Pages

31 August 2009

Deadweight loss

Naslov iz Blica: U sivoj ekonomiji godišnje izgubimo četiri milijarde evra.

Na stranu što mi ne gubimo ništa već budžet, suštinski i nema nikakvog gubitka. Naime Blic tvrdi da veliki broj preduzeća zbog recesije prelazi u ilegalu. Preduzeća drugim rečima ne mogu da zarade i da plate porez pa se odlučuju da ne plate porez. Kako bi cena proizvoda ili usluga sa plaćenim porezom bila veća od cene koju bi kupci želeli da plate do transakcije ne bi ni došlo. Samim tim ne bi ni bilo tih 4 milijarde evra u budžetu o kojima Blic govori.

Isti članak pominje da se procenjuje da 700,000 ljudi radi na crno ali na sreću ne računaju koliko milijardi evra "gubimo" zbog toga.

30 August 2009

Kreativna destrukcija

Prema alarmantnim procenama Zavoda za proučavanje sela, u Srbiji će za 15 godina oko 700 sela ostati bez stanovnika, što je više od 15 odsto seoskih zajednica.

To nije alarmantna, to je fenomenalna vest. To je kreativna destrukcija na delu, sela nestaju a gradovi rastu. Ljudi od 12. veka prelaze u gradove. I bez izuzetka, tamo gde su brže prešli, napredak je bio veći. Zemlje sa najmanjim udelom seoskog stanovništva čak imaju i najefikasniju poljoprivredu.

29 August 2009

Naše javne finansije

Ovako će otprilike izgledati naše javne finansije na kraju godine (u mlrd din), ako se ništa ne uradi. Radi se o konsolidovanoj javnoj potrošnji, ne samo o republičkom budžetu.



Ako se nešto uradi, slika će biti manje-više ista. Problem je što je najveći deo godine već prošao i malo ima mera koje mogu da daju neki značajan rezultat za tri meseca. Zato će MMF i pristati na deficit od 4,5% ove godine - jednostavno, nema se šta uraditi u narednih par meseci. Preostalih 0,6% koje je nužno ove godine "zatvoriti" nije problem - budžet se uvek manje izvrši na strani rashoda nego što je planirano, posebno kapitalni deo.

Ali, složenije pitanje je - šta se realno može uraditi pa da sledeće godine deficit bude znatno manji. Razočaravajući odgovor, ali nažalost uglavnom tačan je - skoro ništa.

Pogledajte najveće kategorije - penzije, plate, robu i usluge. Kod penzija smanjenje nominalnih penzija praktično ne dolazi u obzir, a svaka parametarska reforma bi dala neke rezultate tek za nekoliko godina. Ozbiljna reforma ka privatnom penzijskom osiguranju tek nema nikakve efekte na budžet sledeće godine.

Kod plata takođe - ako 1. januara otpustite 50% državnih službenika efekat na deficit će vrlo verovatno biti čak i negativan - dok isplatite otpremnine (čak i one minimalne, po Zakonu o radu) i ako pretpostavite da će dobar deo otpuštenih otići u penziju. Što se robe i usluga tiče, kategorija RZZO se odnosi na lekove, gde je teško ostvariti značajne uštede, a ostalo je na republičkom i lokalnom nivou smanjeno za 1/4 ove godine u odnosu na 2008. Čak i nominalno zamrzavanje u 2010. je problem, zbog inflacije - ako državni organi ne plaćaju komunalije i robu koju kupe na vreme, ni to ne valja.

Ostali transferi, takođe velika kategorija, su uglavnom raznorazni socijalni programi, koje je teško zamrznuti, a kamoli nominalno smanjiti (recimo, subvencije lokalnih samouprava komunalnim preduzećima). Ostaju subvencije, gde su poljoprivredne subvencije oko 16 mlrd, subvencije železnici 10-ak, št je takođe teško nominalno smanjiti, zahtevalo bi izmene mnogo zakona, a da ne govorim koliki bi politički otpor takvim merama bio.

E sad, poenta ovog posta uopšte nije da je sve ok i da se ništa ne može uraditi, već da je samo gledanje efekata na sledeći budžet potpuno pogrešan pristup. Ako gledaš samo efekat na sledeći budžet, nikada ništa nećeš uraditi.

28 August 2009

Saveznici


Rodoljub Drašković, vlasnik kompanije „Svislajon-Takovo”, tvrdi „da bi Srbija imala korist kada bi 50 odsto zaposlenih u državnim službama sedelo kod kuće i primalo 60 odsto plate“. On dodaje da bi broj ministarstava trebalo bi svesti na najviše sedam i to MUP, ministarstvo inostranih poslova, finansija, ekonomije, vojske, školstva i zdravstva.

27 August 2009

Domaći iz Kambodže

Državna potrošnja iznosi malo više od 10% BDPa u Kambodži. I pored činjenice da imaju jako nisku potrošnju nije neobično da građani protestvuju protiv uvođenja novih ili povećanja postojećih poreza. Juče su protestvovali zbog povećanja carinske stope na uvoz motora.

Dok u Srbiji nije retko da komentatori traže opravdanje za povećanje poreza evo kako uglavnom na otimačinu reaguju kambodžanci: I'm very proud of the people in my hometown. It is not about the new law, but it is the corruption and oppression. Any law that has to do with taxing and fees provide many opportunity for corruption.

Zašto se Kambodžanci oštro protive porezima dok nebeski narod podmeće drugi obraz je pitanje za Željku.

26 August 2009

Luka Bar - stvar srpskog nacionalnog interesa

Privreda Srbije je veoma zainteresovana za kupovinu Luke Bar, izjavio ministar za infrastrukturu Milutin Mrkonjić. Onda bi neki srpski privrednik pod hitno trebalo da je kupi, inače će ga Milutin preduhitriti i kupiti luku parama poreskih obveznika preko budžeta ili nekog državnog preduzeća.

Prisutna je zabluda da je Luka u vlasništvu stvar srpskog nacionalnog interesa: Srbija je zainteresovana za privatizaciju Luke Bar jer bi to srpskoj priveredi omogućilo izlaz na Jadransko more. Kao da danas srpska preduzeća ne mogu da izvoze ili uvoze kroz Bar? Istina je da je vlasništvo nad lukom nebitno. Svaki vlasnik će uz nadoknadu pružati usluge i srpskim uvozno-izvoznim preduzećima kao što su to radili i do danas. Ako uslovi nisu idealni, kao što je to izgleda slučaj, srpska preduzeća će više koristiti Rijeku, Kopar, Solun ili neku drugu lokaciju.

Kupovina Luke Bar bi mogao da bude jedna od najskupljih investicija za državu. Pošto kupe luku imaće argument više da
grade autoput i da investiraju u železnicu do Bara. Izlaz na Jadran kao nacionalni interes srpske privrede je ništa drugo nego vrh klizavog brega niz koji će se bar tri Milutinova naslednika spuštati godinama.

Dobitnici ove transakcije su državna preduzeća i političari koji budu umešani u kupovinu i vođenje luke. Gubitnici - svi poreski obveznici. Posledično, prva rečenica bi trebalo da bude preformulisana u
Privreda Srbije u agoniji - opasne posledice kupovine Luke Bar.

25 August 2009

Moć govora

S obzirom na osetan pad popularnosti Obame i njegove politike u poslednjh nekoliko nedelja, bilo je samo pitanje trenutka kada će iz naftalina da se izvadi teorija o ljudima nesposobnim da razmišljaju i lukavim republikanskim stratezima koji to beskrupulozno koriste.

Već početkom avgusta na APA konferenciji u Torontu Drew Westen je to koristio kao objašnjenje povlačeći analogiju sa protivljenjem Amerikanaca pozitivnoj diskriminaciji. Po njemu, osnovni razlog tog protivljenja je u tome što su su bezazlene demokrate prostodušno pristale da pozitivnu diskriminaciju zovu "affirmative action" sto, iz razloga nevezanih sa prirodom pojave, izaziva negativne asocijacije. Samo kad bi se ista pojava nazvala "equal opportunity" svi bi bili za to. Sad se oglasio i George Lakoff - poznati lingvista i politički strateg sa Berklija sa istim savetom - samo da je Obama nazvao "public plan" "American plan" radikalan preobražaj američkog zdravstvenog sistema bi odavno bio u punom pogonu (fenomenalan prikaz Lakoff-ove knjige "Whose Freedom?" mozete da pročitate ovde).

