Pages

03 October 2008

Uzrozi finansijske krize

Pošto sve više stvari izlazi na površinu, da sumiramo kako to izgleda sada. Već smo pominjali politiku lakog novca Feda kao jedan od generalnih uzroka krize, ali on bledi u poređenju sa državnim regulacijama koje su mnogo neposrednije iskrivljavale signale i podsticaje igrača na finansijskim tržištima.

Kao prvo, to je ekscesna kupovina hipoteka od strane kvazidržavnih kompanija Fannie Mae i Freddie Mac, u cilju podsticanja vlasništva nad nekretninama. Ove dve kompanije su imale u vlasništvu više od polovine svih hipoteka, a poslovale su sa svešću da iza njih stoji država, jer na kraju krajeva njihova funkcija nije strogo profitna već socijalno odgovorna. To je sistematski podsticalo preuzimanje većeg rizika.

Drugo, to je primoravanje banaka da kredite daju i onima sa slabijom kreditnom sposobnošću u okviru političke kampanje lakih stambenih kredita. Ispostavilo se da je ono što su političari hvalili kao "affordable housing" preko noći postalo subprime krediti.

Treće je takozvano mark-to-market računovodstvo uvedeno 1990-ih, koje pogoršalo krizu u smislu izazivanja lančanih bankrotstava. Ovo nismo do sada pominjali, ali radi se o regulaciji koja zahteva da se u bilansima stanja finansijska aktiva vodi po cenama koje trenutno važe na tržištu, umesto po istorijskim cenama. Ovo je kod hipoteka važno, jer ako banka ima u vlasništvu hipoteku koju hoće da zadrži i naplaćuje jer od nje očekuje redovan prihod, po ovoj regulaciji u bilansu ipak mora da je prikaže po vrednostima po kojoj je ista ta hipoteka prodata negde drugde. To u normalnoj situaciji nije problem i čak izgleda kao dobra ideja, ali kada dođe do ovakve krize i vrednosti hipoteka na tržišnu padnu, onda i banke koje su relativno zdrave, po ovakvom bilansu postaju nesolventne jer hipoteke koje drže moraju da prikažu po drastično potcenjenim vrednostima. Više o tome ovde ili ovde.

Prethodne tri su državne regulacije. Kao četvrto možemo dodati greške koje je načinio privatni sektor. Prvo treba reći da ne treba mešati greške privatnog sektora sa tržišnom greškom. Niko nikada nije tvrdio da je privatni sektor nepogrešiv. Naprotiv, proces tržišta je proces kreativne destrukcije. Oni koji greše nestaju sa scene, a iz njihovih grešaka uče novi i bolji igrači. Firme za procenu rizika su pogrešile jer su hartije sa garancijom Freddie i Fannie rangirale kao A klasu, a investicioni fondovi su pogrešili jer su ovim firmama verovali. Ali kada investicioni fond propadne, trošak snose oni koji su tamo ulagali. To je njihov izbor. Na dugi rok je ulaganje u akcije isplativije nego ulaganje u državne obveznice ili štednju, čak iako se oduzme procenjena razlika u riziku. Ekonomisti iz toga čak zaključivali da je ulaganje u štednju ili obveznice neracionalno. Ali rizik ponekad dođe na naplatu i da za pravo konzervativnim štedišama koji su možda decenijama pre toga imali manje prinose. To nije greška tržišta, to su greške pojedinačnih igrača, a sistem nagrade i kazne funkcioniše savršeno. Kao što donosi profit, rizik donosi i gubitak. Na žalost, odobrovanjem bailout plana, država neće dozvoliti ni da ovaj mehanizam rizika, profita i gubitka normalno funkcioniše. Umesto da pusti da oni koji su rizikovali i profitirali sada svoje greške plate, država će ih parama poreskih obveznika izvući. Kada se sledeći put dogodi isto, nemojte kriviti one koje su rizikovali, nego one koje su ih prethodnog puta spasli posledica.

McCain v Obama u svetu

Ako McCain pobedi, prvo bi trebalo da poseti Makedoniju -- to je za sada jedina zemlja gde bi većina glasala za McCaina. Većina, to jest, među posetiocima Economistovog sajta. Evo cele mape.

U Srbiji vodi Obama sa 90:10%.

Ko će dobiti Nobela

Ovde su navedeni glavni kandidati.

Navijam za Demsetza i Alchiana

Money for nothing

Mislim da je Ivan ranije pominjao "Money for Nothing" teoriju ekonomske regulacije čiji je najveći zastupnik Fred McChasney, čovek koji je napisao knjigu Money for Nothing: Politicians, Rent Extraction and Political Extortion.

Za razliku od klasične public choice priče u kojoj lobisti plaćaju političarima da im nešto pomognu (dobiju na tenderu, uvedu carine, smanje poreze, relaksiraju propise o zaštiti životne sredine), McChasney priča potpuno obrnutu priču, u kojoj političari iznuđuju pare od lobista kako NE BI neko drugi dobio na tenderu, kako ne bi smanjili carine, odnosno povećali poreze ili pooštrili propise vezane za zaštitu životne sredine.

Meni je ova priča zanimljiva, mada verujem da u praksi postoje oba modela, odnosno i prodavci i kupci se "nude" jedni drugima. Evo kako to pitanje vidi sjajni Marko Somborac.