Pitao sam Boška da li mogu da stavim tekst na net, rekao je da može, pa evo ga ovde (tekst nije previše dugačak, ali je ipak suviše dugačak da ga celog ovde kopiram). Iz teksta, a vezano za ekonomsku politku u Srbiji:
Pitao sam Boška da li mogu da stavim tekst na net, rekao je da može, pa evo ga ovde (tekst nije previše dugačak, ali je ipak suviše dugačak da ga celog ovde kopiram). Iz teksta, a vezano za ekonomsku politku u Srbiji:
Posle skoro dve godine povlačenja po nižim sudovima, došlo je vreme da se i trust mudraca zvani Vrhovni sud SAD oglasi o ustavnosti zakona o zdravstvenom osiguranju, donetog 2010 godine, popularno zvanog Obamacare. Ovaj zakon znatno povećava ulogu federalne vlade u zdravstvenom osiguranju, i što je poseban predmet spora, uvodi obavezu da svako mora da ima zdravstveno osiguranje, ili plati kaznu višestruko veću od polise osiguranja, dok bi za one koji ne mogu da plate bio kreiran dodatni vladin fond.
Ova ideja obaveznog zdravstveog osiguranja je prvi put dizajnirana od strane konzervativne Heritage fondacije 1994 i u to vreme su je republikanci, uključujući i Newt Gingricha široko reklamirali kao alternativu nepopularnom Hillary careu. U međuvremenu je isti sistem uveo Masačusets 2006 pod guvernerom Romnijem (da, tim Romnijem). Međutim, kad su demokrati 2009 izašli sa tom idejom, republikanci su odjednom to proglasili za vrhunac etatizma i atak na lične slobode (što i jeste, samo su se malo kasno setili).
Problem sa tim individualnim mandatom je što je direktno protivustavan. Naravno, to samo po sebi ne znači ništa, pošto je ionako 90% stvari koje američka federalna vlada radi direktno protivustavno. Problem je što je Obamina administracija napravila grešku u koracima kad je dala argument na čemu se temelji ustavnost zakona. Teorijski, oni su mogli da se pozovu na pravo federalne vlade da razrezuje poreze, i da kažu da bi taksa na neposedovanje zdravstvenog osiguranja bila vrsta poreza. Sa ustavne tačke to ne bi bilo sporno, ali je problem što je Obama obećao u kampanji da neće povećavati poreze, te su demokrati očajnički pokušavali da izbegnu ovo rešenje.
Stoga su izabrali drugo, hazardnije. Pozvali su se na tzv Commerce clause iz Ustava koja federalnoj vladi daje pravo da "reguliše trgovinu između država i sa indijanskim plemenima". Izvorni smisao ove klauzule je bio vrlo uzak: da federalna vlada ima pravo da ukine carine i druge trgovinske barijere koje jedna država uvede drugoj, drugim rečima da bude garantor zone slobodne trgovine, i ništa više.
Do Njudila je ova klauzula bila relativno malo korišćena, ali pošto je Vrhovni sud kapitulirao pred Ruzveltovim pretnjama čitava serija direktno protivustavnih mera Njudila je aminovana na osnovu "prava" prosteklih iz Commerce clause, koju je Vrhovni sud počeo da tumači vrlo široko. Vrhunac je bila odluka Wickard v Filburn iz 1942 u kojoj je farmer Roscoe Filburn bio osuđen jer je uzgajao kukuruz za ishranu sopstvene stoke, ne poštujući ograničenja koja mu je postavio federalni zakon u cilju smanjenja prooizvodnje i povećanja cena. Vrhovni sud je rekao da vlada ima pravo da Filburnu zabrani gajenje kukuruza na osnovu "Commerce clause", pošto njegovo ponašanje ima značajan uticaj na trgovinu između država. Pošto sve može imati uticaj na trgovinu između država, Wickard vs Filburn je praktično značio davanje apsolutnih i neograničenih moći federalnoj vladi da reguliše svaki aspekt ekonomskog života. Od tada vlada može da uvede bilo kakvu regulativu čega god hoće u bilo kojoj državi - samo treba da se pozove na Commerce clause i Vrhovni sud će to poslušno da aminuje.
Ovaj "ustavni" standard "značajnog uticaja na trgovinu" je bio korišćen pri obrazlaganju Obamacarea: sadašnji sistem stvara značajane negativne efekte u međudržavnoj trgovini te vlada ima pravo da ga reguliše uključujući i mandat.
Ali, problem je što Obamin individualni mandat ide dalje čak i od Wickard v Filburn jurisprudencije. Obamacare ne samo da preuzima pravo da reguliše i zabranjuje sve, nego i da pozitivno naređuje ljudima šta moraju da rade - da kupe određeni proizvod, i to ne bilo kakav nego sa tačno doređenim karakteristikama - i to od privatne firme! To je zaista bez presedana: do sada je federalna vlada samo mogla da ti zabrani da radiš bilo šta što se njoj ne sviđa. Sada će moći i da ti naredi da radiš ono što joj se sviđa.
Da li ovo znači da su stvari otišle predaleko i da će Vrhovni sud da proglasi mandat protivustavnim? Ni najmanje! Četvoro konzervativnih sudija će glasati za, četvoro liberalnih protiv a Kenedi je nepredvidiv, mada sve više naznaka ima da li mogao da glasa za. Ja prognoziram da će mandat proći, a Intrade se slaže sa tim, dajući samo 39% šanse da će mandat biti oboren.
Ako se to zaista desi, to će biti vrlo zgodna ilustracija koliko je car go. U Americi od 1937 godine praktično vlada bezakonje u kome federalna vlada radi šta hoće, a Vrhovni sud to aminuje. Od 1942 do 1995 ni jedan federalni zakon nije proglašen protivustavnim! Ali je zato Vrhovni sud arbitrairao u svemu i svačemu na nivou država: od molitve u školama, abortusa, segregacije i desegregacije, korišćenja opijata, oružja i gomile drugih stvari. On je bio samo jedan od instrumenata političke centralizacije. Ovakvom odlukom u pogledu Obamacare ta bi realnost samo postala bolno očigledna. I pobožna očekivanja levih libertarijanaca da će se Vrhovni sud preobratiti u skup Platonovih Filozofa Kraljeva koji su čitali Hajeka i koji će da nadjačaju stoku u Kongresu i stoku koja ove bira, bi bila najokrutnije ismejana. Ako išta pozitivno izađe iz gužve oko Obamacare onda je to spoznaja da je bilo kakva nada u reformu odozgo iluzorna.
"Na udaru tih evrofanatika i evroentuzijasta su srpski jezik, pismo, srpski pisci, srpska crkva. Na udaru je i naša srpska istorija koju po njima treba revidirati ili ispočetka pisati", rekao je Koštunica na promociji svoje knjige "Zašto Srbija, a ne Evropska unija".uz guslarsko sasluženje Matije Bećkovića i Siniše Kovačevića, Sinanpaše pokajnika.
Da je NBS branila kurs na 105, on bi ostao toliki. Ne znam koji će im sada biti izgovor što je inflacija veća od planirane. Prenos rasta kursa na cene je direktan, za to ne treba biti pametan, što znači da morate braniti kurs.
Ta pojava prelivanja kursa na cene još jednom pokazuje apsrud izbora Srbije da ima plivajući kurs. Svrha plivajućeg kursa je upravo da amortizuje uticaj spoljne valute na cene. U normalnoj situaciji, u zemlji u kojoj je domaća a ne strana valuta merilo vrednosti, kretanje kursa i kretanje cena su alternative. Ako se recimo priliv deviza poveća, onda ojača domaća valuta, umesto da vam zbog priliva novca porastu cene. Ako dođe do odliva deviza, domaća valuta slabi, umesto da imate deflaciju domaćih cena. To je svrha plivajućeg kursa.
