Joe Stiglitz, as usual

Pored mnogih drugih, oglasio se povodom finansijske krize i "nobelovac Stiglitz", vrhovni autoritet srpske intelektualne palanke za Buša, Ameriku i kapitalizam.

U svom tekstu u časopisu Vanity Fair, Stiglitz nas podvrgava svojim oprobanim ideološkim tiradama protiv divljeg kapitalizma, ali ima začuđujuće malo, skoro ništa od konkretne analize uzroka postojeće finansijske krize. Tu su svi uobičajeni talking points o Bušovim deficitima, ratu u Iraku, deregulaciji, tržišnom fundamentalizmu itd. Međutim, ono što sam ja primetio u njegovoj knjizi protiv globalizacije, naime da činjenice koje navodi vrlo često direktno pobijaju ono što on tvrdi, vrlo je prisutno i u ovom tekstu.

Buš i Mekejn su predstavljeni kao zagovornici divljeg, neregulisanog kapitalizma, koji smanjuju poreze i uništavaju ekonomiju iz puke zatuucanosti ideologijom "tržišnog fundamentalizma". Dobro. Ali kako se sledeći Stiglitzov opis, dat bukvalno jedan pasus ranije, uklapa u tu tiradu protiv navodnog tržišnog fundamentalizma republikanskih vođa: "Market economies work only when there is a system of accountability, but C.E.O.’s, investors, and creditors are walking away with billions, while American taxpayers are being asked to pick up the tab. (Freddie Mac’s chairman, Richard Syron, earned $14.5 million in 2007. Fannie Mae’s C.E.O., Daniel Mudd, earned $14.2 million that same year.) We’re looking at a new form of public-private partnership, one in which the public shoulders all the risk, and the private sector gets all the profit. While the Bush administration preaches responsibility, the words are addressed only to the less well-off. The administration talks about the impact of “moral hazard” on the poor “speculator” who borrowed money and bought a house beyond his ability to pay. But moral hazard somehow isn’t an issue when it comes to the high-stakes speculators in corporate boardrooms."

Sad, da li je Buš tržišni fundamentalista ili državni intervencionista? Ako socijalizacijom rizika velikih banki uništava principe bez kojih po Stiglitzu nema tržišne privrede, kako onda u isto vreme može biti i fanatični sledbenik liberalizma, tj. "tržišni fundamentalista"? Ne može biti i jedno i drugo istovremeno. Ako se pak želi reći da se "tržišni fundamentalizam" sastoji upravo u omogućavanju kompanijama da ubiru profit, dok su od gubitka zaštićene državnim garancijama, onda je Stiglitzova definicija tog pojma zaista vrlo čudna i u neskladu sa uobičajenom jezičkom praksom. Pežorativni izraz "tržišni fundamentalista" obično se koristi za označavanje liberalnog čistunstva, koje po svaku cenu i ne obazirući se na posledice istrajava na principima tržišne privrede - upravo na onim principima koje sam Stiglitz hvali - odgovornosti i načelu da onaj ko snosi rizik, dobija i profit ali i snosi troškove svojih odluka. Tako da Stiglitz napada Buša da svoj "tržišni fundamentalizam" pokazuje tako što sprovodi socijalizam. Čudno.

Naravno, sastavni deo svake Stiglitzove tirade protiv "tržišnog fudnamentalizma" je i sledeća sekvenca zaključivanja: fundamentalisti teraju svoje; ja ih upozoravam da to vodi u katastrofu; niko me ne sluša; kriza dolazi, i eto tako vam je kad me ne slušate; sad je vreme da uvedmo malo više državne intervencije. Razne njegove knjige i tekstovi prosto vrve od ovakvih narcističkih igrica. Ni ovaj novi tekst nije sasvim pošteđen toga. Evo: "What has happened to the American economy was avoidable. It was not just that those who were entrusted to maintain the economy’s safety and soundness failed to do their job. There were also many who benefited handsomely by ensuring that what needed to be done did not get done. Now we face a choice: whether to let our response to the nation’s woes be shaped by those who got us here, or to seize the opportunity for fundamental reforms, striking a new balance between the market and government."

No, kada je isti nobelovac pre 6 godina uradio u ime Fannie Mae istraživanje o održivosti Government Sponsored Enterprises, on nije našao mnogo razloga za brigu. Naprotiv: "This analysis shows that, based on historical data, the probability of a shock as severe as embodied in the riskbased capital standard is substantially less than one in 500,000 – and may be smaller than one in three million. Given the low probability of the stress test shock occurring, and assuming that Fannie Mae and Freddie Mac hold sufficient capital to withstand that shock, the exposure of the government to the risk that the GSEs will become insolvent appears quite low."

Što nam onda Stigltz nije unapred rekao da nešto nije ok, ako misli da se kriza mogla izbeći? Ako je tržište toliko nesavršeno i loše predviđa i valorizuje, što onda nobelovac nije bio pametniji od njega i upozorio na moguću krizu? Što je bio toliko tajanstven sve vreme? I skoro glumio ketmana, tvrdeći da postoji "minimalan rizik" (1 prema 3 miliona!) da nešto krene naopako sa FM i FM?

Hronologija krize

Tekuća kreditna kriza je, ako ništa drugo, odličan primer zakona neželjenih posledica. Ekonomija je kompleksan sistem sa mnoštvom isprepletenih uzročnosti. U spontano funkcionisanje tržišta se ne treba mešati između ostalog i zato što najbolje namere često imaju potpuno nepredviđene i neželjene posledice.

Evo jednog članka iz 1989. godine, u NY Timesu, koji optužuje privatne banke za rasizam. Studija je pronašla da je stopa odobrenih stambenih kredita veća za belu nego za crnu populaciju, što je označeno kao rasizam. Ono što nije analizirano u članku je da je pri takvim stopama kredita, stopa povraćaja približno jednaka kod obe grupe. A upravo je stopa povraćaja pokazatelj jednakog tretmana različitih populacija. Kada bi stopa povraćaja bila veća kod crnog stanovništva, onda bi se moglo sumnjati da se krediti crnoj populaciji ne odobravaju iz nekih drugih razloga kao što je rasizam. A to što je sama stopa odobravanja kredita različita, pri jednakoj stopi povraćaja, samo govori da su bankari imali dobre razloge za svoje odluke da odobre ili ne odobre kredite. Svejedno, banke su optužene za rasizam i moralo je nešto da se uradi.

Evo drugog članka, deset godina kasnije, 1999., LA Times. Ovog puta članak govori o uspehu politike koja je u međuvremenu popravila stope kredita kod manjinskog stanovništva. Evo isečka:

It’s one of the hidden success stories of the Clinton era. In the great housing boom of the 1990s, black and Latino homeownership has surged to the highest level ever recorded.

Veliki uspeh Clintonove ere, svi mogu kupiti kuću, čak iako nemaju para da je plate. A ako imaju, onda mogu kupiti malo bolju i skuplju. Affordable housing.

Ostatak znate. Ovi krediti koje su banke reagujući na podsticaje i instrukcije države dale, postale su subprime ili nenaplativi krediti, prva karika u lancu finansijskih derivata koji je doveo do opšte finansijske krize. Zakon neželjenih posledica na delu, od promocije stambenih kredita za sve, do finansijskog fijaska. Pre nego što je Ceca prisvojila stih, liberali su voleli da kažu da je put pakla popločan dobrim namerama.