Pages

01 August 2007

Evro po postu

Pokrećemo inicijativu kod Ministarstva za telekomunikacije i informatičko društvo da se odobri 1 evro po blogerskom postu. Nesumnjivo je da blogovi doprinose razvoju debate, boljem protoku informacija, obrazovanju, itd. Poljoprivrednicima je naime odobreno 100 evra po hektaru. Hoćemo li da budemo zemljoradničko ili informatičko društvo?

Subvencije po hektaru čini još besmislenijim činjenica da se i izvoz poljoprivrednih proizvoda subvencioniše. To onda u zbiru daje da u krajnjoj liniji mi pomažemo one kojima izvozimo poljoprovredne proizvode. Dobit od hektarskih plus izvoznih subvencija je tako podeljena na vlasnike zemlje i na kupce naših proizvoda iz inostranstva. I na Slobu Milosavljevića, koji je sada rado viđen gost u Vojvodini. Trošak pada na sve ostale u zemlji.

Da li ludilo treba da bude olakšavajuća okolnost?

Deluje da treba, međutim, pogledajte ovde. U linkovanom tekstu Bryan Caplan daje ekonomsku analizu ludila, odnosno ekonomsku interpretaciju rada psihijatra Thomasa Szasza. Osnovna Szaszova teza je da ludilo kao bolest uglavnom ne postoji, već da se radi o moralnoj osudi nekog ponašanja ili verovanja, a ne o medicinskom fenomenu. Recimo, Američko udruženje psihijatara je tek 1974. godine, pod pritiskom homoseksualaca, skinulo homoseksualizam sa liste psihijatrijskih oboljenja. Kada su ih pitali zašto nisu skinuli sa liste i fetišizam i voajerizam, bukvalni odgovor je bio "zato što se oni nisu organizovali i pritisli nas da to uradimo".

Ekonomskim žargonom, oboleli ljudi imaju veoma čudne preferencije. Ali, šta se tačno smatra čudnim je društveno, a ne medicinski uslovljeno. Drugi argument za ludilo (pored čudnog ponašanja) su "sumanuta verovanja", od čega je navodno patio i Radosavljević. Ali, zašto je sumanuto verovati u magiju, a nije sumanuto verovati u religiju ili horoskop? Zašto je normalno verovati da Saturn u trećoj kući znači uspeh na poslu, a nije normalno verovati da je tašta ne tebe bacila magiju tako što je jednu vlas tvoje kose stavila ispod svog jastuka?

Naravno, ja o psihijatriji ne znam ništa, ali mi je bilo zanimljivo da ovo čitam.

Da li je krivo društvo?

Očekivao sam da ćemo, nakon što se desila tragedija kod Negotina, prisustvovati opštoj histeriji i raspravi na temu društvene odgovornosti za to što se dogodilo i šta možemo svi mi da uradimo da izmenimo to i takvo društvo.

Problem je bio u tome što nije bilo ničega posebno zanimljivog vezanog za ubicu - niti je bio na ratištu, niti je bio izbeglica, niti je bio posebno siromašan, što znači da nije prošao kroz neku traumu na koju bi se mogla svaliti krivica. Ali, danas sam na radiju čuo nekoliko argumenata zašto je ipak krivo društvo, to jest svi mi. Pod jedan, zato što su komšije znale da je lud i znali su da ima oružje a ipak nisu reagovali (izgovor lekara koji su ga pregledali i nisu javili policiji), a pod dva, zato što postoji atmosfera u kojoj ljudi nerado priznaju da su njihovi bližnji mentalno poremećeni, pa se zato to sve krije i zataškava i može da rezultuje ovakvim ektremnim događajem (opravdavanje njegove žene, koja je i sama žrtva). Takođe, kritikuje se i već poznati krivac - naš poremećeni sistem vrednosti. Priča otprilike glasi da su svi u tom selu znali da je on ludak koji bije svoju ženu, ali budući da svi to rade, niko nije smatrao da je to nešto posebno strašno, to jest, ti ljudi imaju veoma poremećen sistem vrednosti.

Da se razumemo odmah, sve je to verovatno tačno. Ali, to ni u kom slučaju ne smanjuje odgovornost ubice i njegove supruge na čije insistiranje i odgovornost je on i pušten iz bolnice. Možda je delimično odgovorno društvo i naš poremećeni sistem vrednosti, ali se na sudu neće suditi društvu, nego ubici. Svi mi ostali živimo u istom tom poremećenom sistemu vrednosti, pa ne uzimamo puške i ne ubijamo prolaznike. To ne može biti olakšavajuća okolnost za ubicu.

Podsticaji rađanja

Nije samo Srbija izašla sa strategijom podsticaja rađanja, nego se čak i Economist brine o tome u svetskim okvirima. Čiji tačno je problem smanjenje populacije? Vlada Srbije u brojnijem stanovništvu vidi "nacionalni interes". Economist ima drugu ideju -- manje mladog stanovništva znači problem finansiranja pay-as-you-go penzionih sistema, koji su ustvari ništa drugo nego Ponzi šeme ili piramide poput banaka Jezde i Dafine. Da bi se piramide održale treba podsticati rast stanovništva.

Čudno je kako Economistu ne padne na pamet da prizna da su ti penzioni sistemi bili greška od početka. Oni naravno mogu da funkcionišu samo dok stanovništvo raste, ali ne i kada počne da opada. Umesto da se bavi korenom problema Economist upada još dublje u statizam. To je primer kako intervencija uvek izaziva još intervencije i kako se ekonomska intervencija na kraju širi i na mešanje u privatni život i lične slobode.

Vlada Srbija sa druge strane nije ni razmišljala o penzijama, nego je prosto nekako umislila da što nas je više, to bolje -- piši strategiju!

Na sajtu Vlade

- Savetnici za održivi razvoj su glumac Zoran Cvijanović i Srđa Popović koji je napisao da je gostujući predavač na četiri fakulteta u inostranstvu. Veoma sumnjivo.
- Ima i na italijanskom.