Ako vam ovo izgleda čudno, to je zato što taj mehanizam u Srbiji uopšte nije na delu. Naprotiv, ako dinar oslabi u odnosu na evro, onda to samo po sebi bude glavni faktor porasta cena. Kurs se u Srbiji preliva na cene, zato što glavno merilo vrednosti nije dinar nego evro.
U takvoj situaciji režim plivajućeg kursa je samoporažavajući. Mehanizam koji bi trebalo da bude njegova glavna prednost uopšte ne funkcioniše.
23 marta u Begoradu će kako sada stvari stoje biti rehabilitovani Draža Mihailović i Milovan Đilas. Druga Srbija je već u potpunom delirijumu zbog rehabilitacije "ratnog zločinca" Draže, i to, o blasfmije, istog dana kad i Đida.
U stvari, ako je iko u ovom dvojcu sa "civilizacijskog" stanovišta sporan onda je to Đilas, a ne Mihailović. Mihailović je osuđen na smrt na montiranom staljinističkom procesu 1946 godina kao politički protivnik komunista. I to je sve. Zajedno sa njim, osuđen je u odsustvu recimo i Slobodan Jovanović na višegodišnju robiju i gubitak svih građanskih prava (kao i Draža, za "ratne zločine" i "saradnju sa okupatorom" koju je vršio pravo iz Londona). Pre neku godinu Jovanović je svečano, uz famfare rehabilitovan. Za one koji su zaboravili istoriju, Slobodan Jovanović je dobar deo rata bio predsednik jugoslovenske vlade u Londonu, a Draža Mihailović Ministar Vojni iste te vlade! Jovanović je takođe nosio funkciju i Dražinog zamenika, tj viceministra Vojske sve vreme rata. Tu je sad kvadratura kruga za drugorsrbijance - kako rehabilitovati Slobodana (jer protivljenje tome bi ih učinilo smešnim) a istovremeno nastaviti da nazivaju Dražu "ratnim zločincem". Ovo je posebno smehotresno kad uzmemo u obzir koliki su fanovi ideje "komandne odgovornosti" drugorsbijanski drugovi i drugarice: ako je opravdano suditi Miloševiću, Karadžiću ili Šešelju u Hagu, jednako kao i Pavkoviću i Mladiću, kako to da Slobodan Jovanović nije odgovoran po istoj logici za Dražine "zločine" na terenu, pošto mu je bio neposredni politički nadređeni? Ali, ne dajmo logici da se ispreči našoj "antifašističkoj" revnosti.
Što se tiče Đilasa, tu je situacija komplikovanija. On jeste bio drugi čovek komunističke partije i odgovoran je za mnoge zločine uključujući "leva skretanja" u Hercegovini i "pasja groblja" u Crnoj Gori. Istovremeno, Đilas je posle rata okrenuo ćurak naopako i napisao knjigu "Nova Klasa" zbog koje će biti osuđen na zatvor i izbrisan iz istorije. Knjiga je štampana na Zapadu i postala bestseler. Razlog je jednostavan - u njoj Đilas pokazuje kako je komunizam samo još jedno novo klasno društvo u kome je ekonomska opresija zamenjena političkom diktaturom, i kao takva gora od sistema koji je zamenila. On je bio prvi komunistički disident u celoj istočnoj Evropi, koji je još 1956 odbacio komunizam in toto, za razliku od praksisovaca i ostalih koji su stalno napadali Tita da nije dovoljno crven.
Dobrodošla rehabilitacija Đilasa kao antikomunističkog disidenta, žrtve Titovog režima i prvog čoveka levice u svetu koji je rekao sve o komunizmu - i to u vreme dok je recimo Sartr po sopstvenom priznanju lagao o Staljinim zločinima da ne bi demoralizovao komuniste u Francuskoj - ne sme se mešati sa rehabilitacijom Đilasa kao komunističkog funkcionera. I treba stalno naglašavati zašto je on bio osuđen i zašto je sada rehabilitovan, i da to ne rehabilituje njegovu komunističku prošlost, niti zločine za koje je kao drugi čovek partije odgovoran.
Sa tom ogradom u vidu, 23 mart bi trebalo da bude značajan i simboličan datum u raskidu sa komunističkom prošlošću u Srbiji.
Koalicija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina zatražila je u utorak da se izmenama Krivičnog zakonika paljenje vojvođanske zastave kvalifikuje kao krivično delo.
Zastava koja je spaljena NIJE vojvođanska, već je zastava onoga ko ju je spalio. Dakle, neko je kupio parče platna na kojem su neke boje i neki simboli, a onda je spalio to parče SVOJE tkanine, to snimio i stavio na Youtube. I sada treba zbog uništavanja svoje lične imovine da leži robiju?
Pored finih libertarijanaca, New York Timesa, New Yorkera, Salona, Media Matters sada su u pomoć Edvardu Craneu i "catoidima" pritekli i "okupatori": pre neki dan Ocuppy Wall street je organizovao demonstracije podrške Catou ipsred sedišta Koch fondacije! Očekujem da se u sledećem koraku ovim povodom oglase Noam Čomski i Majkl Mur.
Kad već govorimo o neoliberalima, evo "taze" vesti: jedan od glavnih slovenačkih zagovornika liberalizma Rado Pezdir, profesor ekonomije i uticajan čovek u vodećoj slovenačkoj liberalnoj stranci (deo vladajuće koalicije), u otvorenom je ratu sa političko-kriminalnim podzemljem proisteklim iz starog komunističkog režima (Kučanova struja DBa, kako kažu neki "poznavaoci prilika" s kojima sam pričao). Do te mere, da mu je određeno policijsko obebeđenje. Više detalja ovde.
Evo zaključka analize iz linkovanog teksta:
Ulaskom ekipe slovenačkih klasičnih liberala sa Građanske liste Gregora Viranta u novu slovenačku vladu, korumpirani paradržavni slovenački sistem je konačno naišao na tvrd orah. Taj sistem je dugo bio hvaljen u regionu kao uzor uspešne tranzicije, bez "neoliberalne šok terapije" i uživao je teorijsko pokriće mencingerovske neokenzijanske (tačnije, neokardeljevske) ekonomske škole mišljenja, koja podrazumeva veoma velik uticaj države na ekonomiju. Taj neokejnzijanski sitem je i stvorio ekonomsko-političke uslove za cvetanje korupcije u jednom potpuno paralelnom i neformalnom sistemu političkih veza i vezica, a kome je sada, nadamo se i verujemo u to, konačno odzvonilo.
Ja nisam mogao da dolazim ali sam hteo da napišem tekst, dok onda na polovini nisam shvatio da bi bilo kakvu raspravu o neoliberalizmu trebalo da organizuje društvo lingvista, ne ekonomista. Sada kad je organizator poslao prijavljene tekstove vidim da u toj stvari imam istomišljenike.
