Pages

23 February 2008

Opasan presedan

Prvo o terminu: presedan je događaj koji se već dogodio i koji sada služi za primer. Tako da ovi koji sa svih strana govore da je Kosovo opasan presedan ustvari hoće da kažu da je nezavisnost Kosova bez presedana. Ili da može postati presedan.

A da li je bez presedana, nije sigurno. "Vekovima stvaran međunarodni poredak" za koji je zabrinut Putin, ustvari nikad nije doveo do stalnih granica, nego samo do toga da su ratovi umesto lokalnih postali nacionalni. Granice su posle tih ratova menjane, pa Kosovo u tom smislu nije izuzetak. Poslednji slučaj je bio Istočni Timor koji je pre nekoliko godina dobio nezavisnost od Indonezije. (To je svet kao i sa Kosovom podržaao i njihov lider je još i dobio Nobelovu nagradu za mir -- da je Rugova živ, nije isključeno da bi bio kandidat.)

I na kraju, da li bi presedan koji bi Istočni Timor i Kosovo napravili bio loš? Ja ne verujem mnogo u domino teoriju, ali i kad bi bila tačna, ne bih imao ništa protiv menjanja mnogih granica. Rusija bi mogla da se povuče sa dobrog dela Kavkaza, Pridnjestrovlje ili kako se zove bi se od Moldavije priključilo Rusiji, jednog dana Tibet, itd. Zašto su sadašnje granice svetinja? A da sam srpski nacionalista Kosovo me uopšte ne bi interesovalo - jer je nacionalista valjda zainteresovan za srpski narod, ne za teritorije naseljene tuđim stanovništvom - nego bih oko bacio na Republiku Srpsku. A Kosovo bih koristio kao odličan presedan.

Iz zemlje slobode i pravde

"Danas su se gradjani Beograda verovatno setili drugih mitinga. Setili su se kako je besnela rulja koja je svrgavala starog Miloševića.
Isti ti, fudbalski navijači.
Kako je zemlja koja je poludela od liberalnih obećanja sprovodila na onaj svet plačem zapadnu marionetu Zorana Djindjića - čoveka koji je rasturio legendarnu srpsku armiju i specijalne službe, koji je predao Hagu heroje srpskog otpora za apstraktnu ekonomsku pomoć i koji je za to dobio zaslužen metak"."

ovako komentariše I kanal ruske državne televizije dešavanja u Beogradu preksinoć. Ono što mene ovde brine nije činjenica da se u zemlji slobode, pravde i poštovanja međunarodnog prava našla neka medijska budala koja bi rekla ovako nešto, već činjenica da je reč o prvom programu državne televizije, koja teško da se odlikuje ikakvom uređivačkom samostalnošću. Što će reći da ovako nešto teško da bi moglo proći bez dozvole vlasti. U svakom slučaju, ako je ovo bio ispad nekog novinara, minimum koji se mogao očekivati jeste izvinjenje urednika televizije, suspenzija novinara i zvanično izvinjenje ruske vlade srpskoj.

Pošto se ništa od toga nije dogodilo, jedini zaključak koji možemo izvesti iz ovoga jeste da se ruske vlasti slažu i podržavaju ovo što je novinar rekao, kao i da se sa tim slaže i srpska vlada pošto nije uputila nikakvu zvaničnu notu ruskim kolegama.

Mislim da nije potrebno mnogo dalje komentarisati kakve su implikacije ovoga po srpsku spoljnu politiku, ali bogami i po unutrašnju. To pokazuje koji su pravi parametri bratske ljubavi između Koštunice i Putina - potpuna saglasnost o mestu Srbije u međunarodnom kontekstu, kao i tipu sistema koji treba Srbiji. Belorusija iznutra, Belorusija spolja - to je ta patriotska vizija ispod koje treba da se potpišemo. A ako ne želite da se potpišete, onda vam ne preostaje ništa drugo nego da Rusiju smatrate neprijateljskom državom.

Od intervencionizma ka socijalizmu

"Can you blame Obama and Clinton for what they are selling? I blame the electorate for being gullible enough to actually believe that the president can create sustainable, well salaried, valuable work. If this was the trick to job creation, then why dont we just nationalize all of industry and have a planned economy?

