Pages

18 September 2018

Ekonomski uzroci i političke posledice (NIN)

U proteklih deset godina stalo je više ekonomske istorije nego u ceo vek koji im je prethodio. Dogodila se prva zaista globalna ekonomska kriza, bankrotirale banke, fondovi i države, mediji proglasili kraj kapitalizma, isprobane ekstremne makroekonomske mere i izrodili novi politički pokreti.

Izvor problema bio je u Americi i tamošnjim cenama nekretnina. Finansijska tržišta su danas kompleksna ali osnovni mehanizam razvoja krize može se jednostavno predstaviti. Modernizacija finansijskog sistema je proteklih decenija na jedan način razdvojila banke od sopstvenih klijenata. Nekada su banke odobravale kredit, a dužnici taj kredit njima vraćale. U međuvremenu je na razvijenim tržištima to delom prestalo da bude slučaj. Banke koje odobravaju kredite – i posebno dugoročne stambene kredite – počele su da te kredite prodaju drugim institucijama. Tipična banka je, nakon odobravanja stambenih kredita, prodavala prava na prihod od otplate kredita svojih klijenata. Za taj novac, kupovala je hipoktarnu obveznicu – hartiju od vrednosti koja je sadržala prava na otplatu nekih drugih stambenih kredita, koje su druge banke odobrile drugim klijentima.

Razlog za ovu, naizgled, bespotrebnu razmenu bila je diverzifikacija rizika. Empirijski podaci iz prošlosti pokazivali su da su cene na američkom tržištu nekretnina lokalne. Cene kuća pale bi u Kanzasu, ali istovremeno porasle u Nevadi. Banka koja posluje u Kanzasu se prodajom kredita koje je odobrila svojim klijentima oslobađala rizika da baš Kanzas strefi pad cena nekretnina i beg dužnika. Za istu sumu, kupila bi hipotekarnu obveznicu koja donosi prihode od otplate stambenih kredita klijenata širom Amerike. Korisnici kredita su svoje kredite otplaćivali matičnoj banci i njih sve to nije doticalo. Jedino su banke, međusobnom nevidljivom razmenom klijenata pomoću hipotekarnih obveznica, smanjivale ukupni rizik.

Da se geografskom diverzifikacijom smanjuje rizik nije bila ideja avanturista i kockara već široko prihvaćena teorija u finansijskim i regulatornih krugovima Amerike i Evrope. Agencije za procenu rizika su hipotekarne obveznice označavale nisko rizičnim. Regulatorna tela na najvišim državnim i međunarodnim nivoima smatrala su ih poželjnim i sigurnim. Međutim, ovaj finansijski, akademski i regulatorni koncenzus raspao se kada su cene nekretnina, suprotno istorijskim podacima i suprotno očekivanjima, počele padati širom Amerike. Diverzifikacija odjednom nije više ništa značila i vrednost hipotekarnih obveznica se strmoglavila.

Situaciju su pogrošale neke druge okolnosti. U Americi je država na više načina već decenijama bila podsticala stambene kredite. Osim poreskih olakšica i zakona protiv diskriminacije klijenata, vlada je bila i direktno upletena u ovu oblast. Najveći kupci stambenih kredita od banaka bile su dve državno sponzorisane firme, Feni Mej i Fredi Mek. Mogućnost da se gotovo svaki upravo odobreni stambeni kredit proda donela je eroziju kreditnih kriterijuma. Kredita je bilo mnogo, a tipično učešće za stambeni kredit bilo je neshvatljivo nisko – od nule do par procenata vrednosti nekretnine.

Takođe, dužnici u Americi po pravilu nisu primorani da vrate puni iznos stambenog kredita ako odluče da izađu iz njega. Banka može prisvojiti nekretninu koja je pod hipotekom, ali ne i dobiti punu optlatu kredita. Na primer, problem kredita indeksiranih u švajcarskim francima bi u Americi završio jednostranim izlaskom klijenata iz kredita čiji preostali iznosi vrede više od stanova za koji su uzeti.

U svetlu ovakvih okolnosti, neočekivani pad cena nekretnina razorio je bilanse banaka. Ljudi čije su nedavno kupljene kuće izgubile vrednost i koji su zbog niskog učešća sada dugovali više od vrednosti kuće, počeli su da odustaju od otplate kredita. To je hipotekarnim obveznicama dramatično oborilo cenu. Za banke su ove obveznice predstavljale vrstu ulaganja i izvor prihoda i kako je njihova vrednost padala, tako je sposobnost banaka da izmire obaveze prema svojim poveriocima, depozitorima i štedišama bivala sve neizvesnija.