Zvuči neverovatno, ali je istina. Ovi, bar u široj javnosti najpopularniji politički psiholozi, ozbiljno veruju da se celo političko mišljenje vrti oko tzv. "framinga" - načina na koji je problem formulisan, i naziva koji se odredjenoj politici ili pojavama daju. Drugim rečima, ne postoji razmišljanje već samo asociranje, a asocijacije su determinasane početnim nadražajem. Cinjenice i argumenti su potpuno irelevantni tj. možda igraju neku ulogu medju prosvetljenim progresivcima, ali očigledno nemaju nikakav efekat na ostale. Jer da imaju, i oni bi bili progresivci. QED.

Kao i sve sulude teorije, i ova poseduje elemente istine koji su naduvani preko svake mere i granice. Istina je da ljudi uglavnom razmišljaju konkretno i da način na koji je problem inicijalno formulisan može da ima efekat na način na koji će ga rešiti. U kontrolisanim laboratorijskim uslovima i fokus grupama gde je vreme razmišljanja i pristup novim informacijama ograničen, taj (privremeni) efekat može u nekim slučajevima (ni izbliza ne svim ili većini) da bude relativno velik. Ali, iako se napuštanjem laboratorije završava eksperiment, političko razmišljanje tek počinje i to u okruženju prepunom novih asocijacija. Primera radi, samo što je "public plan" zamenjen "co-op"-om, stotine blogera i komentatora je zagraktalo da je to jedno te isto i ponovo ga "preimenovalo". Isto bi se provela velika većina drugih "spasonosnih" formula: ljudi neke stvari jednostavno neće, ma kako im se privlačna imena davala.

Upravo suprotno tezi o republikanskoj stranci kao genijalnom manipulatoru javnosti, republikanci su vec duže vreme nesposobna da mobilišu i ljude koji su im naklonjeni. To ilustruje i prosta činjenica da u Americi postoji više demokrata nego republikanaca, ali više konzervativaca nego liberala (nedavno istrazivanje je pokazalo, na primer, da u svakoj američkoj drzavi ima više konzervativaca nego liberala). Po mom mišljenju, jedan od razloga je upravo strategija zaglupljivanja koju promovišu republikanski stratezi i kojoj se toliko dive ljudi poput Lakoffa i Westena.

Obamacare

Prenosim jedan vic koji odlično odslikava prirodu reformi zdravstvenog osiguranja koje je predložila Obamina administracija. Vic istovremeno zorno pokazuje zašto je ceo plan u velikim nevoljama. Zahvaljujem Steveu Pejovichu koji mi je prosledio ovaj "dijalog".

The phone rings and the lady of the house answers, "Hello?"
"Mrs. Sanders, please."
"Speaking."
"Mrs. Sanders, this is Dr. Jones at St. Agnes Laboratory. When your husband's doctor sent his biopsy to the lab last week, a biopsy from another Mr. Sanders arrived as well. We are now uncertain which one belongs to your husband. Frankly, either way the results are not too good."
"What do you mean?" Mrs. Sanders asks nervously.
"Well, one of the specimens tested positive for Alzheimer's and the other one tested positive for HIV. We can't tell which is which."
"That's dreadful! Can you do the test again?" questioned Mrs. Sanders.
"Normally we can, but the new health care system will only pay for these expensive tests just one time."
"Well, what am I supposed to do now?"
"The folks at Obama health care recommend that you drop your husband off somewhere in the middle of town. If he finds his way home, don't sleep with him.
"

Genom

Poslednjih par nedelja slušam u kolima audio knjigu "Genome" Matta Ridley-a. Zaista sjajna knjiga, u kojoj Ridley priča priču o genima i njihovim efektima.

Jedna od najinteresantnijih stvari u knjizi je njegova rasprava na temu uticaja gena i okruženja. Dva primera - tolerantnost na laktozu i geni za prenos holesterola.

Za mene je pre nekoliko godina, kada sam prvi put čuo za to, bilo veliko izenanađenje da mnogi narodi ne mogu da piju mleko, odnosno da njihovi organi za varenje ne mogu da svare laktozu iz mleka (pogledajte mapu ovde). Očigledno je da se radi o genetski uslovljenoj razlici. Ali, zašto uopšte postoji ta genetska razlika? Naravno, ne znamo tačno, ali najuverljivije objašnjenje je sledeće. Mala deca imaju "uključen" gen za proizvodnju enzima koji razlaže laktozu. Nakon određenog uzrasta, kada deca prestanu da sišu, taj gen se isključuje. Međutim, pre nekoliko hiljada godina je došlo do mutacije koja je dovela do toga da se gen ne isključi. Rezultat je bio da je ova mutacija favorizovala opstanak osoba u oblastima u kojima je bilo dostupno mleko. U Kini, gde su se ljudi pretežno bavili zemljoradnjom, a ne stočarstvom, ta mutacija se nije "primila". U Evropi jeste.

Dakle, da li je tolerancija na laktozu izazvana genetskim razlozima, ili okruženjem? Sada je svakako izazvana genetskim razlozima, ali je sama genetska mutacija bila favorizovana samo u određenim društvima - onima koji su gajili životinje i imali mleko za ljudsku upotrebu.

Izgleda da je slična stvar i sa holesterolom. Bez ulaženja u detalje (jer me mrzi da tražim baš taj deo po audio fajlovima), postoje tri variteta gena, od kojih su neki efikasni, a neki nisu u borbi protiv holesterola. Ako imate dobre gene, možete da jedete masno skoro koliko hoćete. Ako nemate dobre gene, čak i male količine holesterola mogu da budu opasne. Međutim, kao i kod laktoze, izgleda da su geni uslovljeni načinom ishrane predaka. U delovima sveta u kojima se jela masna hrana, ljudi su danas otporniji na holesterol. U delovima sveta u kojima su uglavnom jeli biljke, otpornost na holesterol je niska.

Knjiga je zaista prepuna sličnih primera, a ono što mi se posebno svidelo je autorovo dosledno zalaganje za nemešanje države u pitanja genetike. Kao posebno drastičan slučaj, razmatra pitanje eugenike, koje je na Zapadu bilo aktuelno krajem 19. i početkom 20. veka (u Kini je, nažalost, i dalje aktuelno). Najdrastičniji primer je naravno Nemačka, u kojoj su stotine hiljada "maloumnh" prvo sterilisane, a zatim i pobijene, kada nije bilo mesta u bolnicama za ranjene vojnike. Za mene je bilo iznenađenje da je sličan, mada manje drastičan program, imala i Švedska, na primer. Tamo je navodno 60.000 "maloumnih" sterilisano. Iako se danas za primer eugenike uzima Nemačka pod fašistima, opravdanje za eugeniku su u ustvari postavili engleski socijalisti. Evo isečka iz teksta objavljenog u Guardijanu, pre par godina, a vezano za nasilje nad urođenicima na Tasmaniji:

"Much as white Australians may castigate themselves today for their deluded assimilation efforts, it is necessary, as with every genocide, to sheet home responsibility to the intellectual authors of the policy. These were the Fabian socialist heroes who believed eugenics principles could be applied to produce a "superior" society. Sydney and Beatrice Webb, John Maynard Keynes and Bertrand Russell all supported this cause. George Bernard Shaw argued for humane extermination of "the sort of people who do not fit in". Marie Stopes publicly pleaded for the sterilisation of the "hopelessly rotten and racially diseased". Virginia Woolf and DH Lawrence privately urged that the state should eradicate "imbeciles". Their slogan was the vile aphorism of Oliver Wendell Holmes: "three generations of imbeciles are enough".

Sve u svemu, ako vas zanimaju stvari vezane za genetiku, evoluciju i vezu svega toga sa društvenim naukama, ovo je prava knjiga za vas. Jedina mana je da knjiga stara skoro 10 godina, a imajući u vidu koliko se stvari u ovim oblastima brzo menjaju, moguće je da su neke od rasprava već zastarele.

