Pages

24 January 2009

Da li je recesija problem?

I kad ljudi kritikuju planove kejnzijanaca da povećanjem državne potrošnje izađu na kraj sa recesijom, oni nekako podrazumevaju da je recesija problem koji treba rešiti, samo što sumnjaju da je fiskalna ekspanzija države to spasonosno rešenje. Neki pribegavaju veri u čarobne moći monetarne politike (dovoljno kreditne inflacije sprečiće dalju deflaciju i kontrakciju), dok najmalodušniji kažu - ne može se ništa učiniti, mora se podneti recesija bez nekih političkih intervencija. Dignimo ruke i čekajmo da nepogoda prođe.

Međutim, ono što sve ove reakcije spaja jeste uverenje da je recesija problem; samo se ne slažu da li se i kako taj problem uopšte može rešiti. Ludvig von Mises ima drugačiji stav, i njime po mom sudu još jednom pokazuje zašto je reč o najvećem ekonomisti XX veka:

"It has been pointed out already in what respect we are free to call an improvement in the quality and an increase in the quantity of products economic progress. If we apply this yardstick to the various phases of the cyclical fluctuations of business, we must call the boom retrogression and the depression progress. The boom squanders through malinvestment scarce factors of production and reduces the stock available through overconsumption; its alleged blessings are paid for by impoverishment. The depression, on the other hand, is the way back to a state of affairs in which all factors of production are employed for the best possible satisfaction of the most urgent needs of the consumers." (Human Action)

Dakle, depresija nije "problem" koji čeka da bude "rešen", već rešenje problema. Ona je samo suočavanje s realnošću, likvidiranje neodrživih investicija stvorenih pogrešnim preusmeravanjem kapitala u kapitalno intenzivnije projekte putem veštačkog sniženja kamatnih stopa. Borba protiv recesije je zapravo borba protiv prirodnog procesa samo-korigovanja privrede. Država ne treba da interveniše tokom recesije, i to ne zato što "fiskalni stimulus ne funkcioniše", ili što je "monetarna politika neefikasna zbog zamke likvidnosti", već zato što je recesija/depresija u stvari pozitivna faza ekonomskog ozdravljenja, period eliminisanja loših investicija. Glupo je pokušavati da sprečiš ozdravljenje privrede.

David Prytchitko na blogu Austrian Economists duhovito komentariše:
"Eto zašto sam uvek bum nazivao "krizom" a recesiju "korekcijom". Naša kriza se dogodila tokom proteklih godina; a sadašnje stanje je borba protiv korekcije"

Putuj Evropo 3

Odmah pošto je Le Penu u Francuskoj potvrđena kazna za tvrdnju da nacizam u Francuskoj nije bio toliko nehuman, podignuta je optužnica protiv holandskog poslanika koji je snimio film uvredljiv za islam. Sud je, pogledajte ovaj cinizam, "uporedio težinu njegovih jednostranih generalizacija sa pravom na slobodu govora" i zaključio je to što je rekao u filmu toliko loše da sloboda govora nije dovoljna da ga zaštiti.

Ali čemu onda služi sloboda govora ako ne da nam omogući da kažemo baš to što je za druge neprihvatljivo? Ako sloboda govora važi samo dok govorimo ono što se sviđa režimu ili demokratskoj većini, onda ona nema nikakvog smisla. Cela poenta slobode govora je da ona važi bez obzira na sadržaj izrečenog i mišljenje većine o tome. Bez tog uslova ona striktno gledano ne postoji.

Ali holandskog poslanika mi nije žao, jer je isti prethodno izjavljivao da "Koran treba zabraniti isto kao što se zabranjuje Majn Kampf". Znači da ni on sam nije ljubitelj slobode govora, misli i štampe nego se, naprotiv, sa svojim tamničarima slaže u tome da stvari treba zabranjivati i ljude hapsiti zbog onoga što govore, pišu ili snimaju. Na principijlnom nivou su saglasni, jedino se ne slažu oko sadržaja koji treba zabranjivati.

