Pages

15 March 2010

Ideje i interesi 2

Čitam Slavišin tekst, pa rekoh da napišem i nešto što ja mislim na tu temu. Meni se čini da ideje i interesi ne mogu ni samostalno, ali ni zajedno da objasne porast državne intervencije u pretodnih stotinak godina.

Prvo, zašto ne mogu samostalno. Za veliku promenu državne politike je nužno da u novim idejama neko prepozna svoj interes. Komunizam i fašizam se nisu raširili u prvoj polovini dvadesetog veka samo zbog "snage ideja", već i zato što su određene grupe ljudi u sprovođenju tih ideja videle svoj lični interes i bile spremne da poginu za njega. Jeste, bilo je potrebno taj interes opravdati nekim višim razlozima, ali su i tada ljudi znali da "za ideale ginu budale". Sa druge strane, većini interesnih grupa je teško da nešto "proguraju" ako uopšte nemaju podršku intelektualne elite i građana. Meni je zato veoma bliska teorija Brusa Jendla o švercerima i vernicima - dok vernici traže promenu politike iz "idealističkih" razloga, dotle šverceri na tome profitiraju. U tom kontekstu, ideologe bi mogli da smatramo svojevrsnim vernicima koji političarima daju opravdanje za vođenje politike koja je u korist određene uske grupe ljudi.

Ali, čini mi se da porast državne intervencije u proteklih 100 godina ne može da se objasni samo idejama i interesima. Mislim da su bitne makar još tri stvari, koje su doprinele povećanom mešanju države.

Prva je širenje demokratije. Kao najočigledniji primer, navodim žene koje su se izborile za pravo glasa upravo u prvoj polovini dvadesetog veka u većini zapadnih zemalja. Elektorat se duplirao, to ne može da nema posledice na ishod. O tome je pisao Džon Lot pre desetak godina. Svako ko se bavi izborima će vam reći da su teme koje interesuju žene drugačije od tema koje zanimaju muškarce. Ako pretpostavimo, što meni deluje razumno, da su žene manje sklone riziku od muškaraca, onda širenje država blagostanja nakon što su žene dobile pravo glasa savršeno ima logike, a Lot je našao i neke empirijske dokaze. Ali, dodao bih, veća averzija prema riziku ne implicira samo veće rashode za penzije, zdravstvo, školstvo i nezaposlenost, već i strožiju regulaciju vezano za zaštitu životne sredine, ispravnost hrane i slično.

Druga velika promena u poslednjih sto godina je tehnologija (pogledajte, recimo ovaj tekst. Tehnologija je učinila mogućim ono što ranije nije bilo moguće - administriranje složenog poreskog sistema, na primer. Takođe, trošenje državnih para je postalo lakše pratiti. Samo zamislite nekoga ko 1850. godine želi da uvede državni penzijski sistem - ko su obveznici, gde žive, kako da im dostave pare, kako da naplate doprinose, sve potpuno nemoguće, ili prohibitivno skupo. Zato o tome nije niko ni razmišljao, a ne zato što nije bilo zainteresovanih ili zato što su ljudi tada takvu ideju smatrali moralno ili ekonomski pogrešnom.

Takođe, treba naglasiti i uticaj tehnologije na samo formulisanje ekonomske politike. Hajekov argument da donosioci odluka često ne znaju šta rade jer nemaju informacije je kroz novu tehnologiju izgubio svoju uverljivost, jer su protivnici mogli da kažu - "kako to misliš da je nešto neizračunljivo, pa imamo kompjutere", ili "kako to misliš da političari nemaju informacije sa terena, pa pozvaće telefonom ljude na terenu da ih pitaju". Naravno, Hajekova teza nije ni bila direktno vezana za tehnologiju, ali je njegovim protivnicima usled razvoja tehnologije bilo lakše da takve kritike odbace. Recimo, pogledajte tekst Oskara Langea "The Computer and the Market":

In my essay I refuted the Hayek—Robbins argument by showing how a market mechanism could be established in a socialist economy which would lead to the solution of the simultaneous equations by means of an empirical procedure of trial and error. Starting with an arbitrary set of prices, the price is raised whenever demand exceeds supply and lowered whenever the opposite is the case. Through such a process of tatonnements, first described by Walras, the final equilibrium prices are gradually reached. These are the prices satisfying the system of simultaneous equations. It was assumed without question that the tatonnement process in fact converges to the system of equilibrium prices.

