Pages

17 October 2007

Bornovi identiteti

Ko želi da posmatra ono što filozofi zovu "promenama duha vremena" samo neka prati Holivud. Poslednjih godina su tamo oskarovci Al Gor i Majkl Mur, najveći broj zvezda je angažovan u zelenim i mirovnjačkim akcijama, a nadasve mržnji na predsednika Buša.

A producenti i režiseri na određen način prepravljaju i samu istoriju Holivuda. Pogledajte recimo sudbinu filma "Bornov identitet". Pravljen po romanu Roberta Ladlama, ovaj film u svojoj izvornoj verziji 1988 sa Ričardom Čemberlenom u glavnoj ulozi predstavlja jedan od najboljih špijunskih trilera ikad. Zaplet većina vas dobro zna: čovek koji ispliva posle oluje kod obala Francuske pati od amnezije i pokušava da sazna svoj pravi identitet. Saznaje, posle mnogo obrta i komplikacija da je on agent CiA - njenog tajnog odeljenja Treadstone, obučen da ubija slično opasnom teroristi Karlosu, koga treba, za račun agencije, da ukloni.

Svako ko je gledao rimejk istog filma sa Met Dejmonom u naslovnoj ulozi snimljen 2002 godine, mogao je da zapazi nekoliko razlika u odnosu na Ladlamov roman i originalni film; ne samo da je ovaj rimejk poprilično dosadan, nego je politički potpuno prilagođen ukusima savremenog Holivuda. U originalu CIA koristi plaćenog ubicu da bi eliminisala krvoločnog teroristu Karlosa. U rimejku CIA koristi Borna za "prljave poslove", ubistva nevinih ljudi i nepoćudnih političara. U samom "Bornovom identietu" rimejku, glavni junak se priseća ubistva nekog nevinog crnca na njegovoj jahti sa sve slatkom i nevinom porodicom koja to gleda. U nastavku Bornovog identiteta, "Bornova nadmoć", on se čak priseća kako je za račun CIA-e ubio ruskog političara Nevskog, koji je bio "iskreni idealista" i "kritičar ruske privatizacije". Dakle, dobro ste čuli, CIA u sadejstvu s ruskim tajkunima ubija političara idealistu. U rimejku je Karlos potpuno izbačen, jer je pretpostavka da CIA mora biti jedini i glavni negativac, a uvođenje nekog teoriste bi to relativizovalo, i još ličilo na opravdanje akutelne američke spoljne politike. Treadstone je u originalu nužno zlo, tajni projekat plemenitih ljudi za borbu protiv terorista, koji nažalost nekad znači da nevini moraju stradati. U rimejku je to projekat zlikovaca za obavljanje prljavih poslova političkih likvidacija. David Abbot, glavni čovek Treadstonea u originalu je dobri simpatični čikica, koji poznaje Borna od detinjstva, koji je bio prijatelj njegovog oca, učio ga da peca i koji se iskreno kaje što je dečaka uvalio u špijunski posao. U rimejku je David Abbot beskrupulozni zlikovac i šef CIA-e (a šta bi drugo bio), koji gazi po leševima, ubija svoje saradnike itd, i za čiji lik je odabran glumac koji vizuelno dosta podseća na Donalda Ramsfelda. U originalu Born ubija Karlosa pošto otkrije svojui pripadnost projektu Treadstone; u rimejku Born se gnuša CIA-e i napušta posao (a i vi biste, da vam je zadatak da ubijate nevine crnce sa slatkom dečicom i plemenite antikapitalističke idealiste u Rusiji). U Bornovoj nadmoći David Abbot se ubija kad biva provaljeno da je on u dosluhu sa jednim ruskim tajkunom namestio da Born bude lažno optužen za ubistvo. U originalu Abbot umire Bornu na rukama pošto prethodno pokušava da mu spasi život. I tako dalje, i tako dalje...

