Pages

11 November 2014

Dan (kratkotrajnog) mira

Danas se obeležava stogodišnjica I svetskog rata, na dan kada je potpisano primirje u Kompijenju. Pošto ništa nije toliko živo kao istorija, ovo jeste bitan dan za Evropu, pa i za nas. Veliki rat je bio prva svetska klanica - do tada su ratovi bili ograničeni na jedno ili dva bojišta i trajali su par meseci tokom godine kada su vrmenske prilike dopuštale ratovanje, vojske su bile relativno malobrojne i sastojale su se uglavnom od profesionalaca i dobrovoljaca. Razvoj putne infrastrukture koji je dopustio brzo kretanje velikom broju ljudi kao i nastanak i razvoj nacionalne države kao primarnog oblika organizacije poltičkih zajednica u Evropi (u tom trenutku su samo Austrou - Ugarska monarhija i Rusko carstvo bile zemlje izuzeci, mada je i kod njih bilo jakih pokreta za stvaranjem nacionalne države, kako kod manjina tako i u većinskim narodima) koji je uveo obavezno služenje vojnog roka i mobilizaciju celokupnog društva za ratne potrebe, doveli su do ratnog sukoba koji je bio do tada neviđenih razmera, po broju žrtava i korišćenju sile. Osim toga, Veliki rat je bio na razmeđi viteških turnira srednjeg veka i masovne klanice Drugog svetskog rata: prema zarobljenicima se uglavnom čovečno postupalo, poginulim neprijateljskim zarobljenicima se dizao spomenik dok je istovremeno masovno korišćena artiljerija i po prvi put, bojni otrovi. Ono o čemu se malo vodi računa je to da ratni sukobi nisu svuda isti.

Rat je na Zapadnom frontu, kolonijama, na Istočnom frontu, Bliskom istoku ili Balkanu potpuno drugačijeg karaktera. Na Zapadnom frontu se vodi moderan rat: rovovski, sa velikom upotrebom artiljerije i novih tehnoloških izuma - aviona i tenkova, sanitet je visokom nivou te vojnici čak dobijaju i odsustva sa fronta sa vremena na vreme. U ostalim krajevima se vodi 19-ovekovni rat: više ljudi umire od bolesti (tifusa i kolere) nego od direktnih ratnih dejstava, na odsustvo se sa fronta ide uglavnom na lečenje posle ranjavanja, sanitet je na jako niskom nivou - nema lekova i nema lekara. Istovremeno se vrše veliki zločini protiv civilnog stanovništva - Austrijanci u Mačvi, Bugari u Istočnoj Srbiji i Makedoniji, Turci nad Jermenima i ostalim hrišćanima u Maloj Aziji (uz šuckore u Bosni, ovo je jedan od retkih primera zločina nad sopstvenim građanima).

Druga stvar koja se previđa je da su zemlje ratovale iz različitih razloga, i da je posledično i politika sećanja prema tom ratu drugačija.

Skoro sve zemlje ratuju zbog svojih manje - više predatorskih interesa: Britaniji štiti kolonije od Nemačke, Francuska da povrati Alzas i Lorenu za koje samtra da su njene a ne nemačke, Italija želi da vlada Jadranom, Rumunija delove Ugarske naseljene Rumunima, Rusija da održi status velike sile koji je poljuljan u ratu sa Japanom i neuspelom radničkom revolucijom, Nemačka da se konačno afirmiše kao svetska sila i proširi svoje kolonije, Turska da povrati barem neke od izgublneih teritorija na Bliskom istoku, Austro - Ugarska ovo možda vidi kao rat u kome može da se oslobodi od centripetalnih snaga koje žele da je reformišu po nacionalnom ključu ili čak razbiju... samo Srbija, Belgija i Crna Gora vode odrambeni rat, zato što ih je neko napao.

Ono što se u Srbiji često zaboravlja je to da je Prvi svetski rat samo za te 3 zemlje onaj gde se ne dovodi u pitanje ko su ''dobri i loši momci''. Zbog toga je javno mnjenje, ili barem istoričari i političari, okrenuti tome da se stalno ističe to da je ''Srbija uvek bila na strani saveznika'', ''na pravoj strani'' itd. Nije, jer za razliku od Drugog svetskog rata gde su se sukobljavale liberalne demokratije i fašizam (uz uključivanje Sovjetkog Saveza od 1941. koji je najviše doprineo porazu Nemačke u Evropi), u Prvom svetskom ratu su se međusobno sukobljavale zemlje istih ili veoma sličnih društvenih uređenja i ideologija.
  
Najbolja stvar koja se može reći za svaki rat je to što se završio. Ne ponovio se.