Ovde možete pogledati vrlo zanimljiv intervju sa autorom knjige, Mattom Ridleyem.

24 August 2009

Moj razgovor sa tri lekara

Pre neki dan sam bio na ručku sa, između ostalih, tri lekara.

Neke stvari koje su mi ispričali su zaista neverovatne. Na primer, na moje pitanje, šta lekari rade sa svim pićem koje dobiju od pacijenata, odgovor me je iznenadio - "pa popiju u lekarskoj sobi". Na moju konstataciju da dobiju 2-3 litra dnevno, odgovor je bio "pa popiju 2-3 litra". Navodno, na nekim odeljenjima, svakog jutra izvlače šibicu ko će da bude trezan tog dana. Čak su mi pričali o hirurgu koji pre operacije popije čašicu viskija "da mu se ne tresu ruke".

Pokrenuo sam i pitanje reformi zdravstva, svi su ljuti na Milosavljevića što se ne ide ka uvođenju privatnog zdravstvenog osiguranja. Jasno im je da bi u sistemu u kojem postoji konkurencija, lekari dobro prošli. Jednostavno, sada im platu određuje država. U sistemu u kojem bi postojala konkurencija, lekari bi radili za onoga ko ponudi najviše para. A to bi bilo više nego što je sada.

Ja sam im odgovorio na običajeni način - privatne bolnice bi odvukle sve dobre lekare, a oni loši bi ostali da rade u državnim i da leče one koji nemaju para. Pogledali su me kao poslednjeg kretena - "Misliš da se to sada ne radi? Pa i sada sirotinju leče najgori lekari, oni najbolji neće ni da ih pogledaju."

Sve u svemu, bio sam prijatno iznenađen time što je njima sasvim jasno šta je problem sa sadašnjim sistemom - to što nema konkurencije. Ja sam očekivao da će da kritikuju konkretna "kadrovska rešenja", ali ne - njima je jasno da u ovakvom sistemu kadrovi ne mogu ništa da reše, odnosno da sam sistem iz temelja mora da se promeni.

22 August 2009

Porez nije dug

PIO Fondu duguju 61 milijardu dinara -- glasi naslov na B92.

PIO Fondu niko ništa ne duguje. Da bi jedna strana bila dužnik druga mora biti poverilac, a PIO Fond to nije. Fond nikome nije ništa pozajmio da bi neko mogao da mu duguje. Država je samo nametnula obavezu plaćanja poreza zvanog "doprinos".

Ovo je važno zato što reč "dug" ima moralnu težinu. Kad se kaže da neko duguje doprinose fondu ili poreze državi, to automatski stvara predrasudu u korist države, a protiv nazovi dužnika. Red je da se dug vrati i niko ne voli dužnike koji ne vraćaju dug. Sa druge strane, kad se jednostavno kaže da firme nisu uplatile propisane obavezne doprinose, možda nekome padne na pamet da preispita visinu ili možda samo postojanje obaveznih doprinosa.

Zato je za direktora Poreske uprave najbolje da kaže da firme državi "duguju", čime ubija dve muve: sprečava otvaranje neprijatnih pitanja i stavlja državu u povlašćeni moralni položaj. A novinari onda naivno preuzmu nametnutu terminologiju, ona dospe u javnost i na kraju ispadne da onaj koji nasilno uzima novac (opravdano ili neopravdano, ali po definiciji nasilno), bude žrtva.

20 August 2009

Nezavisnot centralnih banaka - sveta krava ili ne?

Nezavisnost Centralne banke je svojevrstan tabu u ekonomiji. Nezavisnost se smatra poželjnom jer bi trebalo da eliminiše mogućnost zloupotrebe monetarne politike u političke svrhe. Sa druge strane Milton Friedman je davno primetio da je uloga centralnih banaka previše bitna da bi bila prepuštena bankarima. Analizirajući ponašanje FEDa tokom velike depresije u Americi zaključio je da bi depresija bila mnogo podnošljivija da se FED ponašao drugačije. Kao rešenje je predložio da se najbitnije odluke u monetarnoj politici donose nekom vrstom dogovora odnosno da centralne banke samo rade na ostvarivanju propisanih ciljeva. U to vreme (1950-te) mera koju je predložio je povećanje količine novca od 3 do 5 procenata godišnje. Cilj bi bio propisan od strane zakonodavnog tela dok bi instrumenti za ostvarivanje cilja bili prepušteni centralnoj banci.

Novi Zeland od 1989. u praksi sprovodi modifikovan Friedmanov predlog. Osnovne karakteristike sistema su:
  • Centralna banka cilja isključivo inflaciju
  • Guverner centralne banke i ministar finansija na početku guvernerovog mandata potpisuju Policy Target Agreement kojim se dogovoraju oko raspona inflacije.
  • Guverner nije nezavistan u postavljanju cilja ali je apsolutno nezavistan u biranju instrumenata koje koristi u ostvarivanju tog cilja.
  • Ukoliko je inflacija viša od projektovane guverner može biti razrešen dužnosti.
  • Ukoliko guverner i ministar finansija ne mogu da se dogovore oko raspona inflacie ili ukoliko vlada želi da odustane od ciljanja inflacije ona ima pravo da nametne drugi cilj na period ne duži od 12 meseci.
  • Javnost mora biti upoznata kada god dođe do promena u monetarnoj politici, bez obzira da li je u pitanju dogovor ili nametnuno rešenje
Ciljanjem isključivo inflacije novozelandska Centralna banka pokazuje da ne veruje da monetarnom politikom može dugoročno da se utiče na ekonomski rast dok dogovorom sa vladom oko raspona inflacije prihvataju Friedomanov savet da je u demokratskom društvu potreban širi konsenzus oko monetarne politike. Smenjvošću guvernera daju dodatnu motivaciju za ostvarivanje zajednički dogovorenog cilja a ostavljaju i vladi mogućnost da u slučaju vanrednih situacija promeni politiku. Iako ovo poslednje zvuči kao pozivanje lisica da čuvaju kokošinjac činjenica da javnost mora biti upoznata sa promenama u monetarnoj politici u velikoj meri obeshrabruju predizbornu gimnastiku. Zamislite da političar u izbornoj godini najavi povećanje inflacije (na recimo 20%) da bi se ostvario brži ekonomski rast ili povećala zaposlenost? Teško da bi to bio izvor velike podrške među glasačima.

Alex Tabbarok navodi da postoje empirijski dokazi da su nezavisne centralne banke bolje u održavanju niske inflacije ali upravo i citira primer Novog Zelanda koji već godinama sa ovim sistemom uspešno održava nisku inflaciju. Tabbarok zaključuje da su nezavisne centralne banke bolje u ovom poslu jer su u odsustvu političkog pritiska guverneri podložniji interesima kreditora (banaka) kojima odgovara niži nivo inflacije. Sa druge strane to isto znači da će biti brži prilikom odlučivanja da finansijski pomažu kolegama bankarima koji u vreme finansijske krize zapadnu u probleme, kao što smo i imali prilike da vidimo krajem 2008. i početkom ove godine.

Narodna Banka Srbije ne spada u potpuno nezavisne centralne banke jer guvernera imenuje a može i da smeni Narodna Skupština. Da li je za Srbiju bolje imati nezavisnu banku poput FEDa ili delimično nezavisnu poput Novog Zelanda je lažna dilema. Za nas je najbolje da pređemo na evro i da ostavimo monetarnu politiku ozbiljnijim ljudima. Takođe, važnije bi bilo da NBS targetuje isključivo inflaciju a ne da se bavi kursom i deviznim rezervama u isto vreme, dokazujući da ne razume da to nema dugoročnog efekta na ekonomski rast. Sa druge strane, ako bih morao da biram između dva ponuđena odgovora opredelio bih se za delimično nezavisnu banku zbog nedostatka odgovornosti kod potpuno nezavisnih banaka.