Piše Miroslav Prokopijević:
Boško Mijatović kaže slično:
"Da iznesem svoje mišljenje o temi skupa: neoliberalizam ne postoji. Radi se o pojmu, odnosno etiketi, koju su smislili protivnici liberalizma... Radi se, jednostavno, o ideološkoj uvredi, a ja se slažem sa Mariom Vargasom Ljosom da je u pitanju “čista besmislica”. I danas, kao i u poslednja tri veka, postoje samo liberali i liberalizam, bez suvišnog prefiksa neo. Unutar liberalizma postoje i razlike: jedni su libertarijanci, drugi liberali u američkom smislu, treći u evropskom, ali niko sebe ne smatra i ne zove neoliberalom – ni Fridman, ni Hajek... pa ni moja malenkost."
A evo i iz mog nezavršenog i neposlatog teksta:
Razgovor sa šokiranom novinarkom koja ne može da veruje svojim ušima da je zlatni standard bolji od "PhD standarda", da Grant nije prestravljen od deflacije, da ne veruje da je skok cena akcija na berzi jednako prosperitet, da misli da je jedini efekat Fedovog "kvantitativnog popuštanja" falsifikovanje tržišnih signala i sprečavanje neophodne likvidacije pogrešnih investicija, te da stoga nema šta lepo da kaže o drugu komesaru Bernankeu.
Zanimljivo je međutim ovo:
U gotovo svim novinama i na brojnim plakatima može se videti slogan "Više odmora = manje radnih mesta“.
Svojevremeno je Francuska ograničila maksimalnu radnu nedelju na 35 sati, sa sličnim obrazloženjem ali suprotnim zaključkom. Skraćenje radne nedelje je bila mera borbe protiv nezaposlenosti, jer je ideja bila da bi se sa manje radnih časova isti obim posla morao raspodeliti između većeg broja zaposlenih. Plan se nije ostvario i nezaposlenost se posle skraćenja radne nedelje još i povećala.
Francuzi su upali u jednu od klasičnih ekonomskih zabluda, u statičko viđenje ekonomije kao fiksne sume koja se raspodeljuje. U takvom viđenju i broj radnih mesta je zadat, pa se onda samo raspodeljuje na manji ili veći broj ljudi.
U stvarnosti je ekonomija drugačija, ona nije postojeća suma nego proces stvaranja. Ako regulacijom radnih sati tržištu rada oduzimete fleksibilnost, onda taj proces kvarite i ukupan proizvod, kao i broj stvorenih radnih mesta biće manji.
Iz nekog razloga Francuzi to nisu shvatili, Švajcarci jesu.
Već smo pisali o negativnoj korelaciji prirodnih bogatstava i političkih sloboda. Sada Thomas Friedman piše o novoj studiji OECD koja pokazuje negativnu korelaciju između priodnih bogatstava i kvaliteta obrazovanja.
Kategorija: Resursi
U centru za kulturnu dekontaminaciju 16 marta. Biće nekoliko učesnika ali vam posebno skrećem pažnju na izlaganje poznatog hrvatskog libertarijanca i teoretičara IT aktivizma Borislava Ristića, koji će dati libertarijansku kritiku same ideje intelektualne svojine.
Ovde možete naći jedan njegov raniji ogled o toj stvari. A ovde je facebook najava tribine.
Pre nekoliko nedelja braća Charles i Fred Koch su pokrenuli pravni mehanizam za preuzimanje većinske kontrole nad upravnim odborom Cato instituta. Dvojica milijardera sada imaju 50% kontrole i osporavaju da udovica nedavno preminulog deoničara Bila Niskanena ima pravo da zadrži njegov deo (25%). Ako njihova tužba prođe, Cato institut kakvim ga znamo verovatno će prestati da postoji.
Najverovatniji razvoj događaja je da će braća pretvoriti Cato u mnogo politički aktivniji centar koji će više raditi na obaranju Obame i agresivnijem sprovođenju konvencionalne konzervativne politike. Zabrinuti libertarijanci sa svim strana već pozivaju da se "sačuva Cato Institute", a u tome im se pridružuju i levičari, od New York Timesa, do Salona i drugih.
Da li nekog ova najnovija svađa treba da brine? Ni najmanje. Cato je potpuno irelevantna beltway organizacija, koja je prošla dug put od osnivanja 1976, od strane Charles Kocha, Edwarda Crane i Murray Rothbarda (koji je i dao ime institutu i napravio od njega radikalnu libertarijansku organizaciju u početku), do organizacije čija se aktivnost danas svodi na zagovaranje gej brakova, marihuane, VATa,i "free choice" u domenu penzija (pošto su shvatali da stari termin "privatizacija" nije više dovoljno seksi). Cato je bio deo stare strategije braće Koch da preuzimanjem univerziteta poput George Masona, fondacija poput Atlasa i IHS, te think tankova kao što je Cato, proizvedu svoje libertarijaanske kadrove i infiltriraju ih u Vašington, gde bi ovi sproveli libertarijansku revoluciju iznutra. U međuvremenu je ova strategija neslavno propala - sve ove institucije su postale deo Vašingtona, kooptirane, politika je nastavila da teče istim pravcem, prestonički libertarijanci nisu postigli ništa osim lepog uhlebljivanja, mnogo otmenih koktel partija i socijalizacije u visokom društvu.
Braća Koch sada imaju novu strategiju: oslanjajući se na energiju Tea Party oni sada pokušavaju da igraju na populističku kartu. Više im ne trebaju profesori i ostali prestonički snobovi da guraju gej brakove i marihuanu kao suštinu libertarijanizma, i "iznutra" ubeđuju kongresmene, nego terenski borci koji će da ratuju sa liberalnim establišmentom oko ekonomske politike na otvorenoj sceni, obraćajući se narodu direktno. Najnovija organizacija u koju su braća mnogo para uložila zove se "Americans for Prosperity", što je znakovito jer ukazuje na to da je ekonomska komponenta ključna. Da li i ova nova strategija sama ima nekog smisla, drugo je pitanje, ali je jasno da oni napuštaju staru koja je definitivno propala.
Još jednu stvar treba imati na umu: pogrešno je smatrati ovo sukobom milijardera republikanaca i libertarijanskog istraživačkog centra. Ja mislim da je tačnije govoriti o sukobu agresivnijeg "desničarskog" populizma i ljudi koje je Murray Rothbard dobro opisao kao "low tax liberals". Pre godinu dana ja sam ovde pisao o odlasku-otpuštanju dvojice levičara koji su bili na istaknutim pozicijama u Catou - Brink Lindsaya i Will Wilkinsona. Ta dvojica su razvili takozvanu liberALtarijansku teoriju koja je zapravo značila socijaldemokratiju izraženu u maglovito libertarijanskom rečniku. Njihova ideja je bila da libertarijanci treba da prave ne samo taktičko nego i teorijsko savezništvo sa levičarima i okanu se tržišnog fundamentalizma. Nije do kraja jasno zašto su ova dvojica otpuštena, ali već tada je postojala vrlo raširena spekulacija da iza toga stoje braća Koch kao vrlo uticajni ljudi na Catou koji su bili nezadovoljni njihovim levičarenjem. Tako da ispada da su braća Koch zapravo mnogo čistiji libertarijanci od Catoida, ako izuzmemo gay, lezbo i abortus agendu.
Problem u ovoj stvari je što ni drugi vodeći ljudi na Cato nisu ništa bolji od Lindsaya i Wilkinsona, pre svih Palmer i Boaz. Nije njihova ideja bila da se ona dvojjica najure - nego su oni na to bili prisiljeni od braće Koch. Na kraju krajeva, neko je morao da angažuje onu dvojicu na prvom mestu, i morao je da ima neke razloge za to, pretpostavljam poverenje u njihove ideje i koncepcije. I ne samo da ih angažuje, nego još i da ih postavi na najodgovornija mesta (Lindsay je bio potpredsednik zadužen za research, možda najosetljivije mesto u jednom think tanku).
