Pages

04 July 2012

Obamacare i libertarijanizam

Kao što sam ja predvideo pre par meseci, Obamacare je naravno prošao na Vrhovnom sudu. Od instance koja je pronašla "ustavni osnov" za ukidanje Habeas corpusa, cenzuru štampe, interniranje ljudi u konclogore, kidnapovanje odbeglih robova, prisilu segregaciju pa onda prisilnu desegregaciju, među ostalim biserima, šta se drugo moglo i očekivati?  No, stvar koju čak ni cinik kao ja u najluđim snovima nije mogao da predividi je način i argumentacija sa kojom je odluka doneta. Vrhovni sud je ovde morao da odgovori na pitanje koje mu uopšte nije postavljeno da bi zaštitio apsolutnu i neograničenu moć federalne vlade.

Kao što je Slaviša spomenuo u prethodnom postu ključni segment Obamacarea, individualni mandat, tj naredba da kupite zdravstveno osiguranje ili platite kaznu je  potvrđena ali na način koji je bez presedana. Mandat je legalizovan na osnovu navodnog prava federalne vlade da razrezuje poreze, a ne na osnovu komercijalne klauzule. Jedini problem sa ovim je što je sama federalna vlada opravdala donošenje zakona na osnovu komercijalne klauzule, i što čak i u samom zakonu piše da je ustavna osnova pomenuta klauzula, a ne poreska moć federalne vlade! Razlog za to je naravno bio politički i vrlo direktan: Obama je želeo po svaku cenu da izbegne da svoju "reformu" predstavi kao povećanje poreza. Sada je Vrhovi sud, pošto je teorija da komercijalna kaluzula opravdava individualni mandat toliko bila izvrgnuta ruglu, da je čak i debata pred Vrhovnim sudom postala na momente blamantna i ponižavajuća za vladu, morao da izmisli neki novi "argument" zašto je mandat ustavan. I pronašao ga je u redefinisanju mandata kao "poreza", što je direktno suprotno eksplicitnom obrazloženju zakona i argumentima same vlade na sudu! Vrhovni sud je tako morao da odgovori na pitanje koje mu nije bilo postavljeno da bi spasao federalnu vladu. To je nezabeleženo do sada i predstavlja novo dno, koje je Vrhovni sud u svojoj i inače prebogatoj istoriji doticanja pravničkog i političkog dna, sada dotakao.

Posledice odluke su iste, ako ne i gore nego da je mandat potvrđen na osnovu commerce clause. Neki kvazilibertarijanski pravncici su pokušali da tvrde da je odluka dobra jer ograničava moć federalne vlade budući da je mandat proglašen neustavnim u smislu commerce clause. Ali, to ne znači ništa: "mandat" se više ne zove mandat nego "kazna" i nije zasnovan na commerce clause nego na poreskoj moći. Vlada će morati samo da odrecituje drugu ustavnu odredbu i da nastavi dalje, kao da ništa nije ni bilo. I sve buduće vlade isto.

Druga okolnost je i da "dissenting opinion" koje su napisali Scalia, Thomas, Keneddy i Alito predstavlja potpunu katastrofu i cementiranje bezakonja. Oni odbacuju Obamacare samo zato što ide dalje od Wickard v Filburn, sudske odluke kojom je etablirano tumačenje po kome federalna vlada može da reguliše bilo koju ekonomsku aktivnost koja ima "značajan uticaj na međudržavnu trgovinu". To može da bude bilo šta i daje vladi praktično neograničenu moć (korišćena je između ostalog da se opravdaju federalni zakoni koji zabranjuju gajenje marihuane na terasi za ličnu upotrebu ili nošenje oružja blizu škola). Problem sa Obamacareom je jedino u tome što on ne reguliše postojeću aktivnost nego je kreira da bi mogao da je reguliše. Ali, to mišljenje nije donelo nikakvu reviziju apsolutnog bezakonnja inaugurisanog sa Wickard v Filburn. Jedini je Thomas u svom posebnom "dissentu" rekao da on u načelu odbacuje standard "značajnog uticaja na trgovinu" kao nespojiv sa originalnim značenjem komercijalne klauzule: da su mu se i ostali pridružili u tome, moglo bi se govoriti o značajnom presedanu: ovako imamo cementiranje Wicakrd v Filburn od strane "konzervativaca", plus izmišljanje novog vokabulara vladi da zaobiđe Ustav u slučajevima kad se (kao u slučaju Obamcarea) i tako rastegnuta i do neprepoznavanja dovedena komercijalna klauzula pokaže kao nedovoljna. Scalia koji je izjavio za medije pet dana pre donošenje presude, da je promenio mišljenje i da sada smatra da je Wickard pogrešno doneta odluka, nije se usudio da to i napiše u zvaničnom mišljenju. Ako je istorija odluka Vrhovnog suda u 20 veku bila istorija bezakonja, sada imamo bezakonje na steroidima.