19 August 2009

Uzroci deficit fobije

Pošto strah od spoljnotrgovinskog deficita nije karakterističan samo Srbiju već se neretko može čuti i od makroekonomista u drugim zemljama, a često i MMF izrazi zabrinutost za njega, hteo sam da predložim moguće razloge iza raširenosti ove zablude. Zabluda o deficitu je dvojaka. Prvo, na spoljnotrgovinski deficit se gleda kao nešto samo sebi negativno, lošu statistiku, nešto što odslikava loše stanje ekonomije. Drugo, misli se da prisustvo deficita može dovesti do nekih još gorih posledica, da je on mogući uzrok nečega još goreg. Tako se često upozorava da je deficit "neodrživ", ili MMF izrazi zabrinutost ili pozove na oprez zbog deficita, uglavnom bez obrazloženja šta se to tačno može dogoditi ako se deficit ne smanji.

Prvi izvor deficit fobije je star nekoliko vekova. To je doktrina merkantilizma, po kojoj je međunarodna trgovina dobra ne zbog koristi od same razmene nego zato što zemlji donosi bogatstvo u zlatu. A pošto je tako, onda je jedino izvoz dobra stvar, a uvoz samo nužno zlo. Merkantilisti su predlagali mere za ograničenje uvoza da se zlato ne bi odlivalo iz kraljevstva. Protivnici ove škole, francuski fiziokrati ili "prirodnjaci", su primetili da se blagostanje zemlje ne ogleda u količini nagomilanog zlata nego u mogućnosti ljudi da zadovolje svoje potrebe. Razmena je sama po sebi korisna i to je svrha spoljne, kao i unutrašnje trgovine, a ne centralizovano gomilanje zlata. Adam Smith se slagao sa njima i njegovo Bogatstvo naroda je bila reakcija na rašireni merkantilizam. Ali merkantilizam nikada nije potpuno umro, ono što je nekada bio zlato sada su devizne rezerve u čvstoj valuti. Danas ga najviše ga ima kod Kine, koja izgladnjuje svoje građane, čuva kurs na nižem nivou od realnog da bi zbog nečega gomilala rezerve (ko zna šta je u glavama kineskog rukovodstva, ali politika je klasično merkantilistička.)

Treba dodati i da je ovakvo, merkantilno shvatanje instinktivno, prirodno, svojstveno ljudima koji ekonomiju nisu posebno izučavali i zato lako previđaju njenu važnu pouku da je korist od razmene uvek obostrana. Umesto toga, na trgovinu pogrešno gledaju kao na takmičenje, na igru sa nultim zbirom. Tako je Toma Nikolić svojevremeno tvrdio da sa Hrvatskom možemo imati slobodnu trgovinu, ali samo ako od njih uvozimo onoliko koliko njima izvozimo. Znači da je potpuno promašio poentu trgovine, kao i merkantilisti.

Drugi izvor zablude je mnogo skorija istorija. Bretonvudskim aranžmanom, kojim je 1946. osnovan MMF, uspostavljen je međunarodni sistem fiksnih deviznih kurseva. Sa fiksiranim kursom spoljnotrgovinski deficit stvarno može predstavljati problem i to nekoliko decenija jeste bio slučaj. Ako vam je kurs precenjen i ne odslikava tokove kapitala realno, imaćete stalne deficite. Takvi deficiti se moraju finansirati iz deviznih rezervi, kojih će onda biti sve manje jer kursnog prilagođavanja nema. A kada se rezerve tope možete ili tražiti zajmove i upadati u dalji problem, ili na kraju prilagođavanje izvršiti jednokratno, devalvacijom. U tom, i samo tom smislu, je spolnotrgovinski deficit razlog za zabrinutost. Ali, to je tako bilo nekada, uglavnom do pre nekoliko decenija, a u međuvremenu je većina zemalja, uključujući i Srbiju, prešla na fluktuirajuće kurseve. Kad je kurs fluktuirajući do ovog problema uopšte ne može doći, jer se prilagođava kurs, a ne veličina deviznih rezervi. Često, međutim, izgleda da MMF ili drugi zaborave na drugačiji kontekst, pa kad vide redovne deficite, automatski upozoravaju na opasnost koje ustvari uopšte nema. Ta anahronost je razlog zašto se na deficit i dalje gleda kao na opasnost koja može izazvati neki dalji problem. I zato retko čujemo kakav tačno je taj dalji problem -- jer njega prosto nema.

Treći razlog iza zablude je nerazumevanje uzročnosti. U poslednjih možda 30-ak godina, sve veći broj ne ekonomista ali raznih policy-makera, daje ogromni značaj fenomenu konkurentnosti u kontekstu spoljne trgovine. Misli se da je nacionalna konkurentnost važan faktor u tokovima međunarodne trgovine, i da je manjak izvoza u odnosu na uvoz pre svega posledica nedovoljne konkurentnosti zemlje. Ovo je pogrešno, jer deficit je, o čemu ima dosta u postu ispod, mehanička posledica priliva kapitala. Štaviše, konkurentnost je jedan potpuno promašeni koncept, koji u striktnom smislu uopšte i ne postoji. Konkurentnost na nivou zemlje nije ništa drugo nego produktivnost, što je drugi izraz za bogatstvo, razvijenost, GDP. Ali nivo produktivnosti nema nikakve veze sa trgovinom -- bogate SAD već 300 godina imaju najveće deficite, a mnoge siromašne zemlje imaju suficite. Konkurentnost, jednostavno, nije uzročno povezana sa trgovinskim tokovima, kao što je u poznatom eseju prvi primetio rani Paul Krugman. Ali zbog pogrešnog uverenja da konkurentnost utiče na tokove međunarodne trgovine, ljudi gledaju na deficit kao na posledicu slabe konkurentnosti, a onda na kurs i kretanje deviznih rezervi kao na posledice deficita. Zato se često čuje da se deficit "treba finansirati" -- kao da je on zadat nekim realnim faktorom (konkurentnošću), a mi ga onda moramo finansirati. U stvarnosti je obratno, deficit postoji bez obzira na konkurentnost, i postoji samo zato što je već nekako izfinansiran. A kad nema finansiranja, deficita neće ni biti, opet bez obzira na konkurentnost.

Najmanji problem srpske privrede

"Katić misli da se deficit nekako stvara sam od sebe (tj. zbog slabe konkurentnosti), pa se mi tek onda, naknadno brinemo kako ćemo ga finansirati. Ustvari deficit postoji baš zato što imamo čime da ga finansiramo. ... Katić misli da kada devizni priliv prestane, a Srbija ima taj nekako spolja zadati nivo deficita, ulećemo u katastrofalnu finansijsku krizu. Situacija je ustvari mnogo jednostavnija: kada ne bude priliva deviza nećemo uvoziti."

"Kada prestane priliv, prestaće i deficit. Priliv deviza je uzrok, deficit je posledica. Pošto će ove godine strane investicije verovatno biti manje, predviđam manji priliv i manji deficit na kraju godine. Ali to neće biti dobitak za Srbiju. To će samo značiti da su građani manje kupovali."

"Naši ekonomisti su u paranoičnom iracionalnom strahu od spoljnotrgovinskog deficita. Kada ih pitate da objasne zašto je taj deficit strašan oni ne umeju. Kao što i ne razumeju da je deficit neminovna posledica velikog priliva kapitala, ni štetna ni korisna."

"Kovačević uporno govori o finansiranju trgovinskog deficita kao da je nivo deficita nekako zadat, a onda mi naknadno nalazimo način da ga finansiramo. Ali to je naopako gledanje na platni bilans. Ako pojedinci uvoze, to je zato što imaju novca da plate taj uvoz. Ako se preduzeća zadužuju da bi uvezla, to je zato što očekuju da taj uvoz prodaju. Kad prestane priliv kapitala, smanjiće se i uvoz."

"Eto sada ćemo smanjiti spoljnotrgovinski deficit. Pošto zbog finansijske krize ili drugih razloga kapital slabije ulazi u zemlju, vrednost dinara prema evru pada. To pogoduje izvoznicima, a poskupljuje uvoznu robu u dinarima. Uvoznici će manje uvoziti jer je uvoz skuplji, građani će manje trošiti jer je manje novca iz inostranstva koji bi to platio."