Stoga je moj savet - ne nasedajte na žvake o "spasavanju Catoa" od zle braće Koch: niti ima šta da se spase, niti od koga.
Sada sam naleteo na seriju fotografija na Spiegelovom sajtu, gde su fotografisali iste lokacije pre i posle pada komunizma. Evo jednog (od dvadesetak) primera:
Povod za post je ponovni pokušaj da britanski parlament usvoji zakon koji će još malo da zaviruje u krevete, dnevne sobe, bankovne račune i slične privatne stvari rezidenata UK. Naravno, sve je to zbog borbe protiv terorizma. Da bi se sprečilo da ti zli likovi & likuše uzmu slobodu i još ponešto, zemlje koje su bile pristojno slobodne polako se pretvaraju u orvelovske države.
Ja se već duže vreme pitam dok me trkeljišu ili se svako malo interesuju za neke privatne stvari (hvala bogu u Srbiji nema minimuma sposobnosti da se takve stvari rade sistematično i smisleno, nego se to radi inertno i aljkavo po starim receptima)u čemu je smisao takve borbe protiv terorizma. Ja da sam terorista, a posebno neki VKV terorista, bih istinski uživao u tome što se većina zemalja koje fanatici najviše mrze polako pretvara u ono čemu oni teže - poretke u kojima je pojedinac ništa, koga mogu zajebavati kako hoće, gde postoje oni koji su iznad zakona i gde privatnost nema nikakvu vrednost. Umesto da se pusti da primitivci i fanatici svoje zemlje urede kako vole, pa da uživaju u svom srednjem veku i sumraku, mrak stiže tamo gde je sloboda bila ideal. Boreći se protiv terorizma, uvek i na svakom mestu, vlada postaje neko ko vrši sistematski teror nad svojim građanima, a sve da bi im zaštitila prava. Stvaraju se ukorenjeni interesi industrije za trkeljisanje (ko je ikada radio sa Izraelcima zna o čemu govorim), a paranoja se stalno seje.
Troškovi ovakvih aktivnosti su enormni, a rezultat je da su neke aktivnosti terorista sprečene, ali i da je gotovo nestao sistem u kome je privatnost bila neprikosnovena. Ja ovo vidim samo kao pobedu onih koji mrze slobodu, a ne kao trijumf naše zapadne civilizacije.
Može se reći da postoje institucije, da se sve to radi ciljno i da niko neće zloupotrebljavati podatke, ah recimo starosedelaca poželjne vere i boje kože. Međutim, malen je korak da se oduvek prisutnim elementima fašističke ekonomske ideologije doda i malo začina koji su vezani za lične slobode. Ako bi stvari sveo na prostu matematiku, šansa da poginete vozeći se u kolima je mnogo veća od šanse da vas ubije neki terorista, čak i ako se nivo borbene spremnosti boraca protiv terorizma značajno smanji sa današnjeg. Da ne govorimo o troškovima, a posebno o tome koliko se nepotrebno ulaže u ubeđivanje nekih naroda da im baš trebaju koncepti ljudskih prava i demokratije, a ne njima toliko draži alternativni poreci.
Kategorija: Lične slobode
Pogledajte eulogije Francisa Fukuyame, Michaela Greeva i Daniela Dreznera.
Na pitanje kako je kao konzervativac uspeo u levičarskim akademskim krugovima, JQW je jednom prilikom rekao "Moraš da radiš duplo više i da budeš četiri puta bolji prema kolegama." Mislim da je to dobar savet.
To je nominalna vrednost, ono šta piše na novim obveznicama. Ali te nove obveznice se već sada trguju po 17-28% svoje nominalne vrednosti. Prinos sa ovom cenom je oko 17-21%.
Drugim rečima, tržište misli da je ovo neodrživo. Da je Grčka trebalo da potpuno bankrotira i stvarno otpiše dug.
Kod fiksnog kursa nema opasnost od pada deviznih rezervi. Suština je shvatiti razliku između prividnog fiksnog kursa, onoga što se na engleskom zove "pegged", a na srpskom ja pokušavam da zovem "fiksirani" kurs, i pravog fiksnog kursa, onoga što se na engleskom zove "fixed", fiknsog kursa koji uključuje određena pravila igre.
Svi koji u kritici fiksnog kursa pominju trošenje deviznih rezervi ustvari govore o fiksiranom ili "pegged" kursu. To je kada se dinar fiksira za evro, a onda u pozadini NBS prodaje i kupuje zapise, reguliše referentnu kamatnu stopu i sve u svemu nastavlja da vodi svoju, nezavisnu monetarnu politiku. To je neodrživo.To su radili u Jugoistočkoj Aziji (osim Hong Konga) i Argentini krajem 1990-ih, u Evropi početkom 1990-ih kad su lira i funta upale u problem, kao i u svim ranijim jugoslovenskim pokušajima da se fiksira kurs. Tada se dođe u situaciju da u zemlji ima više dinara nego deviza i fiksni kurs onda bude ugrožen.
Pravi fiksni kurs, sa druge strane, podrazumeva da NBS ne radi ništa drugo osim dilovanja deviza, da ne štampa nikakav drugi novac osim na osnovu ulaska deviza i da povlači novac kad god devize izlaze. Da nema nezavisne monetarne politike, dodatnog štampanja novca i pokušaja regulisanja domaćih kamata. Kad se to jednostavno pravilo poštuje onda se devizne rezerve samoregulišu i ne treba ništa da deviznim rezervama "branite". Kako padaju ili rastu devizne rezerve, tako pada ili raste dinarska novčana baza i kurs se onda brani sam od sebe. Nikakva dodatna akcija nije potrebna i nikakve opasnosti nema. To rade Bugarska, Bosna, Litvanija, Letonija i uopšte svi gde je fiksni kurs stabilan. Ni najveća svetska ekonomska kriza u poslednjih pola veka nije uspela da poremeti ove kurseve ni da im "istroši" devizne rezerve.
napomena: Tekst koji sledi sam napisao prošle godine kao neposrednu reakciju na konačno objavljivanje Obaminog sertifikata rođenja. Čekao sam nekoliko dana da vidim da li će biti nekog daljeg razvoja i razjašnjenja. Posle nekog vremena mi se učinilo da sam možda ipak preterao i da teza iz teksta ne stoji. Zaokupljen drugim urgentnim stvarima, poptuno sam zaboravio na taj tekst i nikad ga nisam objavio. Kada je pre neki dan održana ova konferencija za štampu, ja sam iskopao tekst ponovo i pročitao ga. Sad mi se čini da je analiza sasvim u redu i žao mi je što ga nisam objavio odmah. Ali, evo, nikad nije kasno.
Obamin sertifikat i pouke
Sećate se čuvene priče o Obaminom izvodu iz knjige rođenih? Ja sam ovde pisao nekoliko puta o tome. Suština problema je bila u tom da je on, suočen sa sumnjama da je možda rođen u Keniji, uporno odbijao da pokaže svoj originalni sertifikat rođenja, i umesto njega pokazivao skraćenu formu koja se najčešće koristi, ali koja nije dovoljna recimo da biste dobili security clearence i npr mogli da radite za CIA-u. Na Havajima tu kratku formu možete dobiti i ako niste rođeni tamo: kineski politički lider Sun Jats Sen je recimo imao isti short form sertifikat kao i Obama iako je provereno rođen u Kini. U nekim državama ova duga forma vam treba i za elementarne stvari poput dobijanja vozačke dozvole. Obama je potrošio dosta velike pare tokom prethodne tri godine na sudske sporove kojima je uspeo da spreči da se taj originalni sertifikat izda. To je samo pojačalo sumnje koje su prvi put lansirane od strane nekih pristalica Hilary Clinton još u jesen 2008 da on nije zapravo rođen na Havajima, ili da jeste, ali ima nešto drugo da sakrije (pravo ime oca, njegovu religiju, dokaze o usvajanju koji bi doveli u pitanje državljanstvo itd).
