Pages

20 February 2007

Kant

Odličan tekst B. Ristića o Kantu na Katalaksiji.

Vukadinović o antisrpskim zaverama

Rečeni gospodin je izgleda prevazišao sam sebe. U skorašnjem tekstu kaže da je super stvar taj patriotski konsenzus koji je postignut oko Kosova i da se samo treba nadati da se više nikad u opoziciji neće pojaviti izdajnici koji će rasprodavati zemlju i tvrditi kako granice nisu važne. Ipse dixit:

"...kako odgovoriti na sledeća pitanja koja, u ovoj ili sličnoj formi, vrzmaju u glavi prosečnog Srbina: Kako to da granice medjunarodno priznate SFRJ nisu bile svetinja, već je, odlukama Badinterove komisije, prednost data pravu naroda na samoopredeljenje? No, ako je to već prihvaćeno kao princip, kako to da se u slučaju Bosne i Hercegovine taj princip menja, njene granice postaju nedodirljive, a volja apsolutne većine srpskog stanovništva u BiH grubo ignoriše? I kako se taj princip nepovredivosti republičkih/državnih granica opet relativizuje i napušta u trenutku kada je reč o granicama Republike Srbije? I kako to da se, sada, na kraju balade, principima kontakt-grupe i poslednjim izjavama generalnog sekretara NATO-a, princip nepovredivosti granica ponovo afirmiše kada je reč o budućim granicama nastajuće kosovske države? Dakle, teritorijalni integritet velike i male Jugoslavije, kao i Republike Srbije, međunarodno priznatih članica Ujedinjenih Nacija, tretiraju se kao alajbegova slama, a za razliku od nedodirljivih granica «multietničke» Bosne i «multikulturalnog» Kosova? Previše je to obrta i previše nelogičnosti da bi se čak i lakovernim Srbima moglo predstaviti kao puki slučaj i sticaj nesrećnih okolnosti.

Voljom svetskih moćnika i odnosom snaga na terenu, Kosovo možda može postati nezavisno, ali to više niko u Srbiji – pa čak ni većina od onih koji glasaju za Jovanovića i njegovu koaliciju – neće smatrati pravednim ishodom i zasluženom kaznom za Miloševićeve, što stvarne, što izmišljene grehe. I to je uglavnom nepovratna, a možda i najvrednija stvar koju će Srbija izvući iz ove kosovske nesreće. Možda DS neće izdržati na ovom «patriotskom kursu», možda se zainteresovane stran(k)e neće dogovoriti oko podele resora i možda projektovane vlade na kraju neće ni biti. Ali je važno da više nikada u vladi – po mogućstvu, ni u opoziciji – ne bude stranke čiji će čelnici govoriti kako granice nisu važne i prema sudbinskim državnim pitanjima se odnositi kao prema dobijenoj ili izgubljenoj partiji basketa. A u tom slučaju, onda više zaista i neće biti toliko važno – sem naravno akterima, članovima njihovih familija i najbližim saradnicima – ko je u vladi, a ko u opoziciji.


Dakle, tu su kao u dobra starta vremena i domaći izdajnici i svetski moćnici. Samo fale nepravedne i ničim izazvane sankcije i vatikansko kominternovska zavera. Pitam se, pa majku mu, šta je falilo tom Miloševiću, kad je tranzicija po Vukadinoviću ionako pljačka i zastranjivanje, a vidimo da je politika Zapada oduvek bila jedna antisrpska zavera - gde je Sloba onda pogrešio, osim što možda nije pobio dovoljno Balija u Srebrenici ili što je uveo "sramnu blokadu na Drini"?

Deficit i dug

Redovni kolumnista Politike Nebojša Katić pokazuje zavidno nerazumevanje ekonomije:

Истовремено, све што се у Србији производи скупо је и неконкурентно и на светском и на домаћем тржишту. Србија зато има огроман и растући дефицит трговинског и платног биланса.

Na prvi pogled možda izgleda razumno, ali ako izučavanje ekonomije nečemu služi, to je da bi se došlo do protivintuitivnih zaključaka. Jedan njih je da trgovinskih deficit nema nikakve veze sa konkurentošću. Tokovi kapitala su nezavisna promenljiva, suficit-deficit je zavisna. Koliki priliv kapitala toliki deficit, bili konkurentni ili ne.

Ovo brkanje uzroka sa posledicama vodi Katića u naredni pogrešni zaključak:

Србија из године у годину троши много више девиза него што их ствара. Тај јаз не могу покрити ни дознаке емиграната, ни донације, ни продаја државне имовине. Ова разлика се мора финансирати само новим задуживањем у иностранству. Страни кредитори привучени огромним каматама у Србији, радо финансирају српски дефицит.

Katić misli da se deficit nekako stvara sam od sebe (tj. zbog slabe konkurentnosti), pa se mi tek onda, naknadno brinemo kako ćemo ga finansirati. Ustvari deficit postoji baš zato što imamo čime da ga finansiramo. Da li su izgledi da će priliv biti takav i u budućnosti je drugo pitanje. Katić misli da kada devizni priliv prestane, a Srbija ima taj nekako spolja zadati nivo deficita, ulećemo u katastrofalnu finansijsku krizu. Situacija je ustvari mnogo jednostavnija: kada ne bude priliva deviza nećemo uvoziti. Dinar će oslabiti jer plivajući kurs tome i služi.

Sve to ne bi bilo strašno da Katić u celom tekstu ne kritikuje ekonomiste "koji smatraju da su devizni dugovi pojedinaca, preduzeća i banaka samo njihova briga" (jer državni dug inače opada). On očigledno misli da su privatni dugovi briga države. A onda, kada počne i o tome da brine NBS valjda može da zabrani i privatno zaduživanje, jer to je, zaboga, mera Nj. V. Monetarne Politike.