Landsburg vs Motl, sociološki

Da se vratimo na aspekt cele stvari koji je Marko pokrenuo a koji je možda i interesantniji od pitanja ko je konkretno u pravu a ko ne, a to je - ima li neko ko nije dovoljno kompetentan da sudi o "meritumu" stvari neki posredni indikator, "proksi" za to ko je u pravu, u situacijama poput ove.

Marko je spomenuo jedan takav proksi - spremnost da se kladi. Da, pod određenim pretpostavkama (Marko je spomenuo neke od njih) to može biti korisno. Ali, opet, šta ako se obojica klade? Ili ako zaista postoji asimetrija u odnosu prema riziku? Ili ako neko smatra samo klađenje glupošću i zabavom puka u kojoj ne želi da učestvuje?

Ja nisam ponudio naravno ni toliko, već samo ad hominem argument i intuiciju da je Lubos u pravu: mogao sam da dodam ako dodatni prilog njegovoj reputacijji da ga je Lisa Rendall nazvala "briljantnim" i u predgovoru svoje knjige napisala d abez njega njena toliko slavlejna knjiga "Warped Passages" ne bi bila to što jeste. Svako ko zna nešto o Lisi Rendall znaće da je to kao da vas je Šredinger ili Hajzenberg nazvao briljantnim i zahvalio na vašoj velikoj pomoći pri pisanju knjige. Ali, kao što znamo i najgenijalniji ljudi mogu praviti velike greške: Ajnštajn je dugo odbijao da prihvati kvantnu mehaniku, da ne govorimo o njegovim političkim i ekonomskim idejama koje pre priliče nekom neobrazovanom levičarskom aktivisti.

No, nezavisno od svega ovoga, mnogo zanimljivije pitanje po meni je procedura provere hipoteze koju neko predlaže. To bi mogao biti bolji proksi za to ko je u pravu. Čitajući njihovu prepisku, ja sam shvatio da Landsburg predlaže "kompetentne programere i statističare" da arbitriraju u sporu (misleći pod tim na akademske ljude), dok Motl insistira da je mnogo bolja indikacija činjenica da je Google postavio isto pitanje i rešio ga onako kako on, Motl, predlaže, a kao deo svojih intervjua za zapošljavanje. Motl direktno, i sa dozom omalovažavanja, govori da su ljudi koji rade za vrlo uspešnu multibiolionsku kompaniju kompetentniji od profesora. Čini se da Landsburg ne prihvata taj argument, iako barem do sada nije komentarisao tu Motlovu primedbu.

Ovde smo već na terenu sociologije nauke. Da li bismo verovali "majkompetentnijim ekonomistima" da nam daju objašnjenje recimo ko je u pravu, Slaviša ili ja u sporu oko zlatnog standarda i frakcionog bankarstva? Bernanke? Stiglitz? Fama? Mankiw? Koga bismo odabrali i šta bi vredela njihova ekspertiza? Ili neke privatne investitore, vlasnike firmi sa najvećom tržišnom kapitalizacijom? Da li je statistika različita od ekonomije u ovom pogledu? Sve otvorena pitanja.

U ovom konkretnom pitanju, ja sam bliži Motlovoj poziciji, jer mi se čini da najkompetentniji matematičari i statističari rade u privatnom sektoru. Koliko shvatam banke i investicione firme ne zapošljavaju ekonomiste nego matematičare da im rade analize rizika i formulišu modele. No to je opet hipoteza koju je teško proveriti. Ako neko ima predlog za precizniji način njene provere mogli bismo biti bliži proceni koliko je ovaj proksi adekvatan.

100 godina Coasea

Sa zakašnjenjem, ali da pomenemo dok je još 2010., pre dva dana je Ronald Coase napunio 100 godina. Liberalni ekonomisti obično dugo žive (još jedan razlog da razmislite o orijentaciji). Mises, Hayek i Friedman su živeli između 90 i 95 godina, Buchanan i Tullock su još živi i aktivni sa preko ili blizu 90, a Coase ima punih 100 i radi na knjizi sa koautorom koja izlazi sledeće godine.

Neću da dužim sa biografijom ili bibliografijom, nego bih da napomenem par stvari zbog kojih je Coase poseban. To je verovatno najnepretenciozniji ekonomista ikada. Njegov govor sa dodele Nobelove nagrade koju je dobio 1991. počinje sa "ja nisam dao neki doprinos visokoj teoriji". On se bavio ovozemaljskim stvarima i gledao kako svet stvarno funckioniše. Richard Posner je to nazvao Coaseova "methodological Englishness". Englezi navodno ne vide vrednost u teoretisanju bez uporišta u realnosti i Coase je u tom smislu metodološki, kao i po rođenju, Englez.