Juče, posle tri godine odbijanja, Obama je konačno objavio svoj originalni sertifikat (ili barem ono što Bela kuća u ovom trenutku tvrdi da je originalni dokument). Na njemu nema ničeg interesantnog, sve je sa Obamine tačke gledišta "čisto".
Sada se postavlja jednostavno i elementarno pitanje: šta je on čekao tri godine? Zašto nije objavio sertifikat odmah? Zašto je vodio tolike sudske sporove sa raznim grupama, trošeći više od miliona dolara na advokate? Zašto nije završio sve u jesen 2008? Konvencionalna teorija mnnogih konzervativaca koji su bežali od ovog pitanja jeste da je Obama hteo da "navuče" republikance da se "upecaju" na ovo pitanje, a da onda objavi sertifikat i prikaže ih sve kao ekstremiste i ludake. Ili još gore, rasiste koji sumnjiče predsednika da nije dobar Amerikanac samo zato što je crnac.
Ja sam uvek mislio da je ovo tumačenje čista besmislica koja služi samo za pokrivanje oportunizma i kukavičluka onih koji nisu imali hrabrosti da ih mediji nazovu ekstremistima ili rasistima. Ali, od juče to je i dokazana besmislica. Naime, šta je Obama politički profitirao od ovoga? Ko se od vodećih konzervativaca u međuvremenu "upecao" na priču o sertifikatu da bi ovim bio postiđen? Najkraći odgovor – niko. Michelle Bachman koja je najradikalniji konzervativac pre neki dan je rekla da je ta priča glupost. Svi vodeći kandidati, svi konzervativni mediji, od WSJ, National Review, Fox Newsa, Weekly Standarda prosto su se utrkivali ko će više da ismeva i napada "birthere". Jedini koji je pokrenuo ovo pitanje pre nedelju-dve bio je Donald Trump koji će se doduše boriti za republikansku nominaciju, ali koji je notorna budaletina koju niko ne uzima za ozbiljno (iako još uvek dobro stoji sa glasačima).
Ako je ona teorija o "navlačenju" tačna, ovo što je Obama sada uradio potpuni amaterizam i glupost. Umesto da podgreje vatru još više, da dozvoli i drugim, ipak važnijim i jačim kandidatima od Trumpa, da se konačno "upecaju" i krenu da talambasaju ovo pitanje, a onda pobedonosno umaršira sa sertifikatom, on ga daje sad kad je žurka tek počela. Izbija sebi iz ruku jedan od najjaačih potencijalnih aduta za kampanju, i to pre nego što se iko među konzervativcima uopšte usudio da posumnja u njegovu verziju istine. S druge strane, nikakav pravni razlog nije imao da ovo uradi baš sada. Nikaakv neposredni sudski proces nije bio u toku koji bi ga na to prisilio. Da li je Donald Trump toliko opasan da je kompromitovanje njega važnije od kompromitovanja svih ostalih republikanskih kandidata, i celog konzervativnog medijskog i političkog establišmenta zajedno? Hm, ja ne bih rekao. A vi?
Koja dalja objašnjenja ostaju? "Otišlo je predaleko, javnost se uzbunnila, pa je morao da pokaže": Ali od kad Obama to brine za "javnost"? Većina republikanskih glasača i veliki deo populacije konzistentno imaju sumnje oko njegovog rođenja poslednje tri godine. Ništa se bitno nije tu promenilo poslednjih nedelja. Da je brinuo za "javnost" pokazao bi sertifikat pre tri godine. Pokazao bi ga u jesen 2008, kad još nije bio predsednik i kad je imao mnogo rovitiju poziciju nego sada, zar ne? Ili bi ga pokazao pre godinu dana da spreči da u zatvoru sedi čovek koji je odbio vojno naređenje da ide u Avganistan, jer je tvrdio da predsednik nije legalno izabran i njegove odluke su ništavne?
Evo mog objašnjenja koje mi se čini najverodostojnijim u ovom trenutku, iako naravno ne mogu da kažem da sam sto posto siguran. Mislim da je ovaj dokument naprosto falisfikat, koji je napravljen u nuždi, jer drugog izbora nije bilo. Ne znam da li će se to i otkriti, jer treba imati u vidu da je Obama imao sve vreme potpunu i nepodeljenu podršku države Havaji, republikanskog i demokratskog establišmenta, konzervativnih i liberalnih medija i Vrhovnog suda SAD da tri godine sakriva sertifikat. Svako ko je tražio da Obama pokaže dokument bio je horski proglašavan za ludaka i ekstremistu. Zamislite šta će se tek sada događati, kad je on objavio "original". National Review je već u modusu "ga-ga", dodatno prozivajući i ismevajući "birtere". O drugim medijima ne treba ni trošiti reči. Nije nerazumno pretpostaviti da će ista koalicija koja je njegovo odbijanje da pokaže dokument pokrivala i podržavala tri godine, sada učiniti sve da sakrije istinu o potencijalnom falsifikatu i da svakog ko postavlja bilo kakva dalja pitanja prikaže kao ludaka, još i više nego pre. Zapazite, isti ljudi koji su do juče tvrdili da svako ko traži da Obama objavi sertifikat predstavlja ludaka, danas kažu eto, objavio ga je, zadovoljio zahteve svake razumne osobe, i od sada onaj ko bilo šta dalje sumnja je ludak. O, pa zar nije Obama ovim zapravo poklekao pred zahtevima ludaka? Zar ga ne bi trebalo osuditi zbog ovoga, jer kao što znamo početni zahtevi britera su bili ludost, zar ne? To smo do juče tvrdili. Čudno je da sad hvalimo Obamu zbog ispunjavanja tih istih ludačkih i neopravdanih zahteva.
Evo zašto mislim da je vrlo verovatno reč o falsifikatu. Prvo, trerba objasniti zašto tri godine čekanja i milion ili dva troškova na advokate da se spreči ovo što je juče uradio, i što košta 12 dolara? Treba biti pravi "korisni idiot" da biste prevideli postojanje ovog problema. Još nemamo nikakvo iole suvislo objašnjenje ili barem hipotezu zašto se ovo radilo. Stvarno, koji bi motiv vas naveo da potrošite milione na sakrivanje dokumenta, čije objavljivanje vas košta 12 dolara? Pošto pretpostavljam da neće biti niko ili skoro nikog ko će se ovde složiti sa mnom – pretvorio sam se u uvo glede ovog pitanja – zašto je Mesija čekao tri godine (samo nemojte o "navlačenju" republikanaca opet, please)?