Were I to rewrite my essay today my task would be much simpler. My answer to Hayek and Robbins would be: so what’s the trouble?

Let us put the simultaneous equations on an electronic computer and we shall obtain the solution in less than a second. The market process with its cumbersome tatonnements appears old-fashioned. Indeed, it may be considered as a computing device of the preelectronic age.


Treće, došlo je i do velikih demografskih promena, što je uticalo i na preovlađujuće ideje i na preovlađujuće interese. Na primer, ako postoje državni penzijski i zdravstveni sistem, starenje stanovništva će praktično po definiciji dovesti do porasta državnih rashoda za te stvari, a samim tim i do poreza iz kojih se sve to finansira.

Moja poenta je, u stvari, da nije ideja o povećavanju uloge države (i interesi koji iz toga proizlaze) "pala s Marsa" između dva svetska rata. Te ideje i interesi su oduvek bili tu, oduvek je bilo ljudi koji su verovali da svet nije pravedan i da država "tu mora nešto da uradi", kao što je oduvek bilo ljudi koji su želeli da se ogrebu o državu.

Ali, uslovi su se stekli tek pre stotinak godina, kada je, sa jedne strane, došlo do povećanja tražnje za državnom intervencijom, a sa druge strane do obaranja troškova državne intervencije. Ravnotežna količina je prosto morala da poraste.

Hajek i konkurencija

Ovo je po mom sudu jedan od najvažnijih ekonomskih tekstova 20-og veka. Objavljen je u knjizi "Individualizam i ekonomski poredak" 1948 godine. Ako postoji nešto što direktno podriva same temelje moderne mikroekonomske teorije, onda je to ovaj tekst. On kaže, dosta direktno i neuvijeno, da je teorija savršene koknurencije, osnova svih udžbeničih "objašnjenja" konkurencije, glupost. I naravno, iz istog razloga, ne postoji ni jedan tekst tog kalibra koji je temeljnije ignorisan i prećutkivan od strane mainstream ekonomista. Evo jednog citata koji će vam pokazati zašto:

It appears to be generally held that the so-called theory of "perfect competition" provides the appropriate model for judging the effectiveness of competition in real life and that, to the extent that real competition differs from that model, it is undesirable and even harmful. For this attitude there seems to me to exist very little justification. I shall attempt to show that what the theory of perfect competition discusses has little claim to be called "competition" at all, and that its conclusions are of little use as guides to policy.

The reason for this seems to me to be that this theory throughout assumes that state of affairs already to exist which, according to the truer view of the older theory, the process of competition tends to bring about (or to approximate) and that, if the state of affairs assumed by the theory of perfect competition ever existed, it would not only deprive of their scope all the activities which the verb "to compete" describes but would make them virtually impossible.


Posebno je zanimljijvo da uočimo da je Hajekov tekst frontalni napad na SVE pretpostavke teorije savršene konkurencije, dakle jednako pretpostavku savršenih informacija, velikog broja firmi, homogenih resursa i "slobodnog ulaska". Stoga njegova kritika važi podjednako za sve varijante ove teorije, uključujući i neke inovativne verzije poput takozvane teorije savršeno kontestabilnog tržišta koja se često reklamira kao velika inovacija, a u stvari pretpostavlja samo prepakivanje stare teorije kroz napuštanje jedne (veliki broj ponuđača) ali zadržavanje drugih, jednako neodrživih pretpostavki (savršene informacije i slobodan ulaz), i jednako podleže istom tipu prigovora kao i standardna teorija.

