Pages

24 February 2009

Politika i jezik

Ko kontroliše jezik, kontroliše i misli. Tako su nas u Srbiji naveli da firme kojima upravlja država (ustvari samo vlada) zovemo "javna preduzeća". U svetu se javnim (public) zovu preduzeća koja su u privatnoj svojini, ali kojima se otvoreno trguje na berzi i javna su zato što svako može da kupi deonicu u njima. Ono što u Srbiji sada zovemo "javna preduzeća" bi morali u najmanju ruku zvati "državnim", mada bi, da bi jezik još bliže oslikavao stvarnost, ispravniji bili termini "vladina" ili "politička" ili "stranačka" preduzeća.

Ovih dana, prateći diskusiju oko Obaminog stimulus zakona potpuno me zbunjuje terminologija koja je potekla od administracije ali koju su nažalost novinari i javnost lako prihvatili. Smanjenja poreza i poreske olakšice se u ovom zakonu rutinski nazivaju troškom. Pogledajte ovde jednu listu poreskih olakšica iz zakona i na kraju svakog odeljka videćete "trošak ovog predloga je toliko i toliko". Za koga je to trošak? Definitivno ne za građane, a nije čak ni za državu jer taj novac uopšte nije u budžetu nego se jedino radi o neostvarenom prihodu za budući budžet.

Ali političari gledaju to sa svoje strane, manji budžet je za njih oportuninteni trošak i tako, možda nenamerno i formulišu. A mediji onda naivno prihvataju istu retoriku i plasiraju je dalje u javnost. Pogledajte ovaj nonsens iz Guardiana (kurziv je moj): "Od $787 mlrd., 33% će biti potrošeno na smanjenja poreza." Kako je moguće potrošiti na smanjenje poreza?

Kome verovati?

Pressu, Pravdi ili Kuriru?

Meni je samo zanimljivo to da se sada pokušava pitanje "Kome je palo na pamet da plati milion dolara?" zameniti pitanjem "Ko je izdao državnu tajnu?"