Dalje, previše koincidencija, laži i sumnjivih stvari na jednom mestu. Kad državni službenici budu uhvaćeni u laži, i to više puta, i kad istrajavaju na istoj laži, to je uvek sumnjivo. A dodatno je sumnjivo kad "apolitične" državne institucije politički kooridiniraju akciju objavljivanja dokumenta sa predsednikovim štabom. Bivša direktorka havajskog Ministarstva zdravlja Fukino je najpre tvrdila da se duge forme sertifikata uopšte ne izdaju. Drugi zvaničnici su pak tvrdili da su svi ti long form sertifikati već uništeni, da ne postoje. Fukino je, naprotiv, tvrdila u oktobru 2008 da je lično videla Obamin originalni sertifikat i da je sve u redu. Guverner Havajia Aberkombi, inače demokrata, izjavio je pak u januaru ove godine da je on pretražio celokupnu arhivu Ministarstva zdravlja i da nije našao Obamin originalni izvod. Dakle, ti sertifikati postoje, ali nema samo Obaminog. Ko je od njih dvoje lagao i zašto? Da li je sertifikat postojao ili nije? Sa svoje strane, Obama je 2008 rekao da je on objavio ono što je dobio, da su mu to poslali – kratku formu. Fukino je potvrdila to, rekavši da kad neko traži izvod dobije ono što je Obama dobio i ništa više. Duga forma se ne izdaje uopšte, i tačka. Ipak, vrlo brzo je postalo jasno da je to laž: na internetu su se pojavile brojne fotografije sertifikata (long form) osoba rođenih na Havajima izdatih poslednjih meseci i godina, a jedan od tih je bio izdat 15 marta ove godine. Kako je on dobijen ako se ti sertifikati više "ne izdaju"? Prekjuče je Obama objavio svoj, i zvaničnici na Havajima su ponovili zvanično istu laž da oni inače ne izdaju te dokumente, ali da je sa Obamom napravljen "izuzetak". Zapravo, ispostavilo se da tu politiku neizdavanja ciljano promenjuju samo poslednjih 15-ak dana da bi mogli da kažu kako je ovo "izuzetak" i time Obaminu priču zašto nije pokazivao sertifikat so sada učine makar malo uverljivijom. Dakle, obmana na laž, i uz to bliska koordinacija sa Obaminim štabom. Jednostavno pitanje – ako zvaničnici Havaja direktno daju višestruke lažne informacije da bi pomogli Obami, da li su možda spremni i da učestvuju u potencijalnom falsifikovanju dokumenta? Da li ste vi skloni da verujete bilo čemu što takve osobe kažu ili objave? Da li biste verovali zvaničnicima koji bi isto uradili sa W Bushom? Sumnjam. Samo vrlo naivna osoba (ili neki "konzervativni" moron) bi ovo mogao-la da otpiše kao "teoriju zavere".
Treći razlog – mislim da Obama nije imao izbora. On je tri godine pokušavao da stvar gurne u stranu, nadajući se da će ona ispariti sama od sebe, jer nije imao taj dokument. Međutim poslednjih nedelja su tamni oblaci počeli da se navlače. Iako je i ranije bilo više inicijativa da se donesu izborni zakoni u raznim država koji bi tražili od kandidata da pokažu originalni sertifikat rođenja, u Arizoni je takav zakon i bio izglasan pre desetak dana, i propao je samo zato što je republikanska guvernerka (!?) stavila veto! Međutim, sličan zakon je sada blizu usvajanja i u Lujzijani, i guverner Boby Jindal je već rekao da će ga potpisati. Ako se to desi, postoji realni rizik da još neka od oko 12 država koje razmatraju slične zakone uradi isto. Obama bi bio suočen ili sa izbacivanjem sa liste u nekim državama, ili bi morao da pokaže sertifikat. Jasno da bi dosadašnja taktika prikrivanja i odugovlačenja postala potpuno neodrživa.
On je shvatio da je vrag odneo šalu i verovatno sa ljudima sa Havaja napravio profi falsifikat koji neće biti lako provaliti. Mislim da je njegov plan i nada da će ovim pokazivanjem PDF "sertifikata" stvar biti zapečaćena, i da će pomenute zakonske incijative u raznim državama biti stavljene ad acta. Da niko više neće imati ni motivaciju ni realnu podršku za njihovo donošenje. I da on zapravo nikad i nigde neće ni morati da formalno pokaže svoj falsifikovani sertifikat vlastima. Da će mediji i korisni idioti među konzervativcima (Bogu hvala, puno ih je) odraditi posao, diksrektiovati sve skeptike kao ludake i da će se na tome sve završiti. Što manje publiciteta, to bolje. Pojeo vuk magarca.
To je dodatna dobra indikacija da je verovatno reč o falsifikatu: ako je ovaj dokument stvaran, Obama nije imao nikakvog razloga da se plaši onih incijativa u Arizoni, Lujzijani i drugde; štaviše, imao je svaki mogući razlog da ih svim silama podrži svojim odbijanjem da sarađuje, da dodatno ojača pozicije "birthera" i uverljivost njihovih tvrdnji. Njemu bi odgovaralo da ti zakoni budu izglasani, i da onda sve obesmisli mesec ili dva pred izbore pokazivanjem dokumenta, nadajući se da će u međuvremenu i neki od republikanskih kandidata "primiti" na priču. Ali, ne, on je minirao birtere sada, sebi "pokvario" celu igru, izlažući se riziku da birterska priča sasvim ispari i podrška za njihove zakone splasne. Zamislite samo situaciju kada Boby Jindall (vrlo mogući potpredsednički kandidat u bilo kojoj varijanti) potpiše birterski zakon i onda izađe Obama i kaže "evo sertifikata, a cela republikanska partija je gomila ludaka i paranoika, pogledajte samo ko im je VP kandidat".
Ja ne mislim da je ovo bila takva amaterska geška i previd očiglednog, nego iznuđeni potez. Obama je bio priteran uza zid i nije imao dobru opciju. U datoj situaciji procenio je da je ovo najmanje loše, da faksifikat upakovan uz podršku medija i političke klase ima šanse da stopira "birtersku" lavinu. Čekanje nije bilo opcija. Pre ili kasnije, uz njegovo odbijanje da pokaže dokument, zakon bi negde bio donet. On bio mogao da ih tuži na Vrhovnom Sudu, ali bi to ostavilo vrlo loš utisak: samo bi potvrdilo sumnje da on nešto krije, čak i ako Vrhovni sud stopira te zakone (uopšte ne sumnjam da bi to bilo moguće). Pokazati preko interneta vrhunski falsifikat koji će izazvati odmah ga-ga reakciju kako medija tako i uvek pouzdanih "konzervativaca" (stupid party) i time otkloniti pretnju je jedno, a dati falsifikat zvaničnim vlastima ili sudovima ipak nešto sasvim drugo. Za to se ide u zatvor. Element kockanja ovde je Obamina procena da će ovo razrešiti stvar, i zaustaviti sve takozvane birterske zakone i svaku priču o njegovom sertifikatu. Ako uspe u tome, zavera će uspeti i mi verovatno nikad (ili bar ne za njegovog mandata) nećemo saznati istinu. Ako ne uspe, šanse su mnogo bolje (mada opet, ne i garantovane. Vladavina prava, pa čak i Americi, ima svoje granice).
Da dodam još nešto – ovo uopšte ne znači da je Obama rođen u Keniji, ili negde drugde. Verovatno je rođen na Havajima. Samo ovo verovatno nije originalni sertifikat. Zašto Obama sakriva original? To je naravno teško reći, osim načelne ideje da tu ima nešto što on želi da sakrije. Najuverljivija spekulacija koju sam ja do sada čuo je da u tom izvodu njegovo ime glasi Barry Sotero, po drugom mužu njegove majke, Indonežaninu koji je verovatno Obamu usvojio. Ako je tako, po havajskim zakonima njegovo ime bi moralo da bude promnjeno iz Obama u Sotero. To bi značilo da je Obama prihvatio indonežansko državljanstvo. Zna se da je putovao u Pakistan, najverovatnije sa indonežanskim pasošem. Ako bi se sve to otkrilo "crno-na belo" nova pandorina kutija bi se otvorila: najpougubnije od svega, pokazalo bi se da je predsednik lažov. Direktno je lagao čak i o svom imenu, pokušavajući tri godine da sakrije koje ime stoji u njegovom izvodu iz knjige rođenih.