To je konkekst, a B92 danas javlja da je deficit drastično pao:

Deficit tekućeg platnog bilansa Srbije je u prvih pet meseci iznosio je 891 milion evra, što je pad od čak 62,4 odsto u odnosu na isti period 2008. godine.

Izvinjavam se za ovo likovanje, ali kao što vidite dugo je u srpskoj ekonomskoj javnosti ponavljana mantra da je spoljnotrgovinski deficit "najozbiljniji problem srpske privrede" i dugo se mi borimo protiv ove zablude. Ne verujte deficit katastrofičarima -- spoljnotrgovinski deficit je samo jedna automatska i benigna posledica priliva kapitala u zemlju. Dok je kapital ulazio u zemlju, on je prirodno i neizbežno finansirao uvoz i kupovinu uvozne robe za svakog od nas, što se makroekonomski zvalo "deficit". O tome uopšte nije bilo potrebno brinuti, jer se veličina spoljnotrgovinskog deficita automatski prilagođava prilivu kapitala. Sada kada je priliv novca manji i spoljno finansiranje teže, deficit se smanjuje sam od sebe. Naše predviđanje (ustvari ukazivanje na elementarnu ekonomsku logiku) se ostvarilo, takozvani problem spoljnotrgovinskog deficita je nestao automatski.

Štaviše, sada se bolje vidi da nestanak ovog "problema" nije dobra vest. Smanjenje spoljnotrgovinskog deficita samo pokazuje da je ekonomija Srbije u krizi. Kada kriza prođe deficit će ponovo rasti, dok jednom opet ne postane "najveći problem srpske privrede."

18 August 2009

Jedna posledica

Ako bude usvojen, zakon o informisanju će možda unaprediti blogovanje. U Srbiji internet još ne igra ulogu kakvu imaju štampani mediji, ali ubrzano raste i demonopolizacijom će i još pojeftiniti. Štampani mediji ionako svuda u svetu propadaju. U Americi najveći mediji odavno nisu novine nego politički sajtovi kao Corner ili Hufftington Post.

Ako zakon o informisanju bude restriktivan, imaćemo bolje onlajn medije. Za njih nije potreban početni kapital, ne mora se znati ko je vlasnik, autori se ne moraju potpisivati. Evo ja sam ovde sa zadovoljstvom prekršio izbornu tišinu i ništa mi se nije desilo.

Dok se jednog dana država ne doseti da i tu "uvede red".

17 August 2009

Javna preduzeća ne vole berzu

Nenad Gujaničić, čiju kolumnu retko propuštam, pita zašto se odugovlači sa podelom akcija javnih preduzeća:

Osim što bi to bio svojevrsni test sada već čuvene hiljadarke, kakvi još razlozi navode političare na sabotiranje zakona kojeg su sami doneli? Verovatno najveću smetnju predstavlja transparentnost koju bi ove kompanije morale zagovarati čak i na nedovoljno razvijenom tržištu kapitala kao što je naše. U akcionarskim društvima sa većinskim državnim kapitalom sigurno bi se i dalje zadržala partijska imenovanja direktora, ali bi kvartalni finansijski izveštaji, mogućnost uvida u poslovne knjige i druga pitanja koja bi interesovala pojedinačne akcionare uveliko narušili postojeću atmosferu. ... Verovatno ni tada ne bi postojala jaka kontrola rada ovih kompanija ali bi spremnost nekog penzionera da gura nos gde ne treba ili volja stranog portfeljnog ulagača da pita ono o čemu se nekada nije ni vodilo računa, bili solidna brana sadašnjem sistemu upravljanja.

16 August 2009

Nadrilekari

Opet se podigla hajka oko nadrilekara pošto je izvesni "dr" Roso optužen za prevaru. U komentarima na vesti se može pročitati kako nadrilekarima naravno treba zabraniti rad, pohapsiti ih i slično. Ja nisam siguran da bi čovek trebalo da odgovara za svakog pacijenta. Neki Rosovi klijenti kažu da su znali da je čovek prevarant ali da su bili u situaciji kada su morali da se hvataju za slamku. Očigledno nije samo iskorišćavao naivne.

Čitajući o Rosu naišao sam na interesantniji slučaj. Izvesni "doktor" Jovanović je lečio nerotkinje. Pošto su mnoga deca ličila na doktora, čovek je završio na sudu i osuđen je na 4 godine zatvora, po mom mišljenju nezasluženo. Upitan od strane suda da malo pojasni kakvu je to injekciju davao ženama i da li se kaje za ono što je radio, okrivljeni Jovanović je izjavio: - Zašto bi se kajao? Nisam nikoga ubijao, nego sam darivao život! A injekcija? Kako čija i kakva? Pa moja, brate. Ne može se zatrudneti od nekakvih čajeva i trava, nego samo od dobre injekcije!

U suštini je glupo verovati da nadrilekari mogu da pomognu tamo gde standardna medicina ne može. Sa druge strane ljudi imaju pravo da rade i glupe stvari.

15 August 2009

Kineska revolucija

Standardna priča o kineskom ekonomskom čudu se može naći na Wikipediji. Suštinski, dolaskom Deng Ksijaopinga na vlast, prihvaćena je nova ideologija i nova ekonomska politika, koja je od jedne od najsiromašnijih zemalja na svetu stvorila današnju Kinu.

Međutim, izgleda da to nije bilo baš tako, odnosno da reforme nisu došle "odozgo". Izgleda da su one počele "odozdo", a da je njihov uspeh ubedio Denga i ekipu da nešto treba da se promeni.

Naime, Kineski državni radio prenosi priču o izvesnom Yan Hongchangu, tipičnom kineskom seljaku. On je 1978. godine, zajedno sa još nekoliko seljačkih porodica, potpisao "ugovor" kojim su međusobno podelili zadružnu zemlju. Citat iz teksta:

Yan Hongchang nije znao mnogo o poljoprivredi. Čuo je od starijih ljudi da je ranih 50-ih selo bilo produktivno i da su seljaci mogli da proizvedu dovoljno hrane da ne gladuju. Takođe je otkrio da su seljaci bili aktivniji u obrađivanju sospstvene zemlje, nego zemlje u vlasništvu Narodne komune. Tako je došao na ideju da se podeli zadružna zemlja po porodicama. Seljaci su održali sastanak na kojem su razmotrili njegov plan. Čak je napisao i izjavu kojom je dokazivao svoju odlučnost.

"Napisao sam izjavu u kojoj je pisalo da svaka porodica mora da plati porez u žitu državi i dodao 'Potez je veoma rizičan i ako bilo ko od nas završi u zatvoru, ostali moraju da preuzmu brigu o njegovoj deci' "

Rizik se isplatio. Nakon što su seljaci stavili otisak prsta na ugovor, raspodelili su zemljište međusobno po domaćinstvima. Ovo je postalo poznato pod nazivom "household contract responsibility system". Potez je podstakao entuzijazam za bavljenje poljoprivredom i pomogao da siromašni seljaci ne budu više gladni.


Scott Sumner, ekonomista koji je napisao vrlo zanimljiv post o Kini, za zemljišnu reformu u Kini, koja je sprovedena krajem 70-ih i 80-ih godina 20. veka kaže da je "to najbolja stvar koja se ikada desila u istoriji sveta". A iza nje se krila vrlo jednostavna stvar - ako pustiš ljude da rade za sebe, a ne za državu, biće bolje svima.

14 August 2009

Legalna pljačka

To je vrlo važan termin u političkoj ekonomiji. Smislio ga je Frederic Bastiat, francuski ekonomista i novinar, u 19. veku. Njegova kratka knjiga "Zakon", gde objašnjava šta je legalna pljačka prevedena je na srpski, a na ovoj stranici se taj prevod može besplatno skinuti.

Povodom afere sa dodelom stanova vladinim službenicima sam u komentarima na raznim mestima video nešto slično ovom terminu. Ljudi su i bez Bastiata shvatli da tehnička legalnost ne menja suštinu pljačke. Vlada je na sednici donela uredbu da sama sebi i svojim ljudima dodeli stanove za koje su drugi platili. Školski primer legalne pljačke.

