Pages

30 August 2010

O imperijalizmu i izgradnji nacija

Jedna od čestih kontroverzi među libertarijancima, posebno u Americi, vezana je za ratove u Iraku i Avganistanu: da li je i sa kojim razlozima moguće podržavati ove ratove i zadržati liberalnu tj libertarijansku poziciju.

Ja ću ispitati dve najčešće vrste protiv-argumenata za ovu mogućnost, od kojih verujem da je prva vrsta delimično opravdana, dok je druga neopravdana. Prva vrsta se tiče standardnih prigovora da je "rat zdravlje države" tj etatizma. Svaki rat vodi širenju državne moći, i kroz istoriju, posebno u 20 veku, svi etatistički lideri i diktatori su koristili rat kao izgovor za nacionalizaciju, pljačku, širenje državne kontrole u ekonomskim i ne-ekonomskim stvarima. Po istoj logici, vođenje dva rata u isto vreme, ne može a da ne ostavi traga na američku politiku i da je ne gurne makar malo dalje u pravcu etatizma. Drugi argument je da je rat skup, i u životima i u novcu, i da vodi povećanju poreza i ekonomskom osiromašenju. Sve ovo treba da bude podsetnik da ako rat nije zaista neophodan (odvraćanje invazije ili samoodbrana) treba ga po svaku cenu, upravo sa libertarijanskih pozicija, izbegavati: ne nužno iz "humanističkih" ili "kulturoloških razloga" (što smo protiv "američkog imperijalizma" ili smatramo da je super da Sadam vlada u Iraku jer on predstavlja autentični izraz kulture Iračana) već iz sistemskih razloga američkog nacionalnog interesa (i želje svih libertarijanaca van Amerike) da federalna država bude što slabija.

Drugi tip prigovora kaže da su ratovi u Iraku i Avganistanu, čak i da zanemarimo ove klasične protivargumente, zapravo pogrešni sa stanovišta samih ratnih ciljeva. Izgradnja nacija, i pokušaj da se nametne demokratija i kapitalizam zaostalim nacijama, ili nacijama čija neformalna pravila igre, kultura i tradicija nisu pogodni za privatanje ovih ustanova je čisto gubljenje vremena i resursa. Čak i da nam je svejedno što američki vojnici ginu a poreski obveznik plaća, ceo poduhvat nema smisla jer Irak i Avganistan ne mogu spoljnom intervencijom biti pretvoreni u uspešne demokratske nacije, prosto zato što njihovo stanovništvo kulturno i mentalitetski nije spremno za promenu. Ili je čak aktivno i ne želi, tj želi nešto drugo, poput teokratije, šerijata ili diktature ove ili one vrste.

Rekao sam da prvu vrstu argumenta smatram načelno valjanom, sa nekoliko dopuna ili preciziranja. Najpre, ako prihvatimo poziciju minimnalne države, što većina libertarijanaca čini, onda ona ne implicira apsolutni pacifizam, već odobrava odbrameni rat. Napade 11 septembra je izvela organizacija Al Kaida koja je imala sedište i zaštitu u Avganistanu od strane talibanskog režima. Rat za svrgavanje Talibana je stoga, čak i sa usko libertarijanske pozicije, bio opravdan, jer je bio akt direktne samoodbrane protiv agresora. Svrgavanjem Talibana presečena je obaveštajna, materijalna i logistička podrška al Kaide i ona naterana u beg i ilegalu, dok je veliki deo njene mreže bio uništen, što je jedan od ključnih razloga zašto nije bilo daljih napada na SAD. Druga rezerva vezana je za stepen širenja države kao posledice oba ova rata. On nije bio naročito veliki. U periodu 2001-2008 došlo je do značajnog povećanja državne potrošnje kao procenta GDP, ali najveći deo tog porasta nije bio u domenu vojnih neko civilnih izdataka, uglavnom subvencija i entitlements programa. Što se tiče famoznih kršenja građanskih prava o kojima kritičari stalno pričaju (poput "torture" i "špijuniranja") ona sama po sebi opet nisu imala nikakve veze sa samim ratovima, i bila bi počinjena (ili ne bi) potpuno nezavisno od bilo kog rata. Činjenica da je rat u Iraku sada praktično završen (američka vojska se ubrzalno povlači), a da će i u Avganistanu verovatno uskoro ući u završnu fazu, a da niko ni ne pomišlja na labavljenje ovih ograničenja građanskih sloboda najbolje svedoči da one nemaju nikakve veze sa ratovima, nego sa napadom od 11 septembra, i političkom atmosferom posle toga. Da li su te politike mudre ili ne, drugo je pitanje, ali ga moramo razdvojiti od posledica ratova u Iraku i Avganistanu kao takvih. Dakle, klasični libertarijanski prigovori važe samo za rat u Iraku (jer je teško demonstrirati kakvu je to pretnju po SAD predstavljao Sadam Husein, što bi rat opravdalo s libertarijanskih pozicija), i to prevashodno za njegovu cenu u novcu i ljudskim životima, ne u jačanju državne kontrole, jer ako je do njega i došlo, desilo se potpuno nezavisno od tog rata.