Ovo je moje mišljenje. No pretpostavimo za trenutak da ja nisam u pravu i da je sertifikat ispravan. To ima takođe vrlo zanimljive implikacije. Konvencionalna mudrost kao što znamo kaže da republikanci treba da kritikuju Obaminu politiku a ne njega lično (sačuvaj bože). Ipak, ako je Obama objavio sada ovaj dokument jer je procenio da mu dalje odlaganje politički šteti (kao smo videli, objašnjenje o sticanju neke aktivne koristi predstavlja besmislicu) to onda znači da je taktika ličnih napada bila zapravo vrlo efikasna. Grupice marginalnih, i od konzervativnog establišmenta osuđenih aktivista su prinudile Obamu da uradi nešto što on nije želeo da uradi i na šta je potrošio milione dolara da spreči (iz ma kog razloga da je to radio). I štaviše, uprkos totalnom medijskom zamračenju, i "konsenzusu" zle i glupe partije, 45% Amerikanaca i dalje ne veruje da je Obama rođen na Havajima. Zamislite kakve bi efekte dalo ako bi republikanci tražili da se objave Obamini školski transkripti. Iz kojih bi se vrlo verovatno videlo da je on završio na Kolumbiji i Harvardu sa vrlo prosečnim ocenama i skorovima na standardnim testovima? Da je dete "afirmativne akcije". Ili ako bi se insistiralo na tome kako je moguće da osoba koja nikad ništa nigde nije objavila bude urednik Harvard Law Review? Ili ako bi se insistiralo na dokazanoj činjenici da je njegovu autobiografiju "Dreams of My Father" velikim delom pisao bivši terorista Bill Ayers, njegov čikaški drugar? U situaciji kad je celokupna slava Baraka Obame kao "genija" zasnovana na toj knjizi koji su recenzenti nazvali "najbolje napisanom autobiografijom koju je objavio ijedan američki političar"? Ako bi svi javno talambasali da je to obična prevara (kao što jeste), da knjigu nije pisao on, nego, o strahote, bivši terorista Weather Undergrounda, oslobođen zbog proceduralnih propusta u istrazi, poznanstvo sa kojim je Obama negira do danas? Kakva bi Obamina politička budućnost bila?
Najjednostavniji odgovor je da on to ne bi preživeo politički. Da se razumemo: ja ne mislim da cilj desničara u Americi treba da bude obaranje Obame na sledećim izborima po svaku cenu. Naprotiv, ako republikanski kandidat bude Romney, Pawlenty ili neka slična seka-persa, bolje je da ostane Obama još četiri godine: Neće imati većinu u Kongresu i sve će biti paralisano. Ali je poenta da konzervativni establišment koji se jako bolji da napada Obamu lično misli da je njegovo rušenje imperativ. To samo još jednom pokazuje nepatvoreni intelektualni kukavičluk tog establišmenta.
Sa druge strane, verovatnoća i statistika su opšteprisutne - kakvu god odluku da donosite (vezanu za posao, zdravlje, ili praktično bilo šta drugo) poznavanje statistike je važno.
I zaista, kada se setim svog učenja statistike, radili smo neke stvari vezano za verovatnoću u gimnaziji, ali sam za statističke pojmove prvi put čuo na fakultetu.
Sve u svemu, mislim da je Benjamin u pravu - ako pretpostavimo da dobar deo ljudi nikada neće ići na fakultet, verovatno ima smisla da se fokus u učenju matematike u srednjoj školi pomeri ka statistici, a da ljudi koji se odluče da studiraju stvari kod kojih je kalkulus neophodan (šta znam, elektrotehnika, ekonomija, razne druge nauke), te stvari nauče na faksu.
Ako neko ima neki kontraargument, voleo bih da ga čujem.
Bill Easterly sada objavljuje svoju ne-kandidaturu: samo ne imenujte mene!
Ovde je sajt Američkog instituta za brkove, ovde možete da pročitate tajnu istoriju Amerike iz perspektive brkatih ljudi i o tome kako su živeli u ilegali tokom Kenedijeve i Džonsonove ere, ali ih je Bart Rejnolds vratio u život, a naravno imaju i blog. Ovde možete da se upoznate sa vođstvom i glavnim istraživačima na institutu, a ovde imate i detaljnu analizu efekata zakona.
Evo i videa kojim pokušavaju da lobiraju za usvajanje pomenutog zakona.
Naravno, radi se o sprdačini, ali po čemu se ovo tačno razlikuje od sličnih inicijativa za pomoć ovoj ili onoj ugroženoj grupi ljudi?
Dobili smo najbesmislenije obećanje, ali siguran sam da će konkurencija reagovati. Popović nastavlja svoje frljanje sa Rusijom i ekonomijom uopšte. Ako izaberemo DSS i njega da nam vodi privredu, on obećava da će nam javni dug u najmanju ruku povećati za 40%. Ali kako je to iz bratske Rusije, dug valjda nije problem, verovatno se kamata ne plaća i dug ne mora da se vrati. Vrhunska je to besmislica, kao što je besmislena i upotreba istog. Jedna stvar je izvesna, Popoviću ne mogu poreći konzistentnost. Meni se kosa svaki put digne kada ga čujem, jednostavno ne mogu naći sličnu ličnost u našoj politici. Takođe ne mogu da ne primetim da je sunovrat nekada relativno prihvatljive konzervativne partije između ostalog i počeo kada su umesto normalne ekonomske priče jedne skrajnute ekipe ekonomski program stranke počeli da kroje ovakvi prodavci magle.
Poslednjih meseci pratim muke nekih solidno pametnih ljudi koji bi da prave neke pare u sopstvenoj režiji ili da budu menadžeri. Upisali su oni MA i slične poslediplomske studije ekonomije jerbo im kod nas trebaju akademska zvanja kada pišu CVs i tu i tamo pokušavaju da se pozicioniraju i namaknu neki ugovor. I njima uporno pričaju na različitim fakultetima da oni moraju da se drže akademskih standarda, da pišu akademski, da uče različite stvari, koje će im u životu doneti samo negativnu vrednost - valja to zaboraviti. Iskren da budem i moje studije na EF u Kamerničkoj su mi uglavnom pokazale da mogu biti uporan kao magarac, da imam određenu dozu mazohizma i da od svega toga što sam tamo pročitao i naučio mogu 80% odmah da zaboravim da mi ne kvari poces razmšljanja & delanja. A onih 20% je uglavnom slabo utrživo. Kada pogledam šta donosi novac, a to je jedino što ima smisla, jer je zarada upravo odraz percepcije društva o nečijoj korisnosti, to uglavnom nije stiglo s EF. To je pod uslovom da hoćete da se bavite ičim što liči na biznis. Ako hoćete da se bavite prodajom onoga što su vam već prodali gistro za utrživo znanje, onda ima nekog smisla, doduše perverznog. Prvi pravi pomak u mom utrživom znanju nastao je kada nije bilo državnog strukturiranja akademskog programa, jer iako ne dobih priznatu titulu na jednim poslediplomskim studijama, tamo sam više naučio nego na celom EF.