Ironično je da ekonomisti koji inače hvale Hajeka generalno, a posebno njegovu teoriju o decentralizovanom znanju, istovremeno odbacuju očiglednu primenu te teorije. Kad stignemo do objašnjenja konkurencije, odjednom umesto sveta nesavršenih ljudi, ograničenog znanja i proizvodnje koja zahteva resurse i vreme, ulazimo u Zemlju čuda, u kojoj su sve informacije svima dostupne (pa se stoga "asimetrične informacije" smatraju nekim teorijskim skandalom koji zahteva opravdanje), proizvodnja momentalna, resursi homogeni, fabrike niču u vakuumu (nulte "barijere ulasku") i proizvođač kao robot proizvodi identičnu stvar, i može da konkuriše samo povećanjem proizvodnje, ne snižavanjem cena i poboljšanjem kvaliteta (jer te procedure ruše temeljne postulate savršene konkurencije, zadati, "parametrarski" karakter cena i homogenost proizvoda).

Problem sa ovom teorijom je isti kao i sa marksizmom. Stalno nam se priča da je teorija jedna idealizacija, i da stvarnost nije ni blizu tako savršena kao teorija. Kad ne kažu "dole sa stvarnošću" (tj "živeo SSSR", odnosno "razbucajmo monopole poput Standard Oila i Microsofta iako snižavaju cene i poboljšavaju kvalitet) i marksisti i neoklasičari kažu da treba da budemo malo tolerantniji prema stvarnosti, jer je marksizam suviše dobar za palu ljudsku prirodu, a savršena konkurencija suviše idealna za pali, nesavršeni svet. No, potpuno obratno je tačno - stvarnost je u oba slučaja bolja od ideala. Realni komunizam je bio bolji od komunističkog ideala upravo zato što NIJE (do kraja) realizovao jednu apsurdnu ideju, kao što je i realno tržište efikasno upravo zato što NE FUNKCIONIŠE po principima "savršene konkurencije", tj što se ne svodi na svet kloniranih robota koji ne zarađuju, ne konkurišu, ne bore se, ne reklamiraju, ne stiču reputaciju, nego izjednačavaju granične troškove sa cenama van prostora i vremena.

Špekulacija kursom

Pojedine banke na dnevnom nivou špekulišu kursom i NBS treba to da sankcioniše, rekao je Goran Pitić, predsednik UO Sosijete ženeral banke.

Špekulacija, naravno, ne treba da se sankcioniše. Kao što Aleksandar izjavljuje u istoj vesti, to je normalna tržišna aktivnost. Načelno je špekulacija veoma korisna, jer izjednačava cenu tokom vremena. Špekulator kupuje kad je jeftino i tako utiče na podizanje te niske cene, a prodaje kad je skupo i kad je nestašica, i tako sam obara tu visoku cenu i smanjuje nestašicu.

Bankarska špekulacija nije različita, osim što je jako kratkoročna pa se ovaj efekat ne vidi kao kod recimo godišnje spekulacije pšenicom. Ali sporna stvar je što ovde cena ne raste ili opada spontano, dejstvom tržišnih sila, pa da špekulatori nešto tu predviđaju i na osnovu toga odlučuju da kupe ili prodaju. Ne, cena se menja intervencijom Narodne banke Srbije. Samo NBS odlučuje kada i za koliko će promeniti kurs dinara. A iz toga sledi jedna važna stvar: odluke o špekulaciji ne donose se u istraživačkim odeljenjima poslovnih banaka, nego za stolom u Que Pasi (kafić blizu NBS, gde se sreću narodni i poslovni bankari.) Zato pojedine banke špekulišu, a neke druge nemaju tu mogućnost -- ustvari samo nemaju informaciju.

Rešenje nije sankcionisanje špekulacije, kao što nije ni zatvaranje Que Pase. Rešenje je jedino prestanak ovakvih intervencija NBS. Ili pustiti dinar da stvarno pliva, ili uvesti pravi fiksni kurs vezan za evro.