Pages

20 January 2008

Hemfri, ukidam ministarstvo prosvete

Ne tako davno je Globalisation Institute (GI) inače sklon „tržišnim rešenjima“, predložio ukidanje 12 direktorata (administrativnih uprava) od ukupno 41 koji funkcionišu u okviru Evropske komisije. Razlozi: ovi organi mnogo koštaju a slabo su efektivni, budući da većinu njihovih aktivnosti pokrivaju nacionalne vlade. Predlog A. Singltona iz GI jeste da bi bilo bolje da se Evropska komisija fokusira na oblasti koje imaju smisla jer mogu imati uticaj na EU-nivou: trgovina, konkurencija, zaštita potrošača, ekologija.

Na listi beskorisnih organa našli su "direktorati" za poljoprivredu, ekonomska i finansijska pitanja, obrazovanje i kulturu, privredu, ribarstvo, informatičko društvo i medije, regionalnu politiku, istraživanje, komunikacije, razvoj i humanitarni rad. Takođe se predlaže privatizaciju usluga koje prižaju tri sektora koji pokrivaju „opšte poslove“ komisije: JRC (Joint Research Center), informatički i prevodilački. Na sajtu ovog poslednjeg ponosno se navodi da je prevodilački DG jedna od najvećih prevodilačkih "firmi" na svetu sa više od 2000 zaposlenih/angažovanih.

Ovaj predlog o ukidanju suvišnih birokratskih organa, podsetio me na letošnje istraživanje Libertarijanske stranke u SAD sprovedeno među članovima i pristalicama. Pitali su ih koje federalne organe treba ukinuti.

Naravno, zbog razlike u vrsti i lokusu „federalizma“ SAD i EU, razlikuju se i očekivanja oko toga šta ima smisla da postoji a šta ne. Jedna stvar je zajednička: ukidanje obrazovne uprave. Ostaviću po strani američku priču, zoom na EU: stvarno, posle skoro 20 godina građenja evropske obrazovne politike, raznih programa i novca uloženog u te svrhe, obrazovanje i dalje nema „evropsku dimenziju“, niti postoji „evropski obrazovni prostor“, niti će postojati do 2010. kako je naloženo na Lisabonskom saboru 2000. Jedina strana obrazovanja koja realno postoji na inter-državnom nivou EU, jeste politička strana obrazovanja. A ona nikada nije dugotrajna i duboka. Tu su programi indukovane mobilnosti studenata i nastavnika (posebno na visokoškolskom nivou), programi omladinske politike, čak i programi koji pripadaju sferi čuvenog "doživotnog učenja"(lifelong learning) nisu mnogo odmakli od socijalne kohezije, podizanja svesti i sličnih manifestnih oblika eu-sssr-izacije...

GI kaže da Uprava za obrazovanje i kulturu nema opravdanje za opstanak, pošto ovaj direktorat nema nikakve obrazovne ustanove pod kontrolom, tako da should be scrapped.

Kad malo razmislim, srpsko Ministarstvo prosvete (MP) takođe možemo ukinuti, koliko sutra. Zašto?

1. Univerziteti imaju autonomiju i ministarstvo funkcioniše na nivou overavačkih i blagajničkih poslova.

2. Prosvetni sindikati odlučuju koliko i kako će nastavnici raditi u svim obrazovnim podsistemima. Zašto ne bi ministarstvo finansija direktno distribuiralo plate preko sindikata?

3. Jedan od najtvrdokornijih državnih monopola - izdavanje izdavanje udžbenika – zvanično, izmenama zakona od 2006. godine više ne bi smeo da postoji. No ni legislativni okvir nije baš pod kontrolom MP-a budući da Zavod za udžbenike svoju poziciju zadržava dajući rabat školama od 25 posto (iako pravilnik nalaže da to bude maksimum 15%). Zanimljivo je da direktor javnog preduzeća za izdavanje udžbenika & pisac udžbenika, R. Ljušić, kaže kako to predstavlja "borbu na tržištu". Treba ga predložiti za "tršišno rešenje" 2008.

4. Ministar prosvete predstavlja model renesansnog birokrate. On rado daje izjave o mnogim pitanjima: SAA, Kosovo, Savet bezbednosti... Ministar lepo završi bavljenje obrazovanjem do kraja prve kabinetske kafe, pa posle ima dovoljno vremena za vođenje drugih sektora.

Kada se sve sabere, ministarstvo prosvete nam baš i ne treba. Ergo, delendam esse.