Neki od najvećih vlasnika hipotekarnih obveznica bile su investicione banke koje su pozajmljeni novac ulagale u ove navodno bezbedne obveznice sa solidnim prinosom. Evropske banke, investicioni i penzioni fondovi takođe su pozajmljenim dolarima kupovale i vremenom prikupile pozamašnu svotu hipotekarnih obveznica. Štaviše, iste obveznice su u Americi i Evropi služile kao kolateral za redovne međubankarske pozajmice. Iznenadna neizvesnost oko njihove vrednosti prekinula je uobičajene kreditne tokove jer bez čvrstog kolaterala banke i druge finansijske institucije nisu htele pozajmljivati jedna drugoj. Zemlje poput Kine i Rusije bile su delimično upletene jer su deo svojih deviznih rezervi čuvale u vidu obveznica američkih stambeno-kreditnih korporacija, Feni Mej i Fredi Mek. Srbija i ostatak regiona nisu bili u središtu istih tokova ali su bili pogođeni jer su svoje privrede finansirali sredstvima evropskih banaka. Kada su se iznenada našle u škripcu, evropske banke morale su povlačiti novac i prekidati finansiranje širom istočne Evrope.

Sistem federalnih rezervi ili Fed – centralna banka SAD – odigrao je ključnu ulogu u gašenju vatre na svetskom nivou. Među ekonomistima je sada široko privhvaćeno da je uzrok širenja nekadašnje Velike Depresije iz 1930-ih godina bila nesvesno restriktivna monetarna politika Feda i povlačenje novca iz opticaja baš kada je sputanoj privredi bio preko potreban. Fed je svoju lekciju dobro savladao i po nailasku krize krajem 2008. uradio suprotno – odvrnuo slavine i emitovao sveži novac u nikada ranije viđenim razmerama.

Postupak Feda zaprepastio je svet. Mnogi su predviđali brzu inflaciju i čak hiperinflaciju. Ali što je vreme više prolazilo, to je više izgledalo da je Fed bio u pravu. Strah u ekonomiji smanjuje likvidnost. U trenucima neizvesnosti novac se nikome ne pozajmljuje i nigde ne ulaže. U takvim uslovima porast količine novca nema veliki efekat jer samo njegov mali deo stvarno cirkuliše – ostatak uplašena privreda čuva. Fedovo preplavljivanje tržišta novcem zato nije izazvalo inflaciju već samo vratilo kreditne tokove u normalu. Od 2008. do 2014. Fed je svoju ukupni primarni novac upetostručio, pritom ne izazvavši inflaciju. Kamatne stope ostale su jako niske, a dolar nije padao već jačao.

Fed nije spasavao samo američke banke i privredu, već odobrio pristup i evropskim komercijalnim bankama koje su bile u istom sosu i tražile dolare za pokriće svojih obaveza. Uspostavljena je i direktna dolarska linija Feda prema Evropskoj centralnoj banci i drugim centralnim bankama kojima su nedostajali dolari.

Evropska centralna banka (ECB) nije reagovala jednako spremno na krizu. Evropski finansijski sistem je, uz pomoć Feda, ECB i evropskih država nekako pregrmeo prvi nalet krize. Ali nakon godina sporog rasta i prelivanja spornih dugova iz privatnog sektora u javni, zemlje poput Španije, Portugalije, Italije i Irske bile su na ivici održivosti svojih finansija, a Grčka već u bankrotstvu. ECB nije obezbedila dovoljno likvidnosti, a onda 2011. povišenjem kamatnih stopa napravila i dodatni zaokret ka restriktivnoj monetarnoj politici. Bez razloga se pribojavajući inflacije, ECB je krenula u suprotnom pravcu od politike Feda, smanjila dotok novca i tako produbila krizu državnih dugova. Evropske banke bile su pune državnih obveznica. Nesposobnost država da nastave otplatu svojih dugova oborila bi vrednost obveznica i pokrenula novi lanac bankrotstava u bankarskom i zatim realnom sektoru. Takvo stanje u zajedničkoj valutnoj zoni dovodilo je i opstanak samog evra kao valute u pitanje.

ECB se u poslednjem trenutku iskupila za prethodne greške. Novi guverner, Italijan Mario Dragi, na konferenciji za štampu u julu 2012. godine je pažljivo biranim rečima objavio: ECB je spremna da uradi „šta god bude trebalo“ da spase države bankrotstva . A onda dodao: „i verujte mi, biće dovoljno“. Finansijska tržišta su znala da „šta god bude trebalo“ znači samo jednu stvar – da će ECB kupovati državne obveznice prezaduženih zemalja sve dok kriza ne prođe. To je umirilo tržišta i zaustavilo paničnu prodaju državnih obveznica.

