Pages

07 March 2010

Ron Paulov program

Već duže vreme slušajući govore Ron Paula jedna stvar mi je bila vrlo čudna: zašto, naime, on nikad, ali bukvalno nikad, ne govori o zdravstvenom osiguranju i penzijama i potrebi da se to reformiše? Uvek su u prvom planu samo popularne stvari sa kojima se mogu steći poeni ili levo ili desno: napadi na Fed i "bankstere", ili pak napadi na neokonzervativce i njihove ratove i vojnu potrošnju. I u CPAC govoru koji smo ovde već komentarisali spominjao je kako će vojna potrošnja da bankrotira Ameriku. Međutim, čudno da nije spomenuo trilione dolara nefundiranih obaveza u zdravstvenom osiguranju i penzijama, i Obamine planove da nacionalizuje zdravstveno osiguranje, ili pak činjenicu da na redistributivne programe danas otpada oko 50% federalnog budžeta, a da će za 10 godina otpadati preko 70%. Kako misliš da smanjiš dug, deficit, potrošnju i poreze ako nemaš ideju šta uraditi sa "entitlements" programima koji će vrlo uskoro da jedu 3/4 federalnih para, i čak ih uopšte i ne spominješ u svojim govorima?

U svom predsedničkom planu koji je objavio na sajtu Lew Rockwella, Paul razjašnajva ovu dilemu: on nikad ne govori o reformi države blagostanja naprosto zato što ne planira da reformiše državu blagostanja. Iako u uvodu obećava demontažu "welfare-warfare state", to je samo prazna priča, jer detaljne tačke tog programa koje dalje čitamo pokazuju da on zapravo hoće da demontira samo warfare state (tj smanji drastično vojni budžet), ali istovremeno da dramatično poveća potrošnju na redistributivne programe. On kaže da će drastično skresati vojnu potrošnju, ukinuti cororate welfare i neke birokratske agencije, i da će te uštede koristiti da oporavi Medicare, Madicade i penzioni sistem!

Čudno, ali čovek bi pomislio da libertarijanski predsednik, kad drastično skreše državnu potrošnju u bilo kojoj oblasti, treba da smanji poreze narodu, a ne da zadrži postoječi nivo oporezivanja i samo prespe iste pare u druge propale državne programe koji su nepopravljivi i koji će u bliskoj budućnosti da fiskalno razore tu zemlju. On doduše napominje da je njegov "konačni cilj" sistem u kome će ljudi moći da biraju da li da plaćaju državno penziono i zdravstveno osiguranje ili da imaju samo privatno, ali je to čisto "ne lipši magarče do zelene trave": njegov neposredni politički cilj je da oporavi i "postavi na noge" postojeće sisteme dizajnirane od strane progresivaca od Njudila naovamo. On čak ni ne obećava da će išta preduzeti kao predsednik da reformiše te propale sisteme (osim ubacivanja stotina milijardi u iste). Ovo je potpuno nelogično i može se objasniti samo politikanstvom i odsustvom bilo kakve želje za reformama. Jer ako misliš da su redistributivni programi nesolidni, onda moraš početi da ih demontiraš što pre, a pod tranzicijom da ne podrazumevaš neodređeni vremenski period zadržavanja postojećeg sistema dok se navodno ne oporavi, nego zaista troškove tranzicije ka novom sistemu koji moraš lansirati ODMAH. Jer ako je te programe moguće fiksirati sa više para, čemu onda govor o privatizaciji? Ako nije moguće, zašto onda čekati Ad Kalendas Grekas sa reformom?

Ovo je vrlo razočaravajuće. Kakav je to "libertarijanac" koji misli da treba sačuvati državu blagostanja onakvu kakva jeste na neodređeno vreme? Kongresmen iz Viskonsina Paul Ryan ima plan za demontažu države blagostanja koji je deset puta radikalniji, iako je i on vrlo daleko od savršenog. Ryan naime predviđa uvođenje neke vrste blažeg čileanskog penzionog modela gde bi dve trećine doprinosa za socijalno osiguranje išlo u postojeći penzioni sistem, a trećina na lične štedne račune, kao i fazno ukidanje Medicarea i Medicaida koje bi započelo odmah. Ovaj plan su već prihvatili i Sara Pejlin i nekoliko drugih važnih republikanaca. Ja mislim da je Ryanov plan nedovoljan i parcijalan, posebno u domenu penzione reforme. Ali, i to je mnogo više od ovog što nudi Paul. Što bi iko ko veruje u klasični liberalizam glasao za Ron Paula kad on ne nudi nikakav ozbiljan program, već samo prazne priče bez ikakve supstance?