Pages

14 October 2012

Degutantna zamena teza



Danas smo dobili teoriju da Srbiju u EU ne puštaju oni koji su činili zločine nad Srbima, a da je Srbija svojim antifašizmom zaslužila da bude deo EU.

Srbija nije deo EU jer ona mora da prođe kroz sve faze i isupuni sve uslove koji su važili za druge zemlje koje su postale članice 2004. i 2007. godine, plus uslove koji važe samo za Zapadni Balkan, a tiču se toga da izgradimo elementarno civilizovane odnose sa svojim susedima jer će nam oni to biti i u EU. EU u svoje članstvo neće primiti nijednu državu čija se državna politika temelji na fašizmu, pa tako naš antifašizam jeste nešto što je potreban, ali ni izbliza dovoljan uslov. Premijer uvek zaboravlja da kaže da je EU ponešto bazirana i na antikomunizmu.

Ako je do gubitka populacije u Drugom svetskom ratu, EU bi primila Rusiju u svoje članstvo, a Poljska bi član postala već 1989. godine. Ako je do ljudi koji su pobijeni u unakrsnom divljaštvu nacista i partizana, degutantno je njihovu ničim željenu žrtvu prinositi na oltar današnjih propalih politika. Ako ćemo o Prvom svetskom ratu, upravo pod vođstvom Miloševića, mi smo uspeli da 80-ak godina kasnije izgubimo i Prvi svetski rat i oba Balkanska rata. Zahvaljujući takvom vođstvu uspeli smo da budemo jedina država u Evropi od 1945. godine kojoj je oduzeto pravo da upravlja svojom teritorijom i to je potvrđeno u UN kao nepobitna činjenica. Upravo svojom šibicarskom politikom prema AP KiM kao našoj perionici para, brisanjem Albanaca kao naših građana i neuspevanjem da definišemo šta mi uopšte hoćemo sa KiM, uspeli smo da od AP KiM napravimo Kosovo sa nestajućom fusnotom. Upravo je žalosno da je Srbija, koja je dala jedan uglavnom antifašistički pokret i jedan antitotalitarni i prozapadni pokret, 1990-ih usvojila vrednosti koje su u svemu suprotne vrednostima EU i što ih se nije u potpunosti oslobodila poslednjih 12 godina.

Žao je meni što to uvek kažem, posebno kada se vratim iz EU ili SAD, ali Srbija se sada, kao i svake od prethodnih godina, uvek i bez greške, nalazila tačno tamo gde treba da bude u integracionim procesima. Žalosno je i kako se odnosimo prema našim stradalnicima, kao i prema našim herojima, jer ih se setimo samo kada treba da peremo ruke od ružne sadašnjosti. O drugim narodima imaćemo pravo da pričamo kada se neki naš političar pokloni senima naših građana koje smo sahranjivali po tajnim masovnim grobnicima širom Srbije pre 13 godina, da ne idem dalje u prošlost.