Kopka me besmisao naših akademskih studija ekonomije i sličnih oblasti već duže, a i dosta ozbiljni ljudi koji se bave preduzetništvom kao praksom, a ne teorijom alhemije se drže iste logike - to je čist gubitak vremena. U ovom trenutku, mnogo bolja znanja se dobijaju na specijalizovanim kursevima od kojih su neki od 5-6, dana, neki malo duži, ali nijedan ne prelazi muku kroz koje prođe student EF koji uči neki od tamošnjih mastodontsko-pompeznih velikih ništa. Ako se ima sreće pa se ceo proces takvog učenja odvija uz realnu praksu, jedna godina rada sa tri-četiri krusa vredi koliko i ceo EF od Kameničke, potpisujem. Naravno, ako niste ludi da odete negde gde vam kao glavni kvalitet onoga što ćete učiti najavljuju, ekipu iz... pogađate. I da budem potpuno precizan i godina prakse kao konobara vredi više nekom ko hoće da traži posao ili započne svoj nego sabrana Ekonomika preduzeća, Ekonomsko-matematički modeli i Ekonomika saobraćaja i još dosta kandidata.
Zamislimo, recimo, menadžera koji nikada u svojoj praksi neće imati potrebu da strukturira problem na način koji mu nameće standard za završni rad na MA ili neki od radova u video igrici Bolonja, gde skupljate bodove, potpise, srca i zvezdice. Čemu onda da ga neko tera u hipoteze, metodologiju naučnog rada, izvore verifikacije, hardvarski sistem citiranja, literarni pregled i slične stvari koje toj neodređenoj nauci daju privid naučnosti, umesto da se ljudi tu uče kako da rešavaju probleme koje život nosi, a ne da se isti proglašavaju banalnim. Kao nikada do sada čini mi se tačna teza da je visoko školstvo, barem u ekonomiji, jedan običan dinosaur, koji doduše može i snažno da ugrize gde treba zbog puste inercije.
Stoga i visoko školstvo koje se bavi onim što se zove menadžment i slične srodne oblasti uopšte ne bi trebalo da bude strukturirano na današnji način. Neki od načina koji bi bili interesantni je da se svaki modul posebno plaća, odnosno da nema fiksne školarine i core predmeta i zahteva da onaj ko hoće da uči druge mora proći kroz dril kvazi-nauke. Moja je pretpostavka da bi tu nestalo 80% sadašnjih programa, 20% se pretvorilo u nešto pametnije, razmišljanje potisnulo reprodukciju, a veštine teoriju zbog teorije.
I za kraj, ako se status quo održava jer je to lep izvor za ukorenjene interese, hajde da ti ukorenjeni onteresi dobijau direktno iz poreza dva puta više, ali da ništa ne rade. I to bukvalno, baš ništa. I tada će racio korist zbog prestanka sistematskog deevultivnog inženjeringa mozgova mladih ljudi / trošak poreskih davanja biti dosta velik broj.
Kategorija: Obrazovanje
Da se razumemo, meni je ostalo u srcu "Zvezda, Srbija, nikad Jugoslavija" i slične epizode kada je moj omiljeni klub ponešto vredeo. Ali posle KKCZ, sada me je iznervirao potpuno irelevantni plivački klub koji dobija prostor u medijima, doduše dosta malen da se žali kako će da ih izbace sa bazena ako ne plate dugove. A šta treba da drugo da urade, mogu li ja malo da plivam za dž ili da probam još da namaknem neke pare od škole plivanja za decu? Dakle, katanac i manje patetike, ne znate da radite svoj posao. Možete da radite u letnjoj sezoni na Adi, tamo je dosta povoljnije.
Recimo, da li je iko čuo za Borisa Tadića pre dvadeset godina? Čak i pre deset godina, kada je bio ministar za telekomunikacije, pretpostavljam da velika većina građana Srbije nije imala pojma ko je on. Ima još mnogo ljudi koji su do pre deset godina bili manje-više nepoznati. Recimo, Vuk Jeremić, ili, možda paradoksalno, Jovan Krkobabić.
Ali, da ne idemo tako po imenima, nećemo nigde stići. Predlažem jedan sistematičniji pristup - hajde da pogledamo sve današnje ministre, tome dodamo predsednika države, predsednika skupštine, gradonačelnika Beograda, predsednika vojvođanske vlade, predsednike svih poslaničkih grupa, i da vidimo koliko njih su bili "iole relevantni politički faktori" pre dvadeset, pre petnaest, pre deset godina i pre pet godina. Evo tabele, u kojoj sam stavio broj 1 ako je neko bio u bilo kom smislu "nacionalno prepoznatljiv" u određenom trenutku (izvinjavam se na mešavini ćirilice i latinice u tabeli, nemam na ovom kompjuteru konvertor):
Unapred da kažem da su ocene potpuno subjektivne, zasnovane na mom sećanju. Sasvim je moguće da sam negde pogrešio (recimo, nisam uopšte siguran da je 1997. godine iko čuo za Mrkonjića, ili da je 1992. godine Tomislav Nikolić bio "poznat") i takvih propusta sigurno ima. Ali, takvi sitniji propusti ne mogu da promene glavni nalaz - da je dobar deo današnje političke elite prilično "nov" na političkoj sceni - pogledajte poslednji red u kojem sam naveo zbir po godinama.
Dakle, zaključio bih da to što su nam se mnogi od njih smučili nije zato što su u politici mnogo dugo vremena, već da su u relativno kratkom vremenskom periodu uspeli da, uz velike napore, izazovu veoma veliki osećaj mučnine.
Državni zdravsteni sistem 2 i nepismeni novinari
posted by Marko Paunović at Thursday, March 01, 2012Elem, iako "50% manje" zaista znači "dvostruko manje", "50% veće" ne znači "dvostruko veće". Znam, radi se o veoma složenoj i kompleksnoj višoj matematici, ali nijedna novina ne bi smela da dozvoli takav propust na naslovnoj strani.
Naravno, ovo ne menja suštinu, da država već više od deset godina kroz potpuno diskrecionu odluku baca pare, a onda poručuje građanima da se nekako sami snađu za citostatike.
Nije da Srbija ne sledi svet. Evo recimo Jevrosimović želi da unapredi neke od ideja koje su se rodile u Mađarskoj početkom ove godine. Elem, ko hoće da špekuliše treba da ide pravo u aps. Naravno, apostrofira se superveleslalom dinara ovih dana. Pogrešno je to što govori. Ne znam da li bi on da se javi tražnja za kompjuterima koju ne može da ispuni propustio da to ispegla porastom cena. Ako neko treba da ide u aps zato što valuta u sistemu sputanog plivanja može da ide i uzdrdo i nizbrdo, onda su to oni koji su odgovorni što u zemlji nema dovoljno deviza (ili ima viška dinara, kakogod) to jest oni koji nam kroje investiciono okruženje, jer su sada prilično razgolićeni kada nemaju prostora da se značajno dodatno zaduže po smislenim uslovima. Mnogo je toga što je iza kursa (ponude i tražnje deviza) da bi se davale takve simplifikovane i besmislene izjave.
A i špekulacije ne mogu doveka da traju, ako deviza ima dovoljno kurs će se vratiti, ako nema novi kurs je realnost. Tako je to kada se bavite plivanjem, makar i sa tegovima. Naravno, ima i drugih mehanizama, ali ako ovde predlaže aps, ne želim ni da mislim šta bi predlagao u sistemu relanog prilagođavanja.