Ma koliko onaj raniji Born imao nekih melodramatskih, "holivuskih" elemenata, ovaj drugi je ipak pravo holivudsko čedo. On oličava pravo vjeruju "liberalne" elite koja vlada Amerikom danas, i kojoj je najveći neprijatelj Amerika kakvom je znamo. Elite Majkl Mura, Al Gora, Roberta Redforda, Džejn Fonde, Madone, Bonoa, Kevina Kostnera, Martina Šina i desetina drugih. Elite čiji su heroji Fidel Kastro i Če Gevara... Stari Born je hladnoratovski, naivno-američki "apologetski" film; on nema iluzije o CIA-i, politici, intrigama, ali ipak teroriste smatra oličenjem zla a američku vladu borcem protiv zla. On još nije dosegao do vrhunske spoznaje novog Borna - da je Amerika, ovde i sada, na čelu sa svojom vladom, najveći, i zapravo jedini neprijatelj "progresivnog" čovečanstva.

Monopol izaziva rak

Stoga je rešavanje pitanje Kosova i Monopola u najmanju ruku podjednako bitno. Bar tako tvrdi jedan komentator u Glasu:
Delta je stvorila monopol. Na zapadu NE DAJ BOZE da nekog proglase monopolistom, taj gubi sve. A ovde monopolista preti kako ce da tuzi sve koji se usude da kazu da je Delta monopolista. Monopol znaci da nema trzista da se kontrolisu cene. Povecanje cena u prehrani placamo svi Mi. To direkto utice na standard stanovnistva. Gradjani nemogu da se prehrane normalno pa sve cesce idu na bolovanja ili dobijaju razne karcinome. Drzava mora vise da izdvaja na lecenje ljudi i ljudi ne mogu da rade. Dakle gubitak je mnogostruk a drzava cuti. DA LI TREBA DA 70% LJUDI UMRE OD SRBIJI zvog gladi i bolesti pa da se nesto ucini da se monopolu stane na put??? Pitanje demontaze monopla u trgovini na malo je bitno koliko i pitanje Kosova.

MMF o siromaštvu i nejednakosti

Uskoro će se pojaviti obuhvatni izveštaj MMF o kretanju dohotka u preko 50 zemalja tokom poslednjih 20-ak godina. Nalazi izveštaja su da je globalna nejednakost tokom istog perioda porasla, iako je apsolutni nivo siromaštva u svim zemljama opao.

Ne znam koje su zemlje obuhvaćene analizom, ali ovaj nalaz bi govorio da je "scenario divergencije" o kome je često bilo govora pre 5-6 godina sada prevladao. I bogati i siromašni napreduju ekonomski, ali bogati brže. Ne znam kakvi bi se rezultati dobili ako uključimo Kinu ili Indiju (da li su uključene?). Na površini, izgleda da bi to pre bila konvergencija sa Zapadom, nego divergencija, kako u pogledu ukupnog relativnog siromaštva tih zemalja u odnosu na Zapad, tako i brzine porasta dohotka najlošije stojećih u njima u odnosu na iste takve grupe na Zapadu. Ali, to je sad manje važno.

Mnogo važnije od toga je da nalazi MMF govore da globalizacija ide u korist svih, i da samo od kvaliteta domaćih institucija, obrazovanja stanovništva i integrisaanosti u međunarodnu podelu rada zavisi koliko će zemlja prosperirati u eri globalizacije. Recimo, najviše je porastao dohodak visokoobrazovanih, i tu razvijene zemlje odnose najveću prevagu. Ukupno, to je igra za pozitivnom sumom - u njoj nema gubitnika, čak i sa ovako nesavršenim institucijama u mnogim nerazvijenim zemljama.

Već su se pojavile glasine da će antiglobalisti dočekati ovaj izveštaj kao dokaz da su oni u pravu. Ako zaista bude tako, onda će to samo pokazati ono što je već svakome dovoljno jasno - da oni nisu zabrinuti uopšte za stanje u zemljama u razvoju, niti za prevazilaženje siromaštva u svetu, već samo za političku agendu globalne redistribucije dohotka, pa kakve god da to ima ekonomske implikacije po same siromašne, i njihove dugoročne razvojne šanse.