11 August 2009

Prodaja Sajma

Opšti utisak je da Beogradski sajam vredi mnogo više, a u praksi za njega se nije mogao naći kupac koji bi ponudio ni 2 miliona dolara. Ta cena je ustvari savršeno realna, a glavni razlog je što prodaja Sajma dolazi sa velikim restrikcijama. Kad bi se stvarno prodavao Beogradski sajam, postignuta cena bi bila mnogo veća. Ali ono što Srbija prodaje nije Sajam, nego samo pravo upravljanja njime.

Vlasništvo je skup prava, u koja između ostalog spada pravo da se objekt vlasništva otuđi, promeni ili uništi. Kada kupite cipele sve to možete uraditi sa njima. Ali kada kupite Beogradski sajam, ne možete da ga srušite i napravite od njega građevinsko zemljište, ili da ga podelite na pola i deo iskoristite za nešto drugo. Sa njim možete da radite samo to što vam je država rekla, da upravljate sadašnjim Sajmom kakav jeste, a čak i to uz dalje obeveze prema državi kao što su socijalni i investicioni plan.

Takva je bila sva privatizacija u Srbiji, a na slučaju Sajma se posebno dobro vidi. Beogradski sajam vredi mnogo, ali on nije stvarno na prodaju. Ograničeni skup prava koji je na prodaju, vredi malo.

10 August 2009

NeimarSki

Skijališta Srbije koja su pre dve godine sagradila žičaru na Divčibarama za 2 miliona evra sada žele da je poklone Srbijašumama. Zašto? Između ostalog i zato što na Divčibarama nema dovoljno snega. Neko zlonameran bi im rekao da su o tome trebali da razmišljaju ranije i da su takvi previdi logična posledica državnog investiranja.

Dok je za neke čaša polu prazna, direktor skijališta vidi mogućnost za ulaganje: Niko ne može da garantuje da će biti prirodnog snega, ali postoje uslovi za veštačko osnežavanje. Znate, tamo postoji mesto odakle se može zahvatati voda za taj sistem...

Na život ipak treba gledati sa svetlije strane. Najveći srpski neimar, a nije Mrkonjić, je mogao da bude zaljubljenik u Formulu 1 a ne priuštivo skijanje.

Slobodni gradovi

Ekonomista Paul Romer ima radikalnu ideju. Glavna prepreka ekonomskom razvoju su, ukratko, loša pravila igre koja sputavaju privatnu inicijativu. Ekonomisti uglavnom znaju šta su dobra pravila, ali osim samih pravila problem su i procedure promene pravila. Sa retkim izuzecima, u današnim državama je teško uvesti pravila igre koja bi donela prosperitet. Bilo da je u pitanju diktatura ili demokratija, na vlast najčešće dođe neko ko vam obećava univerzalno zdravstvo, plaćene godišnje odmore, hleb bez motike, eksproprijaciju eksproprijatora, nacionalne šampione, što sve samo dalje pogoršava situaciju i vodi u spiralu stagnacije i loših pravila igra.

Romerova ideja je kreiranje oblasti-gradova koje bi bile izuzete od državnih zakonodavstava. Umesto toga, pravila bi bila definisana poveljom grada. Svako ko hoće da živi u gradu mora da se pridržava povelje, ali ne može da traži da je menja. Izlazak iz grada je naravno dobrovoljan.

Jedna srodna ideja kojom se bavi Patri Friedman, Miltonov unuk, je izgradnja splavova na otvorenom moru, koji bi bili nezavisne teritorije i koji bi radila po sličnom principu dobrovoljnog prihvatanja zadatih pravila.

Romerova ideja sa gradovima izgleda nešto realnije i ona je u nekom obliku već isprobana u praksi. Romer navodi primer Hong Konga koji je bio takva teritorija, mada se u poslednje vreme menja, što zbog Kineza što zbog unutrašnjih pritisaka za demokratizacijom. Kina ima još takvih gradova, kao što je Šenžen preko puta Hong Konga, i to su u poslednjih nekoliko decenija ekonomski najbrže rastuće oblasti na svetu.

Postoji i istorijska paralela koju Romer ne povlači, ali takve oblasti su i istorijski uvek bile mala ekonomska čuda. To što je danas Hong Kong, nekada su bili Amsterdam, Antverpen, Venecija, Đenova, Dubrovnik, Odesa. Ili kao srednjovekovni slobodni gradovi ili kao slobodne luke u nacionalnim državama, za sve ove gradove je zajedničko da su bili a) ekonomski slobodni, b) fenomenalno prosperitetni. Dubai je danas sličan primer. A činjenica da su ovakvi gradovi uspevali u raznim vremenima i svuda od zapadne i istočne evrope, bliskog do dalekog istoka, kaže nam da okolina, kultura, religija, očigledno nisu velika prepreka.

Jedini problem je kako navesti države da dozvole slobodne gradove na svojoj teritoriji. Na tome radi Paul Romer, koji je odbio ponudu da bude glavni ekonomista Svetske banke da bi se u potpunosti posvetio ovom projektu. Nekih izgleda ima, na svetu ima obilja neiskorišćenih teritorija a za grad nije potrebno mnogo. Države eksperimentisanjem ne mogu mnogo da izgube, a imaju i primer Kine koja pored dva pomenuta grada ima još 12 sličnih, manje ili više slobodnih, zona.

Ovde je moj stari post o strategijama za liberalnu revoluciju, koji bi sada trebalo dopuniti Romerovom strategijom stvaranja slobodnih gradova. Pogledajte i njegovo predavanje gde vrlo jasno i jednostavno objašnjava suštinu ove ideje.

Politika o prostituciji

Politika danas objavljuje tekst na temu legalizacije prostitucije u Srbiji. Vrlo zanimljivo.

Neke naše stare tekstove o prostituciji možete naći ovde.

Ko je platio račun

Dobra stvar ako ste visoki nemački filozof je što se ne morate držati činjenica kao pijan plota. Evo Jirgen Habermas kaže:

Jedino je sigurno da račun za raspad kapitalizma, koji je pokretalo tržište finansija, ne plaćaju profiteri već nezaposleni i normalni poreski obveznici, verovanto već vekovima.

To sasvim sigurno nije tačno. Kod finansijskih slomova upravo najviše plaćaju profiteri, u skladu sa rizikom. Konkretno pre poslednje krize, menadžeri banaka i fondova na koje se svaljuje krivica, su famozne bonuse često uzimali u vidu akcija sopstvenih banaka. To je jedan od pokazatelja neočekivanosti krize i apsolutnog neznanja menadžera i vlasnika koliko je struktura investicionih porfolia ustvari bila rizična po njih same. Kad je kriza izbila, zar nisu upravo investicione banke bile te koje su propale? Neke od njih je onda država izvukla, ali to je već problem za političare i njihove glasače. Ali na prvoj liniji fronta su bile banke, njihovi vlasnici, pa menadžeri i onda zaposleni. Čak iako se bailouti uključe u račun, ostaje da su oni platili najveći deo računa. Ne zato što su se žrtvovali za nas, nego zato što su daleko potcenili rizike. Nisu znali šta će se dogoditi.

06 August 2009

Sonja Sotomajor

Sonja Sotomajor je upravo postala prva latino žena sudija Vrhovnog suda SAD. Evo zašto je to važno. Da naziv nekoga ne zavara, Vrhovni sud SAD je i vrhovni i ustavni sud u jednom. Pored toga, nigde na svetu ni vrhovni ni ustavni sud, ni oba zajedno, nisu približno tako važni kao u SAD. U suštini Vrhovni sud SAD ima moć da ukine bilo koji važeći zakon, i naravno uredbu, regulaciju i sve druge akte. To u praksi dolazi sa mnogo ograda, zakoni se ne ukidaju svaki dan, ali Vrhovni sud po važećem ustavu može to da uradi i ponekad i radi. U nekim od ključnih slučajeva ukinuo je glavninu Ruzveltovog New Deal programa (pa se kasnije predomislio), ukinuo je rasnu segregaciju i zabranio državama da zabranjuju abortus.