Recimo, Paul Samuelson je prvi formulisao koncept "javnog dobra" koja mora obezbediti država jer privatni sektor nije zainteresovan i u udžbeniku navodio primer svetionika za brodove u luci kao tipičnog javnog dobra. Coasea nije mrzelo da pogleda kako su svetonici istorijski nastajali i našao da su uglavnom bili privatna dobra, koja su se finansirala na razne alternativne načine, prikupljanjem članarina ili vezivanjem za druge lučke usluge. Na liniji Coasea je to što danas radi prošlogodišnji Nobelovac, inače politikolog, Elinor Ostrom -- ona gleda kako ljudi u praksi nalaze rešenja za kolektivne probleme (javna dobra) na dobrovoljnoj osnovi, bez potrebe da država prinudom nameće rešenje.

Drugi primer, Coase je još kao student postavio jedno veoma osnovno pitanje, koje drugima nije palo na pamet -- zašto postoje firme? Ako je tržište tako dobro, zašto nije usitnjeno na pojedince, jer firma je kolektiv? Zašto svakog jutra šef ne sklapa novi ugovor sa radnikom za usluge toga dana? Odgovor je jednostavan -- zato što i to dogovaranje i praćenja ispunjenja dogovora košta. Firma je mali centralno-planski mehanizam koji funkcioniše, zato što su neefikasnosti unutar firme kao centralnog plana ipak manje od transakcionih troškova svakodnevnog tržišnog dogovaranja. To je Coase objavio 1937. godine, a ako ideju upotrebimo danas, vidimo da u internet okruženju transakcioni troškovi brzo opadaju. To dovodi i do opadanja važnosti firme -- što komunikacije više napreduju, to će firme biti manje, a kratkoročni ugovorni poslovi ili outsourcing u druge zemlje važniji.

Ovo su, po meni, najzanimljive stvari o Coaseu -- njegov nepretenciozni metod ali veliki saznajni doprinos. Vrlo malo je pisao i objavljivao, ali to što je napisao, u jednostavnoj prozi, je na kraju imalo veliki uticaj.

Tu je, naravno i Coaseova teorema, ali oko nje ima mnogo nerazumevanja i ni sam Coase nije voleo Stiglerovu priču o nekakvoj formalnoj teoremi. Ako ima tražnje, napisaću o tome poseban post.

Srećan 100-ti rođendan Ronaldu Coaseu i srećna Nova godina svima!

Motl vs Landsburg 2

Pošto većina misli da je Landsburg u pravu, a ja nisam u stanju da nešto doprinesem raspravi Motl vs Landsburg dok mi intuicija kaže da je Motl u pravu (pošto obično biva), kontaktirao sam Motla sa molbom da za nas napiše kratak sažetak svojih gledišta, i evo šta smo dobili (disclosure - prema Lubosu ja imam odnos kakav Mankiw ima prema Bernankeu, da bih ako moram da odlučim iz datog domena (ekonomija vs fizika-matematika), pitao njega pa šta on kaže uradio to ili zauzeo takav stav. S tim što mislim da ja imam više osnova za moj izbor jer je čovek genijalan fizičar a Bernanke je bip bip.. recimo verovao da su "temelji solidnni" 2007, i da će tržište nekretnina nije u krizi 2005, ili pak da će 2008 da bude godina velikog rasta):

I didn't enter the bet because I agree with what he says about the problem added to his bet as a clarification: one gets 43% for that problem. It is trivial to calculate it.

But the whole point of his bet is that he invented a completely different problem than the original problem. The original problem has answer 50%.

Of course that if he would offer a bet about the original problem, I would be happy to earn some money. After all, I agree with 50% which is also the official answer by Google Corporation where the problem was used. ;-)

The problem is really trivial for anyone who knows some statistics and it's clear that he was imagining that it's some super complicated maths that needs to employ the world's best mathematicians and statisticians and programmers for a decade. ;-)

I wrote all the programs needed to numerically verify any of the claims within a minute and it's my understanding that he already knows everything just like I do and there's no longer any real disagreement between us (about any of the variations of the problem that may be formulated) - he's just unwilling to admit that he has simply solved the original problem incorrectly.

The real essence of the problem is really very simple: the question is whether parents may influence the composition of girls and boys in the population by selectively stopping when they get their first son. The answer is, of course, that they cannot: in the hospital, if they assist in 10 million births, 5 million of them will be sons and 5 million girls (in the idealized biological model where the sexes have the same odds) regardless of the wishes of the parents to stop or not to stop. If some parents no longer produce children because of other reasons, others will, but every new birth has 50% odds again. So whenever a population keeps on producing children, the proportion remains 50-50.

However, in a single family, the "average" proportion of girls may differ from 50% if the families have a plan to stop after the first son. That's a less trivial calculation than the 50-50 and both of us did it correctly - the answer is 1-ln(2) = 30.6% of girls. But he made a mistake in translating this result to the case of a whole nation. A nation, where new couples may start families at every stage of the history, the proportion remains 50%.

P.S. Ovo je "kratak, ne najsofistikovaniji i najkompletniji prikaz mojih gledišta" (Motl). Dužan sam to obrazloženje pošto je poruka pisana u prvom trenutku bez znanja da će biti objavljena. Više tehnička prezentacija ovde.