C market

Vrhovni sud je poništio rešenje Komisije za zaštitu konkurencije kojim se zabranjuje integracija Delte i C marketa.

Koliko sam ja čuo, Komisija je tako katastrofalno vodila taj postupak, da Vrhovni sud jednostavno nije mogao drugačije da postupi. To se, na neki način, vidi i iz izjave predsednice Saveta Komisije, jer ona kaže: "Ponovo ćemo pokrenuti postupak i to je za nas možda i dobra okolnost s obzirom na to da je prethodni postupak vodilo, uglavnom, Ministarstvo trgovine, turizma i usluga koje je tada bilo nadležno da sprovodi zakon, a mi smo preuzeli predmet tek u završnici", što ja tumačim kao - "Znamo i mi da je prošli put to loše odrađeno, a sada ćemo da budemo pažljivi."

Mislim da u novi Zakon treba da ubace i odredbu da ne mogu dvaput da vode postupak o istoj stvari. Jednostavno, nema smisla.

Razvoj i institucije

Jedno od velikih pitanja ekonomije je - zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne. Nekoliko odgovora koji su kroz istoriju ekonomije nuđeni su - zbog bolje opremljenosti kapitalom, zbog eksploatacije siromašnih od strane bogatih, zbog obrazovanijeg stanovništva, zbog zdravijeg stanovništva, zbog geografske pozicije, zbog boljih institucija, zbog obilja prirodnih resursa, zbog rasnih (genetskih) razlika.

Neke od ovih teorija (poput rasne, "resursne" i "eksploatatorske") su sasvim opravdano postale nepopularne. Slično važi i za teoriju da siromašnim državama treba kapital. Naime, međunarodne finansijske institucije su im godinama pozajmljivale značajna sredstva, ali razvoja nije bilo, tako da je i ta teorija uglavnom otpala.

Preostale su teorije koje se baziraju na stanovništvu, geografiji i institucijama. Geografska objašnjenja (pristup moru, klima, blizina tržištima) su nepopularna jer impliciraju da ništa ne može da se uradi kako bi se siromašnim državama pomoglo. Takođe, sa padom značaja poljoprivrede a i sa padom transportnih troškova, značaj ovih faktora sasvim sigurno opada. Tako da se danas većina autora slaže da su za razvoj potrebni obrazovano i zdravo stanovništvo i dobre institucije. Ali šta to tačno znači, koje su to institucije?

Iskustvo nam prilično jasno govori da su to one institucije koje postoje u kapitalističkim zemljama, jer su to one zemlje koje su danas najrazvijenije. Problem je u tome što prethodna rečenica ne znači skoro ništa. Različite kapitalističke zemlje imaju različita pravila. Osnovni problem je što se skoro svemu može naći kontraprimer. Recimo, ako kažete da su neophodni niski porezi, pitaće vas za Švedsku ili Dansku, ako kažete da je neohodan nizak nivo ekonomske regulacije pitaće vas za EU, ili čak Ameriku. Ako pomenete demokratiju, pitaće vas za Kinu ili Čile.

U tom smislu, čini mi se da istraživanja kojima se bavi obavlja Andrei Schleifer (jedan od sigurnih budućih Nobelovaca, ako mene pitate), a koja on naziva novom komparativnom ekonomijom (dobar uvodni tekst), mogu dosta da pomognu. Naime, Schelifer se bavi analizom uticaja različitih konkretnih zakonskih odredbi. Recimo, radio je analizu propisa u stotinak zemalja vezanih za sprovođenje sudskih odluka, analizu političkih sistema, analizu ustavnih odredbi, analizu bankarskih sektora, analizu pravila vezanih za korporativno upravljanje, analizu regulacija na tržišta rada i analizu regulative vezane za ulazak na tržište. Odgovori su uglavnom da konkretna zakonska rešenja imaju uticaja na krajnji ishod, ali je objašnjeni procenat varijacije uglavnom relativno mali. Pravo pitanje je - zašto?