Skeptici

Iako ima mnogo priče o povratku kejnzijanizma, mnogo američkih mainstream ekonomista su vrlo skeptični kako prema Obaminom stimulusu, tako i njegovim kejnzijanskim teorijskim osnovama. To je dovelo do toga da se nobelovac Krugman jako uzbudi zbog stanja ekonomske nauke u SAD koja ne uspeva da prepozna svu genijalnost kejnzijanizma kao rešenja problema recesije.

Evo provizornog spiska samo nekih od poznatijih skeptika među ekonomistima:

Robert Lucas, Chicago

Gary Backer, Chicago.

Robert Barro, Harvard

Eugene Fama, Chicago

Casey Muligan, Chicago

Greg Mankiw, Harvard.

Mario Rizzo, New York University

Alberto Alesina i Luigi Zingales, Chicago.

Donald Boudreaux, George Mason.

John Cochrane i Thomas Sargent, (Chicago i New York)

Arnold Kling, George Mason.

Iako bi se lista mogla proširiti mnogim ekonomistima koji ne predaju na fakultetima, vrlo je upadljivo da su glavni skeptici skoncentrisani na samo tri ili četiri univerziteta.

Videla žaba...

Zna li uopšte Vlada Srbije šta radi? Videvši da to rade neke druge zemlje, Cvetković je najavio paket pomoći privredi od 100 mlrd dinara da bi se prevazišla recesija.

Politike koje SAD i neke evropske zemlje sada sprovode su kejnzijanske, što znači da je njihova glavna ideja da se ekspanzivnom fiskalnom politikom podstakne tražnja. Ekspanzivna fiskalna politika je drugačije rečeno ulazak u budžetski deficit, odnosno zaduživanje ili odricanje od buduće potrošnje, u zamenu za sadašnju potrošnju. Bez obzira što to nije dobro trajno rešenje, to je ideja iza kejnzijanske politike. Zato što navodno ne može da se ublaži ekspanzivnom monetarnom politikom zbog lošeg funckionisanja kreditnog tržišta, recesija se ublažava ekspanzivnom fiskalnom politikom. Otuda stimulusi.

A Vlada Srbije potpuno promašuje temu i ne ulazi ni u kakav fiskalni deficit, jer je sama sebe prethodno ograničila sporazumom sa MMF-om, i umesto toga jednostavno odlučuje da deo budžeta preusmeri na pomoć privredi. Dakle nije u pitanju ekspanzivna fiskalna politika, nego prosto budžetska potrošnja na pomoć privredi zato što se misli da država može da pomogne privredi. Ako to tako može da funkcioniše, zašto i do sada nisu pomagali privredi, kreditirali, mešali se u posao banaka i određivali prioritete? Nije im bila potrebna recesija, mogli su jednostavno da svojim merama podstiču privredu da ostvaruje fenomenalan rast.

Da je Vlada sada rekla da će povećati potrošnju i deficit, to bi bilo razumljivo. Ne i ispravno, ali eto po kejnzijanskom receptu po ugledu na druge zemlje i u svrhu kratkoročnog ublažavanja recesije dok ne stigne račun. Ali oni ne rade to nego samo povećavaju državnu ulogu i čak vode obrnutu fiskalnu politiku. Ako ima neke fiskalne politike onda je to restriktivna, jer je deficit ograničen, a nagoveštava se i mogućnost podizanja PDV-a. Obe politike su pogrešne, kejnzijanska i ova Vlada Srbije, ali razlika između njih je što zapadne zemlje postupaju po makroekonmskom receptu iza kojeg barem stoji ideja fiskalne ekspanzije kako privremene reakcije na recesiju. A Vlada Srbije ne vodi fiskalnu politiku nego prosto preusmerava budžetska sredstva u dirigovanje privredom, misleći da će doneti bolje odluke nego banke i firme same. To nije čak ni kejnzijanizam.