Na kraju, vredi se ukratko pozabaviti konsekvencama ove odluke po libertarijansku strategiju: Nije naravno nikakvo čudo da su se libertarijanski centralisti rastrčali da naas ubede kako je odluka super, kako predstavlja dugoročnu promenu trenda (za koju su, pogađate, oni zaslužni) i prvo ograničenje federalnoj vladi od Njudila i slične nonsense. Odluka je zapravo prst u oko i potpuno poniženje libertarijanskog centralizma: slučaj tako bolno očigledan, flagrantan i belodan u svojoj neustavnosti i bezakonju, aminovan od strane suda u čiji nas libertairjanski potencijal žaštite "individualnih prava" oni ubeđuju, treba sada neko spinovati i predstaviti kao "pobedu" libertarijanizma. A sve zato da bi se koliko toliko zabašurila prosta istina da je cela priča o promeni odozgo i ubeđivanju elita da prihvate stvar slobode iluzija, ili još gore, otvorena prevara na čijem održavanju mnoge karijere, donacije, think tankovi i reputacije zavise. Na jednoj strani "libertarijanski" think tankovi koji se ne mogu kompromitovati savezništvom sa ruljom i narodom, nego moraju ostati relevantni i "respektabilni" u Vašingotnu; na drugoj strani su profesori prava koji jednako očajnički žele "respektabilnost" u akademskoj kuli od slonovače u kojoj bi se i sam Markuze dobro osećao. Pročitajte samo jezoviti "dissenting opinion" sudije Ginsburg da vidite o čemu govorim: oni se i ne trude da glume pravnike, oni sebe vide kao krstaše "socijalne pravde" za koje su ustavna ograničenja vlasti besmislica. Ljudi poput Barnetta, Volokha i sličnih žele da ostanu relevantni i respektabilni dvorski libertarijanci u tom svetu (u kome ljudi poput četvoro "liberalnih" sudija predstavljaju vladajuću ortodoksiju): nije ni čudo da će se oni truditi da predstave ovo sramno, orvelovsko bezakonje kao "pobedu libertarijanzma". To im je "hleb i puter" što kažu Amerikanci. I vi biste na njihovom mestu to uradili. Šta bi ostalo od njihove propagande promene sistema iznutra ako bi priznali očigledno: da država ne zna za ograničenja i da je ova odluka samo cementirala i amplifikovala to stanje?

Mimo autističnog karijerističkog obrazovno-tinktenkističkog "libertarijanskog" kompleksa u Vašingotnu i okolo, ova odluka može samo pojačati osećanje depresije i nemoći pred bezakonjem kod ljudi koji veruju u slobodu: i nadati se, dodatno ih navesti da tragaju za alternativama propaloj strategiji ubeđianja federalnih elita u bilo šta. Alternativama poput nulifikacije i secesije. Zaista, ukoliko niste Randy Barnett ili Eugene Vokokh, sa milionskom intelektualnom investicijom u ideju ostvarivanja libertarijanskog raja putem preotimanja Levijatana, (sa vama kao uglednim i dobro plaćenim infiltratorom na neprijateljskoj teritoriji koji menja Sistem iznutra), biće vam sve teže da poverujete u to da Vrhovni sud predstavlja ili može predstavljati bilo kakvu branu svemoći federalne vlade. Meni čak izgleda pomalo groteskno-komično.