stvar je još gora kad se pomisli da su se od nacionalizacije na teritoriji Srbije promenila bar tri režima, tri drugačija društvena ugovora. Iz čega onda sledi obaveza poreskog obveznika iz 2011. godine da plaća za postupke režima iste ili druge države iz 1945 godine? Ne možemo se kriti iza "države" -- argument ne može glasiti "država" je oduzela, "država" vraća. Država je jedna velika fikcija pomoću koje svako pokušava da živi na račun svakog drugog. Nigde ova Bastijina definicija nije bolje primenjiva nego ovde na primeru restitucije.

3. Pretkomunistički režimi na teritoriji Srbije nisu baš bili lokovsko prirodno stanje. Naprotiv, ekonomski sistem je više ličio na Miloševićevo vreme ekskluzivnih prava, dozvola, beneficija i monopola. Povratak na imovinske odnose stečene u takvom sistemu ne može biti dobar razlog za oporezivanje građana danas. -- mada iz razloga pod 1. i 2. restitucija ne bi bila opravdana ni da je Srbija do 1945. bila pravni i tržišni raj.

Po meni je ova restitucija klasična borba (Olsonovih) interesnih grupa. Mala i dobro organizovana interesna grupa ima potencijal da dobije značajnu sumu, dok individualni poreski obveznici gube svako po malo i zato su manje zainteresovani za pitanje. Grupa za restituciju se organizovala i uspela da, bez ozbiljne idejne podologe, bez pravne ili političko-filozofske argumentacije, dobije nešto za sebe. Da je nekome stalo do ispravljanja komunističkih zločina u načelu, prvo bi se raspravljalo o ubijenima i zatvaranima, ali nisam primetio da to nekoga posebno interesuje. Samo se našao dobar izgovor za još jednu državnu preraspodelu imovine.

Primedba na vraćanje fizičke imovine bez novčane nadoknade je da ne tretira sve naslednike jednako. Tačno je da to takođe nije potpuno pravedno rešenje, jer se nadoknađuje onima koji su imali sreće da je njihova imovina ostala netaknuta dok ostali ne dobijaju ništa. Ali za potpuno pravedno rešenje je 70 godina kasno i sada se mogu jedino porediti alternative. Fizičko vraćanje bez nadoknade je pravednije od obe preostale opcije -- bolje je od opterećivanja poreskih obveznika i nove preraspodele, a bolje je i od opcije da se nikome ništa ne vrati jer se nepravda barem delimično ispravlja.