Pošto centralne banke kupuju obveznice primarmom emisijom, novo opredeljenje ECB značilo je i porast novčane mase i povratak likvidnosti u privredu. Kao i u prethodnom slučaju sa dolarom, to u kriznim i deflatornim uslovima nije bio problem. Tako je ECB, četiri godine nakon Feda, krenula u sopstvenu monetarnu ekspanziju i ona do današnjeg dana nije sasvim prestala. Zaokret ECB bio je dobra vest i za Srbiju jer su se evropski tokovi novca onda počeli vraćati na perifernija tržišta. Uverljiva retorika Maria Dragija na toj konferenciji za štampu označila je početak kraja svetske ekonomske krize.

Danas, deset godina nakon rasplamsavanja krize, nema konsenzusa o njenim dubljim uzrocima. Najpopularniji je narativ koji za krizu krivi nedovoljnu regulaciju i kontrolu nad finansijskim sektorom u kapitalizmu. Taj narativ je, po mom mišljenju, u suprotnosti sa činjenicama. Banke su i pre ove krize bile striktno regulisane i obim regulacije je, uz manje periodične uzmake, decenijama rastao. Finansijki sektor je najregulisaniji deo razvijenih tržišnih ekonomija. Njime se i pre krize u SAD i u Evropi bavilo na desetine državnih tela i specijalizovanih agencija. Hartije od vrednosti koje su bile u srcu krize – hipotekarne obveznice iz SAD i državne obveznice evropskih zemalja – ne samo da su bile regulisane, već je regulacija izričito ohrabrivala ulaganje u njih. Međunarodna finansijska regulacija, uključujući američku i evropsku, označila je hipotekarne obveznice nisko rizičnim, na taj način stimulišući njihovu kupovinu. Obveznice svih zemalja evrozone, uključujući i Grčku, regulacija je sve do nastanka krize označavala apsolutno bezrizičnim, opet na taj način stimulišući banke da ih kupuju i drže. Može se teoretisati o nekoj idealno zamišljenoj regulaciji koja bi uspevala da spreči ovakve krize. Ali stvarno postojeća regulacija, kojom se bavilo na desetine agencija i koju su dizajnirali stručnjaci na međunarodnom nivou, ne samo da nije predupredila krizu već je stvorila uslove za njen nastanak.

Kao prva politička posledica ove krize javili su se populistički pokreti širom sveta. Na američkom spisku državnih mera za saniranje krize bilo je izbavljenje velikih banaka, sa obrazloženjem da se tako spašava čitava privreda. Konzervativni deo glasača koji veruje u ravnopravno tržište i ličnu odgovornost, ali i ne krije odbojnost prema državnim, finansijskim i akademskim elitama, započeo je ulične proteste i mitinge u okviru protesta Čajanke. Ove ljude nije interesovalo merenje efekata bankrotstva velikih banaka na bruto domaći proizvod i stručna debata o tome, već etički aspekt  krize i princip snošenja posledica za sopstvene postupke. Ubrzo zatim, suprotna strana ideološkog spektra, krajnja levica, organizovala je Okupaciju Volstrita, takođe traživši odgovornost velikih banaka. Evropska kriza javnog duga i štednja na koju su države bile primorane izazvala je političke reakcije i u Evropi. Pojavili su se novi pokreti, a zatim i političke partije levice i desnice, čiji je zajednički imenitelj bio otpor finansijsko-birokratskim elitama na čelu Evropske unije. Do 2018. mnoge od njih su došle na vlast ili se nametnule kao ozbiljna opozicija širom Evrope. U Americi je Donald Tramp pobedio kao protivnik establišmenta. Glasovi za izlazak Velike Britanije iz Evropske unije takođe su prikupljeni na protivljenju briselskim vladajućim strukturama.

Ekonomija se u međuvremenu stabilizovala. Usvojeni su novi zakoni i dodatne regulacije u finansijskoj oblasti, ali se slobodno može reći da ništa drastično, principijelno i sistemski nije promenjeno. Svetske privrede ponovo rastu po svojim uobičajenim stopama. Deceniju od početka najveće finansijske krize u poslednjih osamdeset godina, svetska ekonomija, ako se izuzme tehnološki pomak, izgleda slično onoj iz vremena pre krize. Politička scena izgleda drugačije.