Stvarnost i fikcija

Vanredno stanje, koje prikriva činjenicu da u Srbiji nikada nije baš u potpunosti redovno stanje, otvorilo mi je malo prostora za čitanje beletristike. Kaka pripadam Basarinim fanovima, blaženi dani vanrednog stanja su začinjeni sa "Mein Kampf" i "Početkom bune protiv dahija". Ne bih ja sad o kvalitetu romana, kada ste fan niste baš objektivni, ali ono što je moj utisak, posebno u vreme sretenjskih praznika i ispoljavanja našeg provincijalizma na najvišem nivou u najgoroj formi, je da se Basarina fikcija prožeta sa ponešto naše realnosti ni u čemu posebno ne razlikuje od stvarnosti prožete sa mnogo fikcije. U zemlji u kojoj postoji paradoks da je stanovništvo neviđeno ponosno na vlastitu istoriju o kojoj u proseku nema blage veze, a i to što zna bolje je da ne zna, fiktivni "Početak bune protiv dahija" je podjednako verodostojan kao i selektivni nanosi onoga što se uči u školama, a još više od onoga što je prisutno u dižestiranim ad hok istorijskim iščitavanjima u svečanim prilikama.

Upravo sledeći neke od neumetničkih fikcija, mladi nacoši kojih ima podosta u Srbiji, (neke od njih je mrzelo da idu po hladnoći da bi bili nezaobilazan ukras sretenjskim prigodama) su naprosto fenomenalan primer išitavanja ili preslušavanja potpunih fikcija. Avangardni deo krenuo je čak i da se obračunava i sa jednim filmom koji je inače smeće za lokalnu upotrebu. Stvar koja je zapanjujuća je da jednom dosta velikom i platežno sposbnom delu naše populacije, koji bi rado da druge motkom uči vrlini, nikada nije palo na pamet da i oni snime neko slično smeće. Ili čak da popularišu neke od inostranih dokumentaraca koji su nedostižnog kvaliteta za domaće majstore paradajz-Gebels propagande. Ili da u vreme kada brinu za svekoliko ugroženo "srbstvo" počnu da brinu o svekolikim ugroženim pojedincima u svojim sredinama. Imaju mnogo načina da se bore za svoje stavove, ali je neverovatno kako su jednako nemaštoviti, kao i oni koji guslaju o demokratskim snagama pred izbore.

Hajek o strategiji za ostvarenje liberalizma

What we lack is a liberal utopia, a program which seems neither a mere defense of things as they are nor a diluted kind of socialism, but a truly liberal radicalism which does not spare the susceptibilities of the mighty, which is not too severely practical, and which does not confine itself to what appears today as politically possible. We need intellectual leaders who are willing to work for an ideal, however small may be the prospects of its early realization. They must be men who are willing to stick to principles and to fight for their full realization, however remote.

The practical compromises they must leave to the politicians. Free trade and freedom of opportunity are ideals which still may arouse the imaginations of large numbers, but a mere "reasonable freedom of trade" or a mere "relaxation of controls" is neither intellectually respectable nor likely to inspire any enthusiasm...

Those who have concerned themselves exclusively with what seemed practicable in the existing state of opinion have constantly found that even this had rapidly become politically impossible as the result of changes in a public opinion which they have done nothing to guide

Izvor.