Vrhovni sud može da ukine bilo koji federalni ili zakon bilo koje savezne države, tako se najkraće može opisati moć ove institucije. To ne piše u pisanom delu Ustava, nego je sud sam sebi dao to pravo odmah po donošenju Ustava i postavio se kao njegov tumač. Zato je tih devet ljudi koji sede u Vrhovnom sudu, doživotno imenovanih i nesmenjivih, toliko važno.

Zašto izbor same Sonje Sotomajor i nije baš toliko politički važan u ovom trenutku, je što ona samo menja jednog sličnog njoj, liberalnog, demokratama naklonjenog sudiju koji se povukao. Iako je bilo novih imenovanja, struktura suda je već nekoliko godina ista, u njemu su 4 konzervativca, 4 liberala i jedan, Anthony Kennedy, u sredini. Kada je odluka tesna i ideološki podeljena, onda ishod sticajem tih okolnosti najviše zavisi od neodlučnog Kennedyja. To će za sada ostati tako. Ali nasuprot slici koja je popularna u javnosti, najveći broj odluka ne prati tu ideološku podelu, jer sudije imaju svoje različite pravne rezone van ovih podela. U tom smislu Sotomajor će sigurno ostaviti nekakav pečat. I ako je služi prosečan životni vek, da to uradi će imati na raspolaganju narednih tridesetak godina.

Trojanski konj?


Republički zavod za zdravstveno osiguranje aktivirao je je Pravilnik po kome će pacijenti imati pravo na povraćaj novca za određene zdravstvene usluge dobijene u privatnoj praksi. U pitanju su pregledi za koje ne postoje zvanične liste čekanja, ali ih, uprkos tome, državna zdravstvena ustanova nije uspela organizovati u roku od 30 dana.

Noga je u vratima, ovo može biti uvod u ozbiljniju reformu. Kad jednom ljudi vide da fond može refundirati lečenje i kod privatnika, prvo će sve više birati privatnike, a onda će početi da se pitaju zašto ima ograničenja, zašto se diskriminiše po vrsti usluga i zašto postoji rok taj proizvoljni rok od 30 dana. Eto odlične prilike za jednu političku stranku da predloži dalju reformu i ukidanje ograničenja koja favorizuju državne bolnice, mobiliše javno mnjenje oko toga i kapitalizuje na sledećim izborima. Kakve god da su predrasude u korist države, ljudima koji su se upoznali i sa državnim i sa privatnim klinikama biće brzo jasno šta im je u interesu.

Na duži rok ukidanje svih ograničenja nadonkade privatnika će voditi bankrotstvu državnog zdravstvenog fonda, što može biti uvod i u njegovu privatizaciju. Dok do toga ne dođe, dobro je da i sa državnim osiguranjem dođe do pojačane privatizacije zdravstvenih usluga.

Ruski Obama

No, he can't.

Hot Waitress Index

U New York Magazineu je izašao zanimljiv članak na temu uticaja recesije na privlačnost konobarica. Naime, od kako je recesija započela, privlačne devojke imaju problem da nađu posao u drugim oblastima u kojima je lepota poželjna (na primer, kao promoterke), tako da počinju da rade i poslove koje inače ne bi radile, poput konobarisanja. Sa druge strane, i restorani su pod pritiskom, tako da se trude da privuku mušterije kako god znaju i umeju. Zaključak - što su konobarice privlačnije, to je ekonomija u većem problemu.

Ovaj tekst me je podsetio na nešto što sam davno čitao (a sada ne mogu da nađem na netu) - zašto stjuardese nisu više onako lepe kao ko što su bile pre 20 ili 30 godina. Suština je u deregulaciji (jeste, kao liberal priznajem da je deregulacija dovela do toga).

Naime, dok je avio industrija bila veoma regulisana, cenovna konkurencija je bila bukvalno zabranjena. Ali, čak i ako zabraniš cenovnu konkurenciju, postoje razne druge "dimenzije" u kojima je konkurencija moguća - veličina i udobnost sedišta, kvalitet hrane i, da, lepota stjuardesa. Nakon deregulacije (kako u Americi, tako i u Evropi), aviosaobraćaj je postao biznis kao i svaki drugi, gde firme "seku" troškove koji ne donose zaradu. Izgleda da su aviokompanije shvatile da je većini putnika izgled stjuardesa prilično nebitan.

05 August 2009

Desni centar



Mnogi politički psiholozi ideologiju mere kao jednodimenzionalnu osobinu, cesto na skali od 1 (ekstremna levica) do 9 (ekstremna desnica). Pitanje koje se postavlja je kako sebe vide ideološke kategorije poput libertarijanaca kada treba da se deklarišu na jednoj dimenziji.

Prema mojim podacima, bar kad je Amerika u pitanju, libertarijanci vide sebe kao mnogo bliže konzervativcima nego liberalima. To nam nam mozda daje i neki uvid o perspektivnosti liberal-tarijanizma.

Bravo za B92

Press i ostali mediji u Srbiji bi mogli da uče od B92. Umesto da apeluju na državu, B92 je samostalno pokrenuo akciju za kupovinu stana Čaviću, koji se juče i uselio u svoj stan.

Blic:
Dom Miloradu Čaviću obezbedio je Fond B92, koji je krajem prošle godine pokrenuo kampanju „Čavića za komšiju“. Na TV B92 emitovano je svega nekoliko spotova sa pozivom privrednicima i to je bilo dovoljno. Vrlo brzo su obezbeđena potrebna sredstva za uređenje i opremanje njegovog stana.

I Tadić je imao relativno dobar komentar: Drago mi je što je dobio stan, ali žalim što zbog zakonskih prepreka nije mogla da mu ga dodeli država. Ja ne žalim, ali dozvoljavam da Tadić ima drugačije mišljenje.

Jedina mana celoj priči je što su neki od donatora i državne firme, poput Građevinske direkcije Srbije, tako da ispada da poreski obveznici ipak posredno finansiraju Čavićev stan. To već nije problem B92 i pitanje je za Građevinsku direkciju. U svakom slučaju bilo bi dobro kada bi i ostali mediji počeli ili nastavili da organizuju slične akcije umesto što vrše pritisak na vladu da razbacuje novac poreskih obveznika, a potom imaju obraza da ih kritikuju zbog velike državne potrošnje.

04 August 2009

Kviz

Evo jednog kviza koji se ne može guglovati. Ovo je iz engleskog Economista:

Italija je jedina G7 zemlja u kojoj je produktivnost opala u poslednjih deset godina. Sa uprkos tome rastućim platama, Italija je sve manje i manje sposobna da se takmiči sa drugim zemljama iz evro-zone, poput Nemačke.

Economist ovde pravi jednu ne faktualnu nego logičko-ekonomsku grešku. Koju?

03 August 2009

Reputacija i regulacija

Interesantan post na Econlogu. Posle Kristalne noći 1938. kada su jevrejskim trgovcima širom Nemačke polupane radnje, ispostavilo se je da je većina trgovaca imala osiguranje kod nemačkih osiguravajućih kuća. Pošto bi nadoknada štete značila da štetu na kraju plaćaju sami etnički Nemci, vlasnici osiguravajućih kuća, Gering je zabranio plaćanje odštete Jevrejima.

Osiguravajuće kuće su, međutim, neočekivano insistirale da im se dozvoli da ispoštuju ugovor i nadoknade štetu! Ne samo da su mogle da se izvuku od plaćanja, nego su imale i savršeno opravdanje -- bilo im je zabranjeno da plate. Ali oni su aktivno tražili da plate, jer im je od kratkoročne ispate bilo važnije očuvanje krediiliteta i reputacije.

Zašto je ovo važno? Zato što je reputacija jedan od najpotcenjenijih samoregulatora na tržištu. Briga o reputaciji, a ne strah od kazne, je najvažniji razlog zašto poslovni ljudi igraju fer, poštuju ugovore, ne varaju kupce i ne prodaju defektnu robu. Snagu reputacije nije lako uvideti, pa mi obično polazimo od toga da je za fer i poštenu igru na tržištu neophodan spoljni autoritet koji propisuje i sprovodi detaljna pravila. Ali u stvarnosti reputacija igra veću ulogu nego što mislimo. Lokalna reputacija navodi čak i uličnog prodavca kokica da sam kontroliše svoj kvalitet, a što je brend ili lanac veći, to u kockanju sa reputacijom mogu više da izgube.

Korist od spoljne, državne regulacije je lako vidljiva, ali je njen trošak skriven. Sa reputacijom je obratno, teško je uvideti i poverovati u njenu važnost i zbog toga je njena regulatorna moć daleko potcenjena. To govori i ovaj slučaj -- osiuravajuće kuće su insistirale na fer igri i poštovanju ugovora čak i kada im je to bilo zabranjeno. Ne zato što imaju dobro srce, nego zato što im je reputacija važna za sopstveni poslovni interes.

Ah, ti libertarijanci

Čudna vrsta libertarijanaca raste u Washingtonu D.C. i bližoj okolini. Videli smo pre neki dan dvojicu koji misle da treba ujediniti klasični liberalizam sa socijalizmom. Evo sad jednog još značajnijeg korifeja slobode pojedinca. Tyler Cowen, profesor na Univerzitetu Georg Mason (u neposrednoj blizini Vašingtona), samoproklamovani "libertarijanac" i kolumnista Njujork Tajmsa (!) ima članak u kome kaže da je rešenje ekonomskih problema Amerike u većoj inflaciji! Nadovezujući se na nekog drugog profesora, a zapravo na staru Menkjuovu tezu iznetu u članku u Njujork Tajmsu koji smo ovde komentarisali već, on tvrdi da je jedini način da se podstakne potrošnja i pozajmljivanje od strane banaka taj da Fed uvede nametne negativnu kamatnu stopu i višu inflaciju, i tako natera banke da daju više kredita a ljude da troše pare umesto što štede.

Naravno, ovo nije nikakvo iznenađenje od nekog ko je napisao: "We should embrace a world with growing wealth, growing positive liberty, and yes, growing government. We don’t have to favor the growth in government per se, but we do need to recognize that sometimes it is a package deal.". U istom tekstu kaže kako je pozitivna sloboda važnija od negativne, kako globalno zagrevanje predstavlja problem koji opravdava dodatnu državnu intervenciju, kako treba odustati od pokušaja smanjenja države blagostanja i more sličnih libertarijanskih uvida ala Willkinson i Lindsay. Sad je svemu tome dodato i karakteristično libertarijansko uverenje da je inflacija lek za recesiju.

Kviz

Ko je ovo rekao i kada:

"I will say then that I am not, nor ever have been in favor of bringing about in any way the social and political equality of the white and black races, that I am not nor ever have been in favor of making voters or jurors of negroes, nor of qualifying them to hold office, nor to intermarry with white people; and I will say in addition to this that there is a physical difference between the white and black races
which I believe will forever forbid the two races living together on terms of social and political equality. And inasmuch as they cannot so live, while they do remain together there must be the position of superior and inferior, and I as much as any other man am in favor of having the superior position assigned to the white race
".

02 August 2009

Inicijativa Tržišnog rešenja

Često pominjemo kako političari donose loše odluke jer to od njih zahtevaju glasači. Za vreme održavanja svetskog prvenstva to je i više nego očigledno: Press ovom prilikom pokreće inicijativu i apeluje na nadležna ministarstva da se mladoj Pančevki zbog vrhunskih rezultata i medalje sa Svetskog prvenstva dodeli stan, kako bi se Higlovoj obezbedili što bolji uslovi za život i treniranje u budućnosti.

Umesto što apeluju na nadležne da troše novac poreskih obveznika Press bi trebalo da pokrene inicijativu prikupljanja dobrovoljnih priloga za Nađin stan ako im je to već prioritet.

Doduše, ni predstavnici države nisu ništa bolji: Ministarka omladine i sporta Snežana Samardžić-Marković pokrenula je pre nekoliko dana inicijativu i da se Čaviću posle osvajanja zlatne medalje na 50 metara delfin na SP u Rimu, u disciplini koja nije olimpijska i ne potpada pod nagrađivanje, dodeli nagrada od 30.000 evra.

Ako im se ne možeš pridružiti, pobedi ih. Tržišno rešenje pokreće inicijativu i apeluje na resorne ministre i predsednika republike da se svakom zlatnom vaterpolisti sagradi kuća sa bazenom, u centru Beograda, kako bi im se obezbedili optimalni uslovi za dalji rad.

01 August 2009

Liberali protiv slobode govora

Pošto su se novinari odrekli slobode govora (dva puta) red je da to urade i liberali. Po svemu sudeći LDP će glasati za zakon koji će biti korišćen za zatvaranje medija po Srbiji. Zoranu Ostojiću ni to nije dovoljno pa tvrdi: Zakon o javnom informisanju mora biti samo prvi korak u uređenju haosa koji vlada medijskom scenom Srbije. Korenite reforme izgleda podrazumevaju i smenu Aleksandra Tijanića. Suštinski i principijelno.

Šta je sledeće?

Porez na visinu

Greg Mankiw je koautorski sa jednim svojim kolegom napisao tekst koji predstavlja jedan od najboljih reductio ad apsurdum moderne ekonomske teorije koji sam ja imao prilike da čitam (iako Mankiw generalno nije baš osoba od koje biste tako nešto očekivali).

U ovom tekstu Mankiw i Weinzierl dokazuju da utilitaristički zahtevi za maksimizacijom društvene korisnosti zahtevaju uvođenje poreza na visinu! Ceo tekst je prosto urnebesan. Sastavljen je tako da izgleda kao i svaka prosečna akademska škrabotina iz ekonomije. Najpre, "pregled relevantne literature", u ovom slučaju literature o "optimalmom oporezivanju" koje nedvosmisleno zahteva diskriminativne poreze kao korektivni faktor u uspostavi distributnivne pravde. Potom dokazivanje da je visina važan faktor koji je izostavljen iz svih utilitarističkih koncepata distributivne pravde prisutnih u teoriji optimalnog oporezivanja. Onda predvidivo sledi, kako se to lepo kaže, "relevantna empirijska evidencija" izvedena iz ekonometrijskih i statističkih analiza, koja u ovom slučaju nesvosmisleno kaže da nejednakost dohotka varira sa visinom, da postoji statistički vrlo signifikantna korelacija između te dve varijable. Viši ljudi zarađuju i do 16% više od prosečno visokih. Odatle sledi da po kanonskoj mejstrim teoriji, visina mora da bude predmet oporezivanja isto kao i profit, nasledstvo i razne druge oklonosti. Optimalni porez mora da izjednači graničnu korisnost svih članova društva izjednačavanjem dohotk apo oporezivanju, a pošto visina kako vidimo snažno utiče na tu graničnu korisnost, ona mora biti uzeta u obzir prilikom određivanja različitih poreskih stopa. Porez an visinu donosi Pareto poboljšanje po Mankiwu.

Mankiwov zaključak je sledeći: "Our results, therefore, leave readers with a menu of conclusions. You must either advocate a tax on height, or you must reject, or at least significantly amend, the conventional Utilitarian approach to optimal taxation. The choice is yours, but the choice cannot be avoided."

Osnovna posledica je dakle da morate ili prihvatiti porez na visinu (što čak i za prosečnog ekonomistu nije baš jednostavno) ili odbaciti ideju da progresivni porezi na dohodak, nasledstvo i slično mogu voditi poboljšanju sosijalnog optimuma. Ili prihvati libertarijanizam, ili se obaveži da prihvatiš potpune ludorije, poput poreza na visinu.

Naravno, frikova ima raznih, koji će bez po muke prihvatiti porez na visinu, neki iz ideoloških, a neki iz razloga poverenja u ekonomsku teoriju. Jedan od takvih frikova, uz to još i "libertarijanac" sa George Masona (!), Robin Hanson, tvrdi da je standardna teorija ispravna, i da bi trebalo oporezovati ne samo visinu, nego bogami i inteligenciju, lepotu, težinu i količinnu dokolice: "let me state loudly and clearly: the economic theory is solid, so I support a revenue-neutral height tax as improving the status quo. (For complexity-neutrality also, in addition cut some other minor factor now considered.) I would also follow theory if it similarly supported taxing weight, beauty, IQ, leisure hours, or multi-year income variance.".