(Ne)održiv deficit

Marko je pre par dana pisao o fiskalnoj krizi i lepo je primetio da 6% budžetskog deficita, rastuće kamate i mali ekonomski rast teško da mogu da smanje javni dug sa 50% na propisanih 45% BDP. U suštini postoje tri načina da se javni dug smanji:

Prvi i očigledan način je da se budžet izbalansira, odnosno da se više ne zadužuje.

Drugi način je ekonomski rast. Ako je ekonomski rast veći od kamatne stope na dug onda će se dug smanjivati kao procenat BDP i budžetski deficit je onda održiv. Kada je stopa ekonomskog rasta niža od kamatne stope deficit će dodatno da povećava javni dug. Upravo zato je rast kamata problem jer stvara začarani krug. Viša kamata povećava dug. Veći dug povećava rizik od bankrota što onda dovodi do većih kamata. I tako u krug.

Teorija (Stanley Fischer) je ovde. Odlična simulacija je ovde. Simulaciju je uradio profesor Frederic Malhrebe. Treba vam Excel 2010 na windows platformi da bi simulacija radila. Menjajte stope rasta, kamatne stope i budžetski deficit da bi videli kako razne kombinacije utiču na javni dug. Videćete da je situacija koju je opisao Marko neodrživa.

Treći način je da država finansira budžetski deficit prodajom državne imovine.

Dakle, dok u teoriji postoje tri načina da se javni dug smanji, u Srbiji zbog relativno malog ekonomskog rasta ta trilema ne postoji. Jedini način da se javni dug smanji je da se prestane sa dodatnim zaduživanjem. Vlada može da bira, ili će da izbalasira budžet (smanji rashode, poveća prihode) ili da razliku finansira prodajom imovine. Dodatno zaduživanje nije samo u suprtonosti za Zakonom o budžetskom sistemu već i sa zdravom ekonomskom logikom.

Grčko javno mnjenje

O Nemcima. Toliko se vole, nema sumnje da se radi o optimalnom valutnom prostoru.

Dinar, a konvertibilan

Posle raspada Austrougarske carevine 1918. prestala je da važi i zajednička valuta, austrougarska kruna. Umesto štampaja novih novčanica elegantno rešenje je bilo da zemlje koje su do tada koristile istu valutu samo pečatiraju stare novčanice novim simbolima. Ovo je dovelo do konkurencije među novim krunama i ljudi su logično pokušavali da pečatiraju svoje novčanice u zemljama za koje su smatrali da će imati najjaču valutu. Najkredibilniji izbor je bila Kraljevina SHS koja je i prva odlučila da napusti krunu.

Ako vas zanima više detalja poslušajte Money Planet podcast. Autori tvrde da je to najsvežiji primer napuštanja zajedničke valute, naravno sve u svetlu mogućeg grčkog istupanja iz evra. Podcast im je inače dosta bolje pripremljen od recimo EconTalk koji je ponekad suvoparan. 

Pečatirana austrijska kruna (wikipedia)

Murray Rothbard o strategiji

Pre 20 godina:

Another alternative right-wing strategy is that commonly pursued by many libertarian or conservative think tanks: that of quiet persuasion, not in the groves of academe, but in Washington, D.C., in the corridors of power. This has been called the "Fabian" strategy, with think tanks issuing reports calling for a two percent cut in a tax here, or a tiny drop in a regulation there. The supporters of this strategy often point to the success of the Fabian Society, which, by its detailed empirical researches, gently pushed the British state into a gradual accretion of socialist power.

The flaw here, however, is that what works to increase state power does not work in reverse. For the Fabians were gently nudging the ruling elite precisely in the direction they wanted to travel anyway. Nudging the other way would go strongly against the state's grain, and the result is far more likely to be the state's co-opting and Fabianizing the think-tankers themselves rather than the other way around. This sort of strategy may, of course, be personally very pleasant for the think-tankers, and may be profitable in cushy jobs and contracts from the government. But that is precisely the problem.

And so the proper strategy for the right wing must be what we can call "right-wing populism": exciting, dynamic, tough, and confrontational, rousing, and inspiring not only the exploited masses, but the often shell-shocked right-wing intellectual cadre as well. And in this era where the intellectual and media elites are all establishment liberal-conservatives, all in a deep sense one variety or another of social democrat, all bitterly hostile to a genuine right, we need a dynamic, charismatic leader who has the ability to short-circuit the media elites, and to reach and rouse the masses directly. We need a leadership that can reach the masses and cut through the crippling and distorting hermeneutical fog spread by the media elites.