Its amazing how people will eat up a small concept, such as the government creation of jobs, and not realize the incredibly negative upshot of that idea being scaled upwards(full on socialism).",

kaže jedan komentator na blogu Cafe Hayek, komentarišući planove Hilari Klinton i Baraka Obame da "stvore" milione novih radnih mesta (poruka slična onoj koju su ovde slali Boža Đelić i Mlađan Dinkić).

Međutim, ja mislim da ovo nerazumevanje logike kako neke naoko marginalne primedbe na tržišnu privredu konsekventno i direktno vode u socijalizam, važi i za ogromnu većinu ekonomista, ne samo za političare. I ekonomisti misle da se nekim parcijalnim itnervencijama može popraviti učinak tržišta, iako niko do njih ne misli da treba uvesti potpuni socijalizam. Recimo misle da Vlada može "ispraviti greške tržišta", ali istovremeno ne misle da treba ukinuti tržište. Većina ekonomista misli da su Mizes i Hajek u pravu kad kažu da se tržište ne može ukinuti, tj da je socijalizam nemoguć jer ni jedna centralna vlast ne može imati znanje koje je potrebno da bi se koordinisale aktivnosti miliona ljudi koji slobodno dodnose odluke. To može samo tržište. Ali, onda, odjednom, kad se ispostavi, ili kad se poveruje, da ni tržište u nekim slučajevima više nije u stanju da to učini (slučajevi tzv tržišnih greški, poput eksternalija ili informacionih asimetrija), onda odjednom ista ona nesposobna Vlada, koju smo u prethodnoj rečenici ili pasusu diskvalifikovali za zadatake koje je u stanju da radi tržište, postaje misteriozno sposobna za mnogo više - za rešavanje zadataka koje ni tržište NE MOŽE da reši. "Barem neke državne intervencije su Pareto optimalne" kaže Joe Stigltz, što znači da bar u nekim slučajevima Vlada može da ispravi "greške tržišta".

Ja kažem da mi nemamo ni jedan razlog da verujemo u to, na osnovu sadašnjeg stanja ekonomske teorije. Centralno mesto mainstream ekonomske teorije zauzimaju dve potpuno oprečne i nespojive doktrine - Mizesova teorema nemogućnosti centralnog plana i teorema o Pareto optimalnosti nekih državnih intervencija. Dok se gep između njih ne prevaziđe svaka državna intervencija se ima smatrati štetočinskom. Ili se, kao druga mogućnost, mora odbaciti Mizesova teorema, i reći da je centralno planiranje ekonomski efikasnije od slobodnog tržišta. Trećega nema. Ne može postojati ta divna prestabilirana harmonija da kad tržište radi, vlada ne može, a čim tržište zakaže, eto vlade kao rešenja, budite sigurni, ali ne uvek, nego samo nekad. To deluje skoro komično.

Stoga, ne treba se mnogo čuditi što političari ne vide da zagovaranjem "otvaranja novih radnih mesta" zapravo tvrde da je socijalizam efikasniji od kapitalizma, niti glasače što nisu u stanju da to prozru. Prvo treba upitati ekonomiste zašto oni nisu u stanju da prozru da onaj ko kaže da su barem neke državne intervencije Pareto optimalne, kaže ipso facto da država ima superiornu sposobnost korišćenja informacija potrebnih za koordinisanje ekonomske aktivnosti u odnosu na tržište, odnosno prihvata socijalizam. Kad ekonomisti objasne kako oni spajaju Mizesovu teoremu i teoriju tržišne greške u jednu logičku i teorijsku celinu, onda možemo i od političara i glasača tražiti razumevanje činjenice da Vlada ne može stvoriti poslove koji su korisniji od onih koje stvara tržište. Ako su neke intervencije Pareto optimalne, i ako nikad unapred ne znamo koje su to, gde onda koncepcijski greše Obama i Hilari? Ako Vlada jednom može biti superiorna u odnosu na tržište, recimo prilikom eliminacije eksternalija ili informacionih asimetrija (ili procene budućih efekata mergera), što se sve u ekonomskoj teoriji smatra, zašto onda ne bi imala tu istu sposobnost prilikom alokacije radnih mesta ili određivanja ukupne "optimalne" strukture industrije? Recite nam ekonomisti.