A šta je sa argumentom o samopobijajućem karakteru izgradnje nacija? Taj argument ni teorijski ni empirijski ne stoji najbolje. Ako je izgradnja nacija načelno nemoguća, kako to da je uspela u Nemačkoj i Japanu posle 1945? Kritičari će reći da je njihova ”kultura” bila pogodna za to, za razliku od Iraka i Avganistana. Ali, ja ne vidim ni jednog klasičnog liberala u Nemačkoj 1945 osim samog Erharda. Ne vidim, u tom smislu, i nikakvu drugu političku snagu, sem članova i simpatizera nacističke stranke. U periodu 1945-1950, periodu konsolidacije demokratije i drastičnih protržišnih reformi, većina Nemaca je i dalje podržavala Hitlera, i mislila da je žrtva neopravdane okupacije neprijateljskih sila koje ne žele dobro Nemačkoj. Ili još pre u Japanu. Japan nije imao bukvalno dan demokratske vladavine pre 1945, i imao je apsolutnu autokratsku tradiciju najgore vrste, sa Carem božanstvom, militarističkom elitom, kamikazama, enormnom nepopularnošću kapitalizma. Nemci na steroidima! Kako je “izgradnja nacije” uspela tamo? Od arhi-agesora i jedne od najmilitanijih i najautoritarnijih nacija na svetu, do dekandentnih pacifista i kapitalista za samo nekoliko godina. Da, moguće je da većina u arapskom svetu danas mrzi Ameriku i podržava teroriste (mada je ta podrška drastično pala poslednjih godina), ali je jednak, možda i veći procenat Nemaca mrzeo Ameriku i podržavao Hitlera 1945. Šta nam to govori?

Očigledno, “kultura” je čarobna reč koja sve može da objasni: šta god da se desi bilo gde, uvek neku kulturu ili kulturnu tradiciju možeš prizvati u pomoć. Kad Irak za 5 godina možda napravi prirvredno čudo, ili makar samo pokaže ozbiljniji napredak, ne sumnjam da će se odmah pojaviti “kulturolozi” koji će objasniti da to sve nema nikakve veze sa ekonomskim i političkim sistemom koji su im Amerikanci ostavili, nego sa tradicionalnom arapskom “kulturom” trgovine. Kao što je danas islamistička “kultura” i to što Muslimani vole teror razlog za nestabilnost, a ne specifična politička konjunktura i upliv ekstremističkih grupa iza kojih stoji al Kaida (i Iran).

Razlog za nesporazum ovde je u sledećem: ljudi poput GW Busha veruju da su aspiracije ljudi univerzalne, da Arapi i Avganistanci, baš kao i Amerikanci, Nemci i Japanci, žele slobodu i prosperitet. Ako pođete od te pretpostavke, onda vam “izgradnja nacije” (vojno obaranje ditkatotrskog režima) i neće izgledati neki veliki socijalni konstruktivizam ili “veliki skok napred”, već naprosto kao prijateljska pomoć spolja tim narodima da uklone veštačke političke barijere svojim prirodnim i univerzalnim težnjama. Ali kultur-rasistima poput Hantingtona rat u Iraku izgleda kao konstruktivizam upravo zato jer oni ne misle da svi ljudi dele iste prirodne težnje, već da su neke “civilizacije” drugačije, da Arapi nisu za demokratiju ili katolici za kapitalizam. I da je američka misija u Iraku mnogo dalekosežnija, neka vrsta sumnjivog psihološko-političkog lobotomiranja divljaka da postanu fini kao mi, jedna vrsta ispiranja mozda ili kulturnog reporogramiranja. Pošto je to nemoguće, onda je i projekat “nerealističan”. Predstavlja, što bi marksisti rekli, “preskakanje faza u razvoju”.

Da zaključim, pozicija izolacionizma je najbliža libertarijanizmu, ali je za nju dovoljan argument da nije dužnost američkog vojnika i poreskog obveznika da ispravlja sve svetske krive Drine o svom trošku. Ne treba nam teorija da je oslobođenje Iraka zapravo štetno po same Iračane, jer njima ne treba sloboda pošto su oni Muslimani, i kao takvi vole više da vešaju homoseksualce i kamenuju preljubnice.

Planeri su poludeli - Lazar će da živi u nosorogu

Južni Sudan, u kojem trenutno živi moj kobloger, je objavio bizarni plan da gradove fizički oblikuje po biljkama i životinjama. Tako će Džuba, glavni grad, iz aviona ličiti na nosoroga.




Lazare, jel ja za ovakve bizarnosti treba da saznajem sa Frikonomiks bloga?

Zanimljivo poređenje

Essentially, the core environmentalist argument against big projects and big development is the same argument that libertarians use against economic regulations and state planning. The ‘economic ecology’ of a healthy free market system is so complex, libertarians argue, that bureaucratic interventions, however well intentioned and however thoroughly supported by peer reviewed science of various kinds, will produce unintended consequences — and in any case the interventions and regulations are too crude and too simple to provide an adequate substitute for the marvelously complex economic order that develops from free competition. Environmentalists turned this logic against Big Science projects like dams and more generally built a case that humanity should work to have a light footprint in the world. Natural systems are so complicated, so interlinked in non-obvious ways, that any human intervention in nature has unanticipated costs. The less we intervene, the better.

Citat iz odličnog posta Walta Russela Meada, o tome kako je propala priča o globalnom zagrevanjuu poslednjih godinu dana i kako su zeleni postali upravo ono protiv čega su se decenijama borili.

EU kao Prljavi Hari

Danijel Drezner je uporedio EU bailout operaciju sa scenom iz Prljavog Harija.


Samo zamislite ovaj tekst.

I know what you're thinking. Is this my last rescue package, or do I have another source of credit in reserve? Well, to tell the truth, in all this excitement I kinda lost track myself. But being this is a €720bn rescue package, the most powerful one in the world, and would wipe away any short position you've taken in the past week, you've got to ask yourself one question. 'Do I feel lucky?' Well do you, punk?

Kliše

Ako neko ne veruje u globalno zagrevanje, evo dokaza - četiri vruće jeseni, praćene vrelom!

Vruća jesen stiska džepove - Dnevnik, avgust 2006.
Srbiju tek očekuje vruća jesen, Glas Javnosti, juli 2007.
Vruća jesen za vladu Srbije, Blic, septembar 2008.
Mere protiv štrajkova: Vlada formirala radnu grupu koja će predložiti paket mera kako bi se sprečila radikalizacija štrajkova i vruća sindikalna jesen, Politika, juli 2009.


Napredak je nazadan

Nazivati moderne levičare liberalima nema previše smisla, ali nazivati ih progresivcima, to tek nema nikakvog smisla (Nevezano previše za to, otkud Tomi pade na pamet da svoju stranku nazove naprednom, uopšte mi nije jasno... Valjda zato što su svi ostali pridevi bili zauzeti - već ima i demokrata i liberala, demohrišćana, socijalista, socijal-demokrata).

Elem, Matt Ridley linkuje na odličan članak Freda Siegela za City Journal, pod nazivom "Progressives against Progress".

As such proposals indicate, American liberalism has remarkably come to resemble nineteenth-century British Tory Radicalism, an aristocratic sensibility that combined strong support for centralized monarchical power with a paternalistic concern for the poor. Its enemies were the middle classes and the aesthetic ugliness it associated with an industrial economy powered by bourgeois energies. For instance, John Ruskin, a leading nineteenth-century Tory Radical and a proponent of handicrafts, declaimed against “ilth,” a negative version of wealth produced by manufacturing.

Like the Tory Radicals, today’s liberal gentry see the untamed middle classes as the true enemy. “Environmentalism offered the extraordinary opportunity to combine the qualities of virtue and selfishness,” wrote William Tucker in a groundbreaking 1977 Harper’s article on the opposition to construction of the Storm King power plant along New York’s Hudson River. Tucker described the extraordinary sight of a fleet of yachts—including one piloted by the old Stalinist singer Pete Seeger—sailing up and down the Hudson in protest. What Tucker tellingly described as the environmentalists’ “aristocratic” vision called for a stratified, terraced society in which the knowing ones would order society for the rest of us. Touring American campuses in the mid-1970s, Norman Macrae of The Economist was shocked “to hear so many supposedly left-wing young Americans who still thought they were expressing an entirely new and progressive philosophy as they mouthed the same prejudices as Trollope’s 19th century Tory squires: attacking any further expansion of industry and commerce as impossibly vulgar, because ecologically unfair to their pheasants and wild ducks.”