Pages

11 March 2010

Privatizacija zemljišta

Podigla se prilična prašina oko vladine uredbe o konverziji prava korišćenja u pravo svojine nad zemljištem, uz naknadu. Ovde možete pročitati mišljenje Saveta za borbu protiv korupcije, a ovde odgovor Nebojše Janjića, pomoćnika ministra za prostorno planiranje.

Kratak uvod, za one koji ne razumeju o čemu se radi. Svo gradsko zemljište je (bilo) državno. Donošenjem novog Zakona o planiranju i izgradnji predviđeno je da se zemljište privatizuje suštinski na dva načina - uz naknadu i bez naknade. Bez naknade će zemljište ispod svojih kuća (stanova) dobiti sva fizička lica, kao i veliki deo pravnih lica. Naknadu za konverziju će platiti samo oni koji su firme stekli u postupku privatizacije, ili kroz stečaj. Sada je uredbom vlada definisala i način utvrđivanja te naknade, kao razliku između sadašnje "tržišne vrednosti zemljišta" i "revalorizovane ukupno plaćene cene kapitala, odnosno imovine".

To konkretno znači da, ako se proceni da zemljište vredi 3 miliona evra, a firma je plaćena 10 miliona, naknade neće biti. Ali, ako se proceni da zemljište vredi 10 miliona, a da je firma plaćena 3 miliona, naknada će iznositi 7 miliona. Naravno, moguće je naći brojne zamerke ovakvom modelu.

Prvo, kako će Poreska uprava da odredi "tržišnu vrednost zemljišta", kada tržište zemljišta kao takvo nije ni postojalo?

Drugo, zašto u obzir uzeti celu "plaćenu cenu kapitala", kad su pored prava korišćenja zemljišta kupljene i zgrade i mašine i brend i sve ostalo? Ako ja dobro shvatam primedbu Danila Šukovića, on misli da nikakvog odbitka ne bi bi ni trebalo da bude. Ja mislim da nekog odbitka svakako treba da bude, jer je deo plaćene cene upravo bilo i "pravo korišćenja zemljišta", pa ne bi bilo fer dva puta plaćati za istu stvar. Ali, kako od iznosa od recimo 5 miliona evra proceniti koliko je plaćeno za "pravo korišćenja zemljišta", a koliko za zgrada, a koliko za položaj na tržištu? To je praktično nemoguće i zato mi se čini da je ovde Šuković samo delimično u pravu. A, tu je bitna i sledeća primedba.

Treće - zašto uopšte praviti razliku između pravnih lica? Niko nikada nije ni kupio zemljište, već samo objekat na njemu (i pripadajuće pravo korišćenja zemljišta). Da li je objekat kupio od privatnog pravnog ili fizičkog lica, ili od države u postupku privatizacije, ne bi trebalo da bude bitno - zemljište je sve vreme bilo i ostalo državno. Dakle, ili treba svi da plate državi za zemljište, ili niko. Zašto bi posebno kažnjavali ljude koji su javno, na tenderu ili aukciji kupili preduzeće, a zemljište bi besplatno dobijali svi oni koji su zemljište "na korišćenje" dobijali potpuno besplatno od opštine ili ga ko zna kako pribavljali. Sad oni ispadoše bolji od ovih koji su firme kupili javno.

Četvrto, šta je uopšte "ukupno plaćena cena kapitala"? Jasno je o čemu se radi kada se govori o firmama koje su privatizovane po Zakonu o privatizaciji iz 2001, ali šta sa onim ranijim? Tu je bilo i besplatne podele akcija, pa onda "vlasničke transformacije kroz dokapitalizaciju", pa trgovanja preko berze, niko živi ne zna šta tu tačno znači fraza "plaćena cena kapitala".

Ali, dolazim do poente, uz sve ove probleme meni ipak nije jasno koji bi način privatizacije zemljišta bio bolji, a tehnički i politički izvodljiv. Dakle, ovo jeste loše, ali ne vidim bolji način. A loše je, jer je rađeno naopako - što su prvo privatizovane firme, pa tek onda zemljište. Da je sve išlo prirodno, da je zemljište prvo "poklonjeno" društvenim firmama, pa onda takve firme prodavane, ne bismo bili u problemu u kojem smo sada.

Postoje dva načelno možda bolja načina privatizacije (bez ulaženja u problem restitucije i gomile tehničkih detalja) - poklanjanje zemljišta svima i prodaja zemljišta svima. Da je vlada poklonila zemljište svima, ne bi je oprali ni Dunav ni Sava. To bi bila tema sledećeg Insajdera. A prodaja zemljišta svima nije dolazila u obzir iz čisto političkih razloga - kako ubediti birače da sada treba da plate za nešto za šta su sve vreme i mislili da je njihovo?

I tako smo došli do jedinog politički izvodljivog rešenja - uzmi samo od onih za koje narod misli da imaju. Na kraju će se ispostaviti da je u 99% slučajeva cena plaćena za firmu veća od vrednosti zemljišta i ti ljudi neće morati ništa da plate. U onih 1% slučajeva će morati nešto da plate (neki možda i mnogo para), ali nisam siguran da će tako prikupljene pare moći da opravdaju maltretiranje cele privrede, Poreske uprave, opštinskih administracija, a sutra verovatno i sudova. Loš kompromis, ali mogu da zamislim i mnogo gora rešenja. Sve u svemu, čini mi se da je ovo najmanje loše - barem će vlasnik objekta i vlasnik zemljišta da bude isto lice.