Pages

04 February 2008

Pošto sujeta?

Evo pristojnog načina na koji bi država mogla da skuplja novac. U Emiratima se organizuju aukcije na kojima se prodaju registarske tablice. Do sada je prikupljeno 56 miliona dolara ovim putem a po svoj prilici broj 1 će biti prodat za 20 miliona.

Možda bi MUP mogao da organizuje nešto slično pošto ionako planiraju uvođenje novih tablica. Verovatno neće sakupiti milione dolara ali će uplate biti dobrovoljne jer sujeta košta. Jedini problem je sujeta politčara koji bi ostali bez najboljih tablica.

Fudbalska ili neka druga mafija

Insajder je taman bio na dobrom putu da otkrije manipulacije u Fudbalskom savezu Srbije, kad eto sad ponovo priča o potpuno dobrovoljnim transakcijama na obostranu korist i u tome traži neki kriminal:

Osim zvaničnih i licenciranih fudbalskih menadžera, u posao kupoprodaje fudbalera u Srbiji, još od druge polovine devedesetih, uključile su se brojne kriminalne grupe, kako bi, u unosnom poslu, oprale velike iznose novca.
Oni, najčešće, izaberu nekog fudbalera, ponude mu mesečno finansiranje koje je mnogo veće nego što može da mu plati klub, obezbede fudbaleru dobar auto, ponude mu zaštitu, ali i nezaboravan provod.

Ako igrač na to pristane, po privatnom ugovoru postaje njihovo vlasništvo. Posle prodaje igrača u inostranstvu, od transfera kriminalci uzmu desetine puta više nego što su u nekoliko godina uložili.

U čemu je problem? Što su zaradili desetine puta više nego što su uložili? To je normalno, jer mnogo fudbalera i propadne. A nije ni bitno koliko su zaradili, jer je transakcija između igrača i finansijera potpuno dobrovoljna, na obostrano zadovoljstvo. Ako je to kriminal, ko je žrtva?
Dodatna konfuzija se unosi što finansijeri "peru novac koji su zaradili novac prodajom droge" ili ko zna čime. Ali onda problem nije fudbalska mafija, nego trgovina drogom.

Ili im je samo žao što se i država nije ugradila. Ali zašto -- da bi te pare dala Fudbalskom savezu Srbije? Ili Milošu Pavloviću?

I, šta sad?

Sinoć smo, posle proglašenja Tadićeve pobede, mogli da čujemo nekoliko stavova na temu "kako preokrenuti rast Radikala" (Dušan Pavlović na RTS-u, Čedimir Čupić na B92, slična priča na Studiju B), a svi su nekako išli u istom smeru - potrebna je veća redistribucija, od tranzicionih dobitnika ka tranzicionim gubitnicima.

Ja sam već izneo neku skepsu da rezultati izbora uopšte zavise od ekonomije (ovde), ali je naravno moguće da se nešto ponovo promenilo. Ne isključujem mogućnost da "gubitnici tranzicije" zaista glasaju za Nikolića, samo je malo dovodim u sumnju. U nastavku, pretpostavljam da je to tačno, ali opet ostaje nekoliko stvari nejasno.

Prvo, ko su tačno ti gubitnici tranzicije? Ima ih svakako raznih. Recimo, ima švercera nafte, koji više ne mogu to da rade. Ima i dilera deviza. Jeste, neki su otvorili menjačnice, rade legalno, ali nije to to, manja je zarada. Takođe, ima onih koji su izgubili posao na kojem nisu primili platu od 97. Na kraju, ima onih koji su imali relativno dobar posao u propaloj firmi, primali platu, a firma onda ugašena (recimo, moja keva). Da li svi ovi tranzicioni gubitnici imaju moralno pravo na neku nadoknadu? Po meni, odgovor je jasan - ne. Da pojednostavim - ko je u Srbiji najveći gubitnik tranzicije? Verovatno Slobodan Milošević i njegova porodica. Neki gubitnici tranzicije su sasvim opravdano gubitnici i to tako treba i da ostane.

Drugo, da li su "siromašni" i "gubitnici tranzicije" ista stvar? Po meni, ne. Neki gubitnici su i dalje relativno bogati. Neki siromašni su bili siromašni i ranije. Konkretno pitanje - da li su penzioneri gubitnici tranzicije ili ne? Ako na to pitanje ne postoji jasan i nedvosmislen odgovor, onda je cela priča šuplja. Konkretno, moja baba kaže da joj je danas bolje, iako je glasala za Miloševića sve do 2000.

Treće i veoma bitno - za Radikale izgleda da glasaju siromašni i manje obrazovani. Ali, da li je to zato što su siromašni (pa će ekonomski rast i redistribucija da ih natera da promene stav), ili je to zato što su neobrazovani? Ako je neobrazovanost u pitanju, onda veća redistribucija neće pomoći.

Četvrto, pitanje ne svodi na - "koliko si spreman da podmitiš siromašne da ne glasaju za Radikale". Naravno, nijedan zastupnik ideje socijalne pravde neće to tako formulisati, ali se pitanje svodi na to. Da li želimo državu i političare, koji razmišljaju na taj način? A, kada političari počnu da razmišljaju na taj način (čitaj NIP), isti ti koji su ih savetovali da to rade, onda se pobune protiv "kupovanja glasova".

Peto, šta ako se uopšte ne radi o siromaštvu i ekonomiji? Šta ako birači glasaju za SRS pre svega zbog međunarodne politike, Kosova i korupcije? Šta ako dominantan mehanizam nije "bilo mi je bolje ranije, pa glasam za Tomu, ali ako dobijem neke pare, onda ću da glasam za Tadića", nego "ja sam neobrazovan, nemam pojma ni šta je EU, ni NATO, ni Haški tribunal, ni zašto bi mi sa njima sarađivali kad su nas oni bombardovali, a sada žele da nam otmu Kosovo, a Toma to neće da im dozvoli, neće da kleči i da im se izvinjava, a uz sve to pohapsiće sve ove lopuže"? Kako će tu redistribucija da pomogne?

Šesto, Srbija već redistribuira ogromne pare. Samo iz budžeta (stavke 1.7 i 1.8 na 2. strani) se godišnje daje oko 3 milijarde evra za subvencije PIO fondovima, Fondu za zdravstveno osiguranje i za socijalnu zaštitu. To se daje pored 1 milijarde redovnog budžeta Fonda ZZO i pored 2 milijarde redovnih prihoda Fonda PIO. Ukupno, to je preko 6 milijardi evra čiste redistribucije. Jednostavno, ne vidim koliko bi to